home > mjuzik > The Bride Screamed Murder

kontakt | search |

MELVINS: The Bride Screamed Murder (Ipecac Recordings, 2010)

S najčudnijim, najšašavijim, najotkačenijim, najeksperimentalnijim, ali i najzabavnijim albumom u karijeri, ovi legendarni tromi rock-metalci su sasvim neočekivano po prvi puta u 27 godina postojanja dospjeli na američki Billboard.

I dalje u istoj postavi (King Buzzo Osbourne - gitara, vokal, Dale Crover - bubnjevi, vokal, Jared Warren - bas, vokal i Coady Willis - bubnjevi, vokal), Melvinsi su po prvi puta u karijeri sa ovim 17. albumom po redu konačno dospjeli na američku top listu najprodavanijih albuma gdje su zauzeli počasni no.200 i tamo se uspješno održali tjedan dana. Na Heatseeker listi bili su no.4, na Independent no.32, Hard rock no.19, a na Tastemaker listi no.19, tako da mogu sa zadovoljstvom u vlastitu biografiju upisati da je konačno pao i taj neosvojivi bastion od Billboarda kojem su težili gotovo punih 30 godina. Kada se sabere njihov sav učinak s prošlih 16 manje i više dugosvirajućih studijskih (zlo)djela i svih onih EP-ijeva i singlova kojih ima više od pedesetak, te impozantne serije od 10 live albuma, može se za njih barem dvadesetak konstatirati da su, kako god, nesretno, nezasluženo ili igrom slučaja redovito izmicali s tog prokletog Billboarda čak i u vrijeme grungea kada su imali najveće šanse da se utrpaju u prvu ligu američke alternativne rock scene. No, da im je netko prognozirao da će s ovim albumom tamo dospjeti, zasigurno bi ispao kreten. Jer, album nema niti jedan singl, niti jedan iole potencijalan hitić, poluhitić ili neku pjesmu koja bi se mogla zavrtjeti na klasičnim AOR radio stanicama, a ipak se uspio stacionirati na taj famozni tjedni pregled najprodavanijih glazbenih artikala.

Album je čista zafrkancija, gotovo eksperimentalni štos sa producentom Steve Albinijem koji im je za ovu priliku preobrazio zvuk u vrlo suptilan i tečan sludge/ drone/ doom zabavnjak skoro bez naglašenih gitara. Pa kakvi su to onda Melvinsi? Vrlo čudni, neočekivani, minimalistički, čak su sva četvorica u nekim pjesmama lupali samo po bubnjevima, ali sve skupa je nevjerojatno zabavno. Kompozicije im odreda počinju sa gitarskim riffovima, upravo onako kao što se od njih i očekuje, no svaki daljnji razvoj aranžmana nastavlja se u neočekivanim smjerovima gdje vodeću funkciju uglavnom nose raznoliki bubnjarski eksperimenti, vokalne zafrkancije i posve nepredvidljivi samplovi, šumovi i raznorazni efekti s kojima potpuno razbijaju vlastitu koncepcijsku narav. Ipak, za prave poznavatelje Melvinsa, a osobito Buzza, ovo nije nikakvo veliko iznenađenje jer godinama surađuje sa eksperimentalnim drone pionirom Lustmordom tako da je neka iskustva vrlo vješto pretočio u ovaj album.

