home > topliste > 2016 by bir - jedna sasvim (ne)obična godina

kontakt | search |

2016 by bir - jedna sasvim (ne)obična godina

Proglasiti 2016. sasvim običnom godinom i uz najbolju volju mi je nemoguće. Dok svijet kroči prema shizofreniji, a ubrzani odlazak generacijskih ikona podsjeća na vlastitu prolaznost, u glazbenom smislu godina je bila - skoro uobičajena: sati i sati nove glazbe, kile i kile izdanih albuma. No isto tako i sve manje vremena za konzumaciju. Zapravo baš u tom zadnjem segmentu ova godina je i meni bila vrlo netradicionalna. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji puta slušao manje nove glazbe nego ove godine. Kada sam bio na manje koncerata. Iskreno nisam siguran u razlog zašto je tome tako i jednom ću ga vjerojatno moći svesti pod onaj opći - "zbog 2016-te" (ne, nisam mislio reć starost :).
Zbog tog osjećaja potslušanosti, početkom prosinca sam odlučio i izbjeći tradicionalno pravljenje godišnjih listi. No, vrag mi nije dao mira (a i Pedja ;), pa sam malo po malo ipak stavljao na papir/ekran da vidim koliko je to malo što sam ipak poslušao. A u nastavku tog netradicionalnog duha 2016., odlučio sam taj popis objaviti i javno, što do sad nisam nikad činio.
Sad kad pogledam, nema toga ni tako malo, a pogotovo ne mogu reći da je godina bila loša. A ono što već sada znam je da imam kandidate koji bi ovdje zasluženo bili da sam ih samo par puta više poslušao, a ne površno i na brzinu. A tek koliko je onih koje još uopće nisam. No, i s tako malo odslušanog uspio sam naći albume, a još više pojedine stvari kojima ću se vraćati još godinama.

Pa evo što sam ove godine fakat čuo i da mi je ostalo u uhu.

Najbolji albumi - svaki od ovih albuma meni je desetka, a poredak je odlučio broj vrćenja u slušalicama:

Valentino Bošković - Marsovska listina
Sama činjenica da mi se neki domaći album zalijepio toliko da ga proglasim albumom godine čini ovu godinu ne prosječnom, nego vrhunskom. A ova druga poslanica s Marsa to svakako jest. Iako je Terapija do sada propustila pisati o Valentinu Boškoviću ponajviše zahvaljujući lijenosti moje malekosti, štovatelj sam od samih početaka i već sam s prvim albumom ovog bračkog kozmonauta bio dovoljno potaknut da neke od stvari uključim u izbor "naj 2014.". Prošle godine (2015.) najsingl godine bio mi je upravo Valentinovićev "Adeyata", tada objavljen kao najavni singl, i samim time mi je ovaj album i bio među najiščekivanijim. Čime je dakle to brački kozmonaut Valentino, koji se s Vidove gore lansirao put Marsa i ove godine nam odaslao drugi album izdan na bandcampu, zaslužio da mi bude najbolje izdanje 2016.? Ukratko, svojom nevjerojatnom neobuzdanom srećom i adiktivnošću u kombinaciji s originalno upakiranim otočkim glazbenim duhom. Ova dijalektalna posveta rodnom Braču kroz psihodeliju obasjanu blještavilom diskoteke stvara neobranjivu ovisnost. Uz to marsovska