home > mjuzik > Almanah

kontakt | search |

NOXIN: Almanah (Kondorcomm, 2010)

Zabočki Noxin na debiju "Noxin & agenti" (2006) kojeg je čekao više od pola decenije postavio je iznimno visoke standarde ugostivši nekolicinu velikih estradnih imena poput Davorina Bogovića, Ivanke Mazurkijević, Maje Posavec (Detour), Tomislava Golubana, TV voditelja Ljudevit Grgurića Grge..., te si je time omogućio vrlo dobar prijem singlova (čak 6!) koji se i nakon četiri godine još uvijek vrte po radio eteru i povremeno emitiraju na TV u obliku video spotova. Međutim, istovremeno je samom sebi zadao strahovito težak zadatak drugog albuma koji bi na konto njihovih dugogodišnjih karijera i velikog sviračkog iskustva po različitim rock bandovima još od konca 80-ih trebao nadmašiti proslavljeni prvijenac. Da se ne okoliša previše, Noxin je što zbog odugovlačenja sa snimanjem, produkcijom, promijenama producenata itd..., svoj drugi album "Almanah" objavio prekasno i nažalost, retrogradno. Gotovo sve pjesme su godinama uigravali, ponekad izvodili i na koncertima, tako da su uz malo sreće i mnogo više truda i financija, album mogli (a i morali) riješiti u 'šusu' barem godinu-dvije nakon debija. Jer u principu što se tiče frontmena Sebastijana, ovo je tek njegov pravi debi budući da je na prvijencu "Noxin & agenti" bio skoro prateći pjevač gostujućim zvijezdama. I tu se sad posve otvaraju karte, odnosno stavlja se sva težina ovog banda na vagu pred širokim auditorijem koji ih zna prvenstveno po hitovima "Da ljubav je", "Loše vijesti", "100 R" ili "Stakleni grad", koje ruku na srce, prosječni konzument hrvatskog pop-rocka vjerojatno još uvijek smatra hitovima Maje Posavec, Ivanke Mazurkijević, Davorin Bogovića i Miro Odaka koje je svirao 'tamo neki band'. Elem, za široki puk, s albumom "Almanah" Noxin je novi band kojem tek sad predstoji afirmacija bez obzira na kredibilitet svih onih hitova s prvijenca. I šta se događa?

Jednostavno su upali u svojeručno iskopan procijep u karijeri kada su morali ganjati visoko postavljeni standard preglomaznog debija i dokazati da svi oni hitovi nisu bili medijsko čudo samo zbog gostujućih zvijezda. Zbog toga su pjesme pokušali prilagoditi tom nivou, no na žalost, neke od njih pokazuju duboke tragove eklekticizma gdje se pošto-poto moraju obraćati na prilično patetične lirske formate, prekapati po emocijama i prisjećanjima kako je to bilo biti tinejdžer, izlaziti subotom u grad i ostavljati svoje slomljeno romantično srce negdje u marginu nečije hladnoće. S druge pak strane, upravo ovakve pjesme su idealne za primjerice neke njihove bivše goste s debelom reputacijom i u tome leži poanta promašene koncepcije ovog albuma. Premda je Sebastijan vrlo dobar pjevač što nažalost nije to i potpuno dokazao na ovome albumu, u vrlo banalnim emotivnim kompozicijama se ne snalazi najbolje. U njegovom vokalu se osjeti da nije uvjeren u to o čemu pjeva, a da je to na primjer otpjevao prije recimo nekih desetak i više godina kada je još imao romantične stavove o ljubavi, tinejdžerskim frustracijama, sitnim čarkama i svim tim melodramatičnim igricama, stvari bi puno bolje funkcionirale. Jer, jednostavno rečeno, i emocije imaju svoj vijek trajanja. Katkad, kod primjerice Bryan Ferryija koji ima 62 godine to još uvijek estetski moćno i uvjerljivo funkcionira, ali Sebastijan nije Ferry i ne doživljava više strast i emociju kao prije x godina. Naposljetku, to mu niti nije profesija kao starom mondenom macanu, a i pjevati tekstove o neuzvraćenoj ljubavi, lošim 'vibrama' i zakulisnim igricama na istinski iskren način može samo netko tko to uistinu proživljava u pjesmama, naravno ako tu emociju i strast može prenijeti u studio. Na žalost, Noxin su album snimali godinama i kada su došli u studio, veliki dio dobrih pjesama su uništili što svojevoljno zbog ograničenosti s vremenom, a što promjenom producenata i tehničkim okolnostima.

