home > mjuzik > Itaipu And Three Songs

kontakt | search |

PHILIP GLASS: Itaipu And Three Songs (Orange Mountain Music, 2010)

Album velikana klasičnog minimalizma s angažmanom oko zaštite Itaipua, područja na granici Paragvaja i Brazila je nova adaptacija njegovog djela iz 1989. godine.

Pratiti tempo rada ovog hiperproduktivnog autora za jednog prosječnog konzumenta moderne glazbe je prezahtjevna misija. Dok je u 20. stoljeću godišnje objavljivao po 3-4 albuma, taj tempo je znatno ubrzao u 21. stoljeću sa dvostruko više djela izdavajući svaka dva-tri mjeseca po jedan album, nešto otprilike vrlo slično onom tempu našeg otkačenog Istrijana Franci Blaškovića koji si je zacrtao da mora svakog mjeseca realizirati po jedan album.

Originalnim imenom Philip Morris Glass (rođen 31.I 1937. u Baltimoreu, Maryland, USA), tijekom vremena je postao naznačajnijim i najutjecajnijim kompozitorom klasične moderne glazbe 20. stoljeća čiji je značaj otprilike ravan Richard Straussu, Kurt Weillu i Leonard Bernsteinu, a svojim radom osim što je utjecao na kompletnu klasičnu glazbu, kao rijetko koji kompozitor iz ovog faha znatno je proširio vidike i horizonte mnogim izvođačima iz rock hemisfere. Osim što je često bio obrađivan, nerijetko je stupao i u kolaboracije sa plejadom rock elite, a svakako najpoznatiji je po čuvenim simfonijama "Low" (1993) i "Heroes" (1997) sa David Bowiem i Brian Enom. Njegovu pomoć često su tražili brojni autori, pa je tako surađivao sa Laurie Anderson, Patti Smith, David Byrneom, Aphex Twinom, Suzzane Vega, Ravi Shankarom, Paul Simonom, Leonard Cohenom... U najkraćim crtama, njegov specifičan kompozitorski stil svodi se na minimalistički trade-mark kojeg je patentirao razvijajući studiozno proučavanje harmonije i kontrapunkta Franz Schuberta, Johann Sebastain Bacha i Wolfgang Amadeus Mozarta.

Dugo vremena se doslovce borio s vetrenjačama jer njegov minimalistički patent nikako nije išao na ruku klasičarima koji su od samog početka njegovog stvarateljstva, još 1956. godine u tome vidjeli primitivni oblik izražavanja. Probijajući se mukotrpno i vrlo teško, dugi niz godina je bio sustavno ponižavan, sve dok suvremena glazbena industrija ranih 70-ih nije patentirala prvi minijaturni synth - moog kojeg je prisvojio kao zaštitni zvučni znak. Paralelno s time počela je elektronska dominacija u pop glazbi, pa se Glass daleko više prilagodio novim generacijama nego li njegove kolege koje su ostale u domeni klasičara. Probio se sredinom 70-ih kada su se već pomalo razmotavala klupka na tadašnjoj avangardnoj američkoj sceni zahvaljujući Steve Reichu i prvim pionirskim radovima Meredith Monk, a njegovo prvo veliko djelo koje je odjeknulo kao munja bila je vrlo dugačka opera "Einstein On The Beach" (1976) koja je u nekim izvedbama trajala i po 6 sati. Za potrebe diskografske industrije skraćena je na 3 sata uz neprekidne izmjene elektronskih sekvenci mooga i mješovitog zbora. Opera je doživjela kontradiktorne reakcije i publike i kritike zbog učestalog minimalizma u kome se gotovo praktički ništa nije dešavalo osim neprekidnih ponavljanja vokalno-glazbenih mantri, ali je kao takva bila drska Glassova pljuska koja mu je ustvari i otvorila vrata za budućnost. Godinu dana kasnije dobio je poziv režisera Francois de Menila koji ga je prvi zvao da se isproba u glazbi za film "North Star" (poznat i kao "Mark di Suvero, Sculptor"), a svoju pravu potvrdu od strane avangardnih stvaratelja dobio je 1982. godine kada je po njegovoj glazbi snimljen čudnovati art film "Koyaanisqatsi" režisera Godfrey Reggia koji je 1988. snimio relevantan nastavak u obliku "Powaqqatsi" gdje se Glass po prvi puta odvažio i u kombinaciju klasike sa dance-pop glazbom. Uz njegove brojne radove na području glazbe za film, teatar, opere i muzičke drame, iz razdoblja 80-ih zasigurno je najpoznatiji njegov album "1000 Airplanes On The Roof" (1988), a put na široko pop tržište otvoren mu je nakon suradnje sa Suzanne Vega na njezinom proslavljenom albumu "Days Of Open Hand" (1990). Kroz karijeru je ostvario do sada 122 albuma s vlastitim potpisom (mnogi od njih su soundtrackovi i kolaboracije), te je u samo dva navrata dobitnik godišnjih nagrada i to u području koje mu nikada nije bio osobiti prioritet - filmskoj glazbi, koju je gotovo redovito radio po narudžbi. 1999. dobio je Golden Globe Award za "The Truman Show", a 2002. Bafta Awards za soundtrack "The Hours". I što je paradoks, za film "The Truman Show" režisera Peter Weira korištena je Glassova glazba iz ranije objavljenih albuma "Powaqqatsi", "Anima Mundi" i "Mishima" uz samo tri nove kompozicije. Tek 2010. po prvi puta je dobio zvanično priznanje i od strane klasičara koji su mu, po svemu sudeći, iz čiste pristojnosti dodjelili NEA Opera Honors Award. Za Grammy i slične velike nagrade nikada nije bio nominiran.