Uvodna "The water glass" počinje instrumentalistički dosta žestoko, no to traje svega minutu i pol, a nakon toga slijedi zvrkasti, poluobredni bubnjarski ritmički solo na kojega su, posve nevjerojatno nabacili acapella fazone na tradicionalnu intonacijsku temu američke pješadije sa tekstom 'Rock me rock me rock / Rock steady / Roll me roll me / Roll me ready'. Naredna "Evil new war god" ima Sabbatovskih tri minute, no završnica je oivičena posve neočekivano sa dekompresiranim bubnjarskim eskapadama i klavijaturama. Bubnjar Crover svoje ritmičke sklonosti nastavlja preferirati u "Pig house" koja se pretvara u jednu verziju otkačenih Nomeansno sa funky linijama i zborskim arijama koje su pretopljene u čudnu, mekanu mješavinu math-rocka, progressiva i surfa s gotovo melodijom dječje brojalice i završnim fućkanjem, a svoje klasične doom/ drone riffove Melvinsi dodiruju tek u četvrtoj pjesmi "I'll finish you off" koja po snenim dream-pop vokalima i melodiji više asocira na neki shoegaze/ indie-rock nego li na distorzirani garažni underground band. Drugi dio pjesme neobjašnjivo odlazi u psihodeliju sa pozadinskim klavijaturama i komičnim zborskim pjevanjem, a da bi komedija bila potpuna, posljednjih 10 sekundi je odsvirano na synth imitirajući stari pop-hit "My Sharona", no Buzzo izbacuje podrugljivi režavi krik 'my generation'! "Electric flower" je nošena jazziranom bas linijom, Nomeansno strukturom s obaveznim višeglasnim arijama i ne pretjerano naglašenim gitarama, a na ovaj ritam se čak i može zaplesati, te je jedina pjesma na cijelom albumu koja je konstantno aranžirana na gitarskoj osnovi. Sasvim neočekivani raskorak nalazi se u sarkastičnoj "Hospital up" sa letargičnim harmonijama i stanovitim post-rock/ progressive aranžmanom s dosta tehniciranja, te posve neočekivano i što je nevjerojatno nastavlja u jazzu sa improvizacijama na solo pianu uz tehnikalije sa bubnjarskim metlicama pri čemu ostatak banda ispušta nekakve zvukove na plastičnim vrečicama imitirajući duhačke instrumente, ha-ha-ha! Jedina prava punk/metal/noise pržiona dolazi u prvih 40 sekundi "Inhumanity and death", a onda se sve nastavlja u čudnoj smjesi sludgea, rap-metala, RATM-a i eksperimentalnih bubnjarskih egzibicija u kojima potpuno razbijaju aranžman. Ali najneočekivanija od svih je obrada The Who "My generation" koju su iskasapili usporivši je do neprepoznatljivosti kao da je stari blues uz kojeg je autor umro prije nego što li je uspio privesti do kraja, ha-ha-ha! I to sve traje skoro 8 minuta s time da je posljednjih 4 minute u ambijentalnom stilu koji je popraćen fijukom vjetra i daleko potisnutim gitarskim improvizacijama nalik na stare psihodeličare s konca 60-ih koji su solaže prangijali po dvadesetak minuta dosađivajući i sebi i drugima. I onda dolazi konac koji djelo krasi - "P.G. x 3", opet neočekivani uvod na usnoj harmonici ko' iz starinskih western filmova, te gospel acapella obrada tradicionalne "Peggy Gordon" iz Nove Škotske nakon čega slijedi Buzzov melodični gitarski solo (sve bez ikakvih popratnih instrumenata), dok posljednji dio uključuje kratki dječji vokal i nekakvo neuravnoteženo spelovanje koje nalikuje na odbrojavanje s potpuno nerazumljivim prigušenim glasovima. Ovakav nevjerojatan miks zaista lijepe zborske arije i kretenskog završetka može samo urediti Albini.

Jedno je sigurno: ovaj album koliko god da je eksperimentalan u svim pogledima, istodobno je nevjerojatno zabavan i posve šašav da jednostavno tjera na smijeh. Ništa nije ozbiljno, pa niti divlji tekstovi o zlu, Bogu, nehumanosti, smrti i ubojstvu, sve je to vrlo uspjela šala bez ijednog ispaljenog vica zahvaljujući posve nevjerojatnim, pa čak i blesavim aranžmanima. Otkako su u bandu mladi Willis i Warren, sama glazba Melvinsa je doživjela veliku renesansu; očito između njih kola pozitivna kemija, a ovaj album bez obzira na pomanjkanje masivnog zvuka naprosto oduševljava kreativnošću. Plitkom, priglupom i ekscentričnom, ali nevjerojatno prijatnom.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/11/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Bride Screamed Murder
  • Gluey Porch Treatments (1987)
  • Ozma (1989)
  • Bullhead (1991)
  • Lysol aka Melvins (1992)
  • Houdini (1993)
  • Prick (1994)
  • Stoner Witch (1994)
  • Stag (1996)
  • Honky (1997)
  • The Maggot (1999)
  • The Bootlicker (1999)
  • The Crybaby (2000)
  • Electroretard (2001)
  • Hostile Ambijent Takeover (2002)
  • A Senile Animal (2006)
  • Nude With Boots (2008)
  • The Bride Screamed Murder (2010)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*