Glazbeni dio priče nije mnogo pobjegao od prvijenca. I dalje su tu melodije, sve mahom plesne pop-rock kompozicije koje sa drže komercijalnog mainstreama 80-ih nastalog nakon utrnuća new-wavea i new-romanticsa negdje između Duran Duran faze "Rio", Boe "Govor tijela" i EKV iz razdoblja "Ekatarina velika" i "Ljubav" s tek mjestimičnim izletima u kurentniji zvuk koji tek mrvicu podsjeti da je riječ o bandu iz 21. stoljeća. A takvih retro bandova u zadnjih par godina se nagomilalo i na svjetskoj i na domaćoj sceni koliko hoćeš, tako da su se Noxin zagubili u vlastitom retrogradnom pristupu imajući prvenstveno na umu dokazivanje odlične forme debija.

Krenemo li redom, uvodne pjesme "Utorak" i "Nema vremena" koje su izabrane kao prvi singlovi su simpatični dance-rock brojevi u stilu zaboravljenih australskih new-romantics zvijezda A Flock Of Seagulls (sjećate li se "Modern love is automatic", "I run" i Grammyijem prosljavljenog instrumentala "D.N.A."?), dok je druga s laganim šlihom Coldplay & Crvene jabuke. Već u njima se osjeti da Sebastijan apsolutno nije uvjeren u to o čemu pjeva; letargično je postavljen u elegičnu romantiku koja daleko više pristaje nekom tinejdžeru od 17-18 godina koji cvili o sms poruci, refrenu kojeg svira njegov najdraži bend i o ljetu koje je prošlo neiskorišteno po pitanju igrica i melodrame. Nije to ono što bi trebalo biti... Odmah se možemo sjetiti Jim Kerra koji je nekad prekrasno pjevao senzibilne tekstove, ali kada je imao cirka maksimalno 24-5 godina. "Ona čije ime se ne spominje" je jedan od potencijalnih hit komada veoma lijepo upakiran sa pratećim duhačima, malo je zrelija u tekstualnom pogledu, ali opet manjka neki žustriji element u vokalnoj interpretaciji - 'ja sam jedan od onih što dobro te zna', premlako je to otpjevano. Ako je ona drolja, to nije uvjerljivo i pokazano... "Dežurni krivac" je pristojan aspekt starog novovalca koji čuva bedževe i majicu s kratkim rukavima kada mu se ne dodvori ljepotica s naslovnice koja ga, navodno dobro poznaje. Eh, a onda dolazi prijelomni trenutak albuma, pjesma "Dok grad još spava" koja bi bila fantastična da nikada nije bilo EKV i hita The Cure "A forest". U njoj su do izražaja došli svi potencijalni atributi koji ukazuju kuda su Noxin u principu trebali otići s ovim albumom, a Sebastijan je čak u njoj ispustio i par grlenih krikova kao pravi frontmen rock benda. Jedan od najboljih komada odmah pristiže u "Izgubljen", gdje je Sebastijan otpustio kočnicu i konačno propjevao, počeo urlikati i puštati prave vokale, a gitara je dobila eksperimentalniji zvuk koji uvodi u nešto nalik na indie-rock 21. stoljeća. Ovo bi ustvari trebao biti hit, ako se kao takav traži da pokaže Sebastijanove mogućnosti, mada to nije u potpunosti ono što bi on kao pjevač mogao biti. Pjesma ima i stanovite progressive momente koji dodaju palac gore. "Daj mi sve" je letargičan pop-blues, vrlo fino odsviran koji pokazuje zabočku stranu umijeća kojeg je svjetski proslavio Tomislav Goluban, a poveznica sa Tito & Tarantula & Clapton je samo neka od asocijacija koje izranjaju kada se sluša ova kompozicija. Ali tekst je jako loš, mada emotivan - 'daj mi sve, daj mi svoju ljubav, voli me'. To smo čuli milion puta. Ah, a onda slijedi "Nikolina", pjesma koja je najlošiji komad albuma samo zbog Sebastijanove interpretacije. Ovo je pjesma za mlade emo-punkere i trebala je biti daleko drskije odsvirana i otpjevana, ali šta će te kad se stari matorci prisjećaju vremena kada su imali 17 godina i slušali prve albume Orgazma i rani Let 3. Ponovno vraćanje na EKV u pjesmi "Moj gnijev (u bojama)" otprilike je isto poput onog kada se Ivan Dečak na prva dva albuma Vatre zabavljao sa reminiscencijom kultnih Beograđana, ali ovdje je tekst još plići nego što bi se moglo zamisliti. Užas. Ne želim komentirati o 'mami koja kuha bolje od tvoje, baki koja nosi hlače ljubičaste boje i tati koji se napuši čaja zelenoga'. Milan je imao zagubljene lirske opservacije, ali Noxin su ovdje pretjerali s banalnošću koja bi im se mogla oprostiti jedino da imaju 14 godina. Nije za pričanje... Kada čujete ovakav tekst, može vam se dogoditi da odustanete od daljnjeg preslušavanja i svaka naredna pjesma se čini kao da niti ne postoji jer su sa prethodnom sve ionako prilično poražavajuće kredibilitete doslovce pogubili.