"Itaipu And Three Songs" je dvodjelni album sa 7 kompozicija. Prve četiri se odnose na stanoviti world-music Itaipua, dok su posljednje tri Glassove obrade američkih pjesnika. Itaipu je usko područje na granici Paragvaja i Brazila (južno od Mato Grossa) uz rijeku Paranu koja se duž nekih 150 km pretvara u veliko jezero s brojnim rukavcima i zaljevima koji su na nekim mjestima dugački po 60 km. Na tom području još uvijek žive domorodačka plemena koja silom industrijalizacije pokušavaju biti istrebljena ili asimilirana; izgrađene su brojne brane i hidroelektrane, porušene su šume, izgrađeno je mnoštvo gradova i industrijskih naselja, te je tako njihov opstanak gotovo doveden pred završni čin egzekucije. Glass koji je inače znan kao veliki borac za zaštitu manjina, svoju ideju o realizaciji glazbenog projekta namijenjenog zaštiti Itaipua počeo je još 1989. godine kada je sa simfonijskim orkestrom iz Atlante i dirigentom Robert Shawom premjerno izveo ove četiri skladbe koristivši originalni Guarani jezik. Međutim, ideja nije bila dobronamjerno prihvaćena od strane politike i ekonomije, pa je čitav ovaj projekt obustavljen premda je 1993. i objavljen istoimeni album "Itaipu", no kako je od tada prošlo gotovo dvadeset godina, situacija se znatno pogoršala, Glass je odlučio da cijeli koncept ponovno pokrene i da ga realizira u novom obliku. Sa koralnim vokalnim zborom, te simfoničarima iz Los Angelesa i dirigentom Grant Gersonom ponovno je obradio ove kompozicije na originalnom Guarani jeziku koristeći kao glazbenu podlogu i svoj moog kojeg je toliko usavršio da tokom 35 minuta materijala ponegdje zamijeni i čitav prateći orkestar. Uz zborsko pjevanje s brojnim kanonima kakvo bi vjerojatno priželjkivao svaki black/gothic/industrial metal band od Dimmu Borgir do Nightwish, Therion i Laibach, Glass učestalo primjenjuje svoje minimalističke gradacijske obrasce u dinamičkim aranžmanima koji podjednako isprepliću ambijent i klasiku, a u uvodnom broju "Itaipu: Mato Grosso" čak koristi i sekvence autohtonih folklornih zvukova s kojima dobiva potpunu egzotiku prikaza. "Itaipu: the lake" je fina ambijentalna mini simfonija s preplitanjem elektronike, orkestracija i dinamičkih nadogradnji sa vokalima i duhačima, dok je najuznemirujuća tema "Itaipu: the dam" koja prikazuje rušilačku sklonost industrijske civilizacije, u ovome slučaju orijentirane na takozvanu dobrobit zajednice gdje se krče šume, podižu ogromne brane i grade hidroelektrane. Završna u ovome ciklusu, "Itaipu: to the sea" je kratka petominutna ambijentalna kompozicija u kojoj 'voda nosi sve', odnosno Parana teče ka Atlantiku.

Drugi dio albuma kojeg čine tri pjesme pod naslovima "Three songs:..." su obrade Leonard Cohena ("There are some men"), Raymond Levesquea ("Quand les homes vivront d'amour") i Octavio Paza ("Pierre de soleil") u acapella verzijama Crouch End Festival zbora kojima je dirigirao David Temple, a Glass ih je još davne 1984. godine priredio za festival u Quebecu. Kakogod, one su kao vokalna acapella vrlo rijetke u Glassovom opusu, te su ovom prilikom po prvi puta objavljene mada nemaju nikakvu zajedničku poveznicu sa Itaipuom.

U globalu gledajući, ovo nije najreprezentativnije djelo Philip Glassa s kojim bi se mogao početi otkrivati njegov ogroman autorski kredibilitet, ali za sve znalce, može vrlo dobro posvjedočiti o njegovom iskonski predanom angažmanu kojeg nastavlja s punom parom i u drugoj deceniji 21. stoljeća.

