home > mjuzik > Sparse

kontakt | search |

DAVID MINOR: Sparse (nonine recordings, 2009)

Artistički neo-pop prvijenac američkog autora koji je združio snage sa samplovima Geoffrey Popea i producentom Me Raabensteinom u čudnovati, ali vrlo topao i prijatan ambijentalni rad koji pokazuje duboko nasljeđe elektro-akustične škole i avangarde.

David Minor dolazi iz Palo Alta, jednog od brojnih gradova između San Francisca i San Josea gdje je školovao i vježbao klasični ples, glumu i pjevanje, a momentalno živi na relaciji Palo Alto - Berlin. Upoznavši se sa producentskim magom Me Raabensteinom iliti Martin Eugenom iz berlinskog Nonine Recordings, rođena je ideja suvremenog mjuzikla koji je pretvoren u ovaj prvi Minorov album. S dopuštenjem kompozitora Geoffrey Popea koji im je dozvolio korištenje njegovih orkestralnih samplova, realiziran je neo-klasični album (objavljen je na Badnjak, 24.XII 2009.) koji nastavlja zacrtanu shemu izuzetno avangardnih elektro-akustičnih djela ove etikete.
[  ]

Stoga je ova glazba vrlo čudnih i pomaknutih idejnih rješenja; s jedne strane je baza u modernoj klasici, jazzu, eksperimentalnim i ambijentalnim sferama, a s druge je pretežito orijentirana na sampliranu tehniku electro-glitcha u kojoj se Minorov vokal pojavljuje preko spoken-word i polumelodičnih, mahom nerazumljivo potisnutih dionica. Sedam čudnovatih komada koji se nalaze na albumu su pravo malo iznenađenje za istraživače zvuka i služe kao dokaz bezbrojnih mogućnosti širom otvorenih horizonta koje je utemeljio Me Raabenstein koji hrabro korača s ovim albumom kojeg doduše potpisuje David Minor, ali bez njegove mentorske i produkcijske pomoći, teško da bi se nešto ovakvo moglo ostvariti. Sve teme su posve raznolike i odudaraju jedna od druge u svojim eksperimentalno - avangardnim crossover eskapadama između klasike, jazza, ambijenta i natruha psihodeličnog popa nalik na ekspresivni soundtrack za art-film noir orjentacije. Pri spomenu 'pop' ne postoje nikakve sprege sa klasičnom mainstream produkcijom, već su one samo u figurativnom smislu poveznica između artističkih sklonosti i relativno prepoznatljivog kompozicijskog progressive 'pop' šablona s početkom, zapletom, raspletom i finišom. Bez obzira što album nema svoj filmski, odnosno vizualno potkrijepljeni background, iza čitavih naslaga eksperimenata, te prijatnih ambijentalnih jazz i klasičnih eskapada sa samplovima u kojima se protežu orkestralni momenti gudača i duhača, razbacanih piano minijatura i raznih elektronskih glitch/scratch efekata, nazire se veoma topao i ugodan pejzaž koji na prilično apstraktan način opisuje impresiju samotnjaštva. Bilo da se radi o sličicama iz prirode poput nadolazeće zore, opustjelih krošnji drveća, savane koja uvijek impresionira svojim otužno mirnim uzavrelim krajolikom ili smireno ledene hladnoće ljudskih emocija kada su nečiji dojmovi na strani koja graniči sa marginalnošću i izolacijom od užurbane vreve urbanog elitizma. Daleko od toga da je "Sparse" bizaran izolacijski album koji se pokušava utrpati u kategoriju nesuvislih sampliranih eksperimentalnih radova; on je pun topline i artističkih konotacija koje su na momente vrlo blisko povezane sa dosezima David Sylviana u posljednjih nekoliko godina što najbolje svjedoči posljednja tema "Ajaja" koja djeluje kao da je proizašla sa albuma "Manafon". Čak je i Minorov vokal blagih Sylvianovih manira s glasovnim podrhtavanjima, nošen je na strukturno razrađenim melodijskim temeljima i vrlo je prijatnog elegičnog i harmonijski 'nijemog' kolorita. Preostali dio albuma sastavljen je po sistemu pjevanih i instrumentalnih skladbi gdje se izmjenjuju brojne shematske dosjetke bez ikakvih zadiranja u plesne tempove. Od uvodne "Bells ot" koja je u određenoj mjeri nastavak eksperimenata Brian Enoa s njegove čuvene ambijentalne kolekcije 70-ih i 80-ih, preko ambijentalne "Breakfast or Mona" (s osjetnim elementima Tuxedomoon eksperimenata), glitchom i psihodelijom ozarenih instrumentalnih tema "Dingle" i "7.0", do film-noir pjevanih skladbi "Milky one wide noise" i "Olibo", čitav album nošen je vrlo suptilnom, čak i diskretno erotiziranom atmosferom novog glazbenog svjetonazora u kome nema niti najmanjih insinuacija banalnosti i nedorečene površnosti. Jedina zamjerka koja se albumu može staviti su tehničke konstrukcije ritmova, čas ih nema, čas su tu, ispadaju iz takta i opet se vraćaju u njega, ali u kompletu gledano, Minor je vjerojatno sasvim namjerno izbjegao klasičnu ritmiku s kojom je ionako povezan kao profesionalni plesač samo da bi dobio što egzotičniji i čudnovatiji, tj. apstraktniji izraz.

Veoma lijepo, naoko konzervativno i premirno, na momente zbrkano, ali vrlo duboko ambijentalno i progresivno djelo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/02/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*