No, na kraju dolazi spas. Jedna od istinsko vrhunskih kompozicija ja završna "Dok orkestar svira" u akustično - električnom formatu gdje su pozvali jedinog gosta, pomalo zaboravljenog i nikad rockerski nastrojenog zabavnjaka Krušku. Ali za divno čudo, ova kombinacija je nevjerojatan komad u kojem je Sebastijan odriješio vokal i konačno pokazao što može uraditi kada stvarno pjeva i osjeća to što pjeva. A orkestar svira najbolje na ovom albumu, kao da tek počinje raditi punom parom... Progressive aranžman, dva odlična vokala, harmonika, šlih francuske šansone i indie/ post-rocka poput mnogih izvedenica Nick Cave & The Bad Seeds, Tindersticks, Pink Floyd, pa i melankolije Stinga, Claptona, Sage... mmmm. Ovo je fantastičan komad kojim su Noxin pokušali opovrgnuti cjelokupan loš dojam albuma.

Ima još jedna stvar - bas. Nevjerojatno je loš, kao da je ispao iz power-pop metala sa linearnim dionicama, cirka 1978. godine, a i prije. Basist Blue Oyster Cult je svirao linearno sa ekipom, Joy Division su imali taj sličan sindrom koji im je na svu sreću donio jedinstveni trade-mark, međutim danas svirati linearan melodičan bas u ovakvom bandu sa gotovo dvije decenije iskustva je skoro pa degutantno. Da je Mladen Barbić, deklarirani metalac i vođa zabočkog black-metal banda Mayhem u cijelu konfiguraciju utkao barem malo kreativnosti, dojam albuma bi se znatno popravio. Jer svi ovi akordi su jednostavni sa 3-4 promijene po pjesmi i mogli su biti maštovitije odsvirani. Kao primjer mogu poslužiti brojne slične melodijske strukture pjesama ranih Japan ili 3-4 albuma Simple Minds (prvenstveno "Empires And Dance", "Sons And Fascination" i "Sister Feeling Call") gdje su osnovicu kompozicija odigrali čuveni basovi Mick Karna, odnosno Derek Forbesa koji se nisu držali striktne sheme, već su svojim kreacijama donijeli posve kompaktan i razdvojen zvuk. U Barbinoj interpretaciji ništa se nije promijenilo u tehnici sviranja koje je na nivou garažnog banda čiji članovi tek počinju otkrivati prve akorde i povezivati ih u nekakve melodije. Neke skladbe je trebalo odsvirati kao funk, u nekima se moralo poigrati sa improvizacijama, a u nekima je bas trebao biti izoštren i istaknut u prvo lice jer se mahom radi o dance-rock pjesmama. Njegov zvuk je mekan i u sklopu cijele strukture je gotovo 'nevidljiv' i postavljen samo kao nužno zlo da kompletira sliku kao pozadina na koju nitko ne obraća pažnju.

Zato je najveći kreativni doprinos pao na gitaristu Emila Gredičaka i klavijaturistu Roberta Kuščara koji su svojim kreacijama uspjeli spasiti pjesme od totalne linearnosti. A kada na albumu sa pet muzičara čujete samo dva kreativca i tek povremeno pravi grleni rockerski vokal koji je u principu ostao neiskorišten, dobijete siromašnu selekciju u globalu dobrih pjesama koje su upropaštene svim onim odgađanjima i razvlačenjima po studijima i produkcijskim propustima. Na koncu, ovaj album je morao biti odmah objavljen nakon debija, a band se potom trebao okrenuti u potrazi ka novom izrazu što su ovdje pokazali tek na 2-3 skladbe s kojima odskaču od prvijenca.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 07/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*