Diskografija:
Music In Twelve Parts, Part 1&2 (1974)
Einstein On The Beach (1976)
North Star, soundtracks (1977)
Satyagraha (1980)
A Madrigal Opera (1980)
Glassworks (1982)
Koyaanisquatsi, soundtracks (1982)
The Photographer (1982)
Akhnaten (1983)
The Civil Wars - Rome (1983)
The Juniper Tree (1984)
A Descent Into The Maelstrom (1985)
Mishima: A Life In Four Chapters, soundtracks (1985)
String Quartet no.2, with Kronos Quartet (1986)
Songs From Liquid Days (1986)
Dancepieces (1987)
1000 Airplanes On The Roof (1988)
Powaqqatsi, soundtracks (1988)
Dance #1-5 (1988)
The Thin Blue Line: An Errol Morris Film, soundtracks (1988)
Solo Piano (1989)
Songs From The Trilogy (1989)
Hydrogen Jukebox (1990)
Music From The Screens (1990)
Passages, with Ravi Shankar (1990)
In Good Company, with Jon Gibson (1992)
Trivium, with Arvo Part (1992)
Anima Mundi, with Michael Riesman, soundtracks (1992)
The Music Of Candyman, soundtracks (1992)
The Essential (1993)
Organ Works (1993)
Itaipu (1993)
Low Symphony, with David Bowie and Brian Eno (1993)
Violin Concerto (1993)
La Bele et la Bete, soundtracks (1995)
Music With Changing Parts (1994)
Minimalist, with London Chamber Orchestra (1994)
Two Pages: Contrary Motion - Music In Fifths (1994)
The Witches Of Venice (1995)
Brant, Scelsi, Wolpe, Xenakis, Glass (1995)
Kronos Quartet Performs Philip Glass (1995)
Obras Maestras/ Oeuvres Majeures (1995)
Jenipapo, soundtracks (1995)
Les Enfants Terribles (1996)
The Secret Agent, soundtracks (1996)
Music In Twelve Parts (1996)
Kundun, soundtracks (1997)
Monsters Of Grace (1997)
Glassmasters (1997)
Heroes Symphony, with David Bowie and Brian Eno (1997)
Art Of The Toy Piano (1997)
Dracula, soundtracks (1998)
The Truman Show, soundtracks (1998)
Symphony no.2 (1998)
Minimal Tendencies (1999)
Violin Concertos of John Adams & Philip Glass (1999)
Glass Cage/ Brubaker (2000)
Piano Dance: A 20th Century Portrait (2000)
Symphony no.3: Music From The Voyage (2000)
Symphony no.5 (Choral): Requiem (2000)
Songs From Liquid Days (2000)
The American Sound (2001)
Compassion (2001)
Early Keyboard Music (2001)
Music For Organ (2001)
Philip On Film (2001)
Music In The Shape Of Square (2001)
Songs (2001)
The Hours, soundtracks (2002)
Nagoyqatsi, soundtracks (2002)
Early Voice (2002)
Itaipu/ Salonen: Two Songs To Poems On Jaderlund (2002)
Metamorphosis, with Joan Jeanrenaud (2002)
Music Of The Human Spirit (2002)
Saxophone (2002)
The World Of Philip Glass (2002)
The Fog Of War, soundtracks (2003)
Etudes For Piano, vol.1 (2003)
Bowie And Eno Meets Glass Heroes/ Low Symphonies (2003)
The Orphee Suite For Piano, with Paul Barnes (2003)
The Music Of Undertow, soundtracks (2004)
The Concerto Project, volume I (2004)
Music From The Hours, solo piano (2004)
Neverwas, soundtracks (2005)
Waiting For The Barbarians (2005)
Philip Glass Remixed (2005)
Orion (2005)
Symphony no.6: Plutonian Ode (2005)
The Illusionist, soundtracks (2006)
Analog (2006)
The Concerto Project, volume II (2006)
Glass Reflections (2006)
Heroes Symphony: The Light (2006)
Aquas de Amazonia, with Uakti (2006)
Symphony no.8 (2006)
Symphonies no.2&3 (2006)
The Voyage: An Opera In Three Acts (2006)
Notes On A Scandal, soundtracks (2007)
Roving Mars, soundtracks (2007)
Animals In Love (Les Animaux Amoreux), soundtracks (2007)
Cassandra's Dream, soundtracks (2007)
No Reservations, soundtracks (2007)
Alter Ego Performs Philip Glass (2007)
Book Of Longing (2007)
Dracula, transcript for solo piano (2007)
Hope Street Tunnel Blues (2007)
From The Glass Recordings Archive vol.II Orchestral Music (2007)
Theater Music vol.I (2007)
Anther Look At Harmony, with Howard Williams (2008)
The Concerto Project, volume III (2008)
Glass Box: A Nonesuch Retrospective, 10cd's (2008)
Music In Twelve Parts, with Michael Riesman (2008)
Soundtracks, transcript for solo piano with Michael Riesman (2008)
Songs And Poems For Solo Cello, with Wendy Sutter and David Cossin (2008)
The Piano Music, with Dennis Russell Davies and Maki Namekawa (2009)
In The Upper Room (2009)
A Portrait In Twelve Parts (2009)
Symphony no.7 - Toltec (2009)
Metamorphosis, with Alessandra Celletti (2010)
Monsters Of Grace (2010)
The Piano Music, with John Lenehan (2010)
Itaipu And Three Songs (2010)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*