Trojac iz Slovenj Gradeca ima specifičan sludge/ stoner/ doom stil u kojeg umije ubaciti i mahnite galope, skoro u hardcore žestini, a zna prešaltati i u opaki rock'n'roll, tako da su komplementarno praktički nesvrstani u tom crossover pojmovniku. A valjda znate da je britof groblje... Još jedna zanimljivost je da vokalne zadatke preuzima bubnjar Alex Paradiž s podosta insinuacija na pokojnog Lemmyja u onom oporo hrapavom i promuklom baritonu što je već na početku garancija adekvatne fonetske kvalitete. Naravno, bubnjevi su ovdje glavni organizacijski dio kompozicija: učinilo bi se kad krene prva stvar "Buzz" da su neki programirani ritmovi ili ritam mašina, ali malo zjutra. Nikako. Samo su prilično dobro snimljeni i producirani, vrlo čisto u Life Trip Studiju s Dario Solenickim, a to ovome njihovom drugom albumu daje na kompaktnosti spram masnih basova Jan Laznika i raznolikih gitarskih šarži Matej Poka.

Upravo je ta prva skladba dobar primjer njihove neobičnosti. Kreće iz mračnog fade-in uvrnutog bas tretmana s tromim tempom i gitarskim disonantama, a onda pokazuje laganu kompleksnost s podizanjem brzine, uvlačenjem melodije da bi refren opalio gotovo u hardcore! Tako već na samom startu daju i sludge i doom, a bome i r'n'r, te odličan gitarski solo. "Scum of the Earth" ima ponešto i od grunge elana ranih Soundgarden kad su bili u stoneru, te se stvar dalje prži u brzom rock'n'rollu po definiciji Motorhead s nekoliko znakovito odvaljanih breakova ne posežući za klasičnom minimalističkom potkom uobičajenih stoner bendova. Također ima i psihodelične zavijutke gitara, malo i abrazivnog kaosa, ali sve u vrlo dojmljivim i melodičnim spregama. Tromi početak "The fiend" je ulazak u doom nadomak Black Sabbath, no ima kompleksniju strukturu. Okey, Sabbathi su znali odvaliti neuobičajene katarze, no ovdje se središnji dio zavitla u galop, pa spusti i svako malo penetrira u ekstazama, hey men, odnosno fantje! Znaju se zaista zaigrati i upustiti u slojevitost poput "War pigs", a i prebaciti u novi psihodeličan obzor pred samim finišem. Ovo je bez sumnje prvi pravi i pun zgoditek albuma!



Rock'n'rolla nikad dosta, pa je tako "Sick (Sodom and Gomorrah)" nazubljena paklenim galopom i tim krvavo-hrapavim Paradižovim urlicima u zavodljivim arijama, ali istodobno daje i pauze za šaltanje u nižu brzinu, recimo iz pete u treću, pa drugu što je iznimno zahtjevno kao pokazatelj velike kompozitorske sposobnosti da ovaj trio funkcionira takoreći besprijekorno. Primjećuju se i gitarski efekti u "Pathetic grin" na samom početku kao da će uletjeti u neki funk-metal s dozom komercijalnog riffa, a kako im je učestala metamorfoza prepoznatljiv stil, tako se ama baš ne može pretpostaviti kuda će koja kompozicija odlutati. Za ovu se može degustirati i space-rock u završnici poput nekih kasnijih pjesama Kyuss ili ranih QOTSA. Zato ih je teško pravilno i točno deklarirati jer im je svaka pjesma drugačija i ne drži se striktnih žanrovskih načela, a shodno tome imaju dovoljno prostora za razvijanje progresije što se osobito provlači u "Pilgrim stomp" koja sadrži i ultrabrze galope, ali i tromo ofarbani doom. Predzadnja "Ouroboros" je najtemperamentnija u žustroj rokačini, ha onakvoj kakva se očekivala od Josh Hommea prije nego što su otišli u dance-rock koji sa stonerom ima tek samo sporadične veze za mainstream i loše upućene kritičare što se vrzmaju oko best-of kataloga i Grammy pizdarija, a zadnja "Doomsayer" od 7 i pol minuta je neobičan žestoki bučan metal blues, razjeban i neurotičan kao da su ga u novoj inkarnaciji napravili Captain Beefheart & His Magic Band kada su ranih 70-ih slušali prve ploče Sabbatha. Ali nikad se nisu odlučili odvaliti distorziju, eh, koji bi to ekscentrični hard/ metal bio...

Tematski aspekt varira od emotivnih anksioznosti, tjeskobe, nihilizma, fantazmagoričnih bestijalnosti, te nekim metaforama na razmeđi pakla i nebesa s gordim parolama, ali taj lirski dio je tananiji segment zbog prgavosti busanja klasičnog metal dobacivanja, uvjetno rečeno, nije dovoljno ubjedljiv i uvjerljiv. Sve se to čulo što se tiče stihova u daleko konkretnijim i direktnijim konfrontacijama s religijom i općim moralom. Nema neke perverzije, mračno i morbidno jeste s podosta sofisticiranog humora, a valja im poraditi na jasnijim fikcijama i fabuli, međutim svirački je fantastično odrađeno. Tu nema dvojbe. Odličan rad.

Naslovi: 1.Buzz, 2.Scum of the Earth, 3.The fiend, 4.Sick (Sodom and Gomorrah), 5.Pathetic grin, 6.Pilgrim stomp, 7.Ouroboros, 8.Doomsayer

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/05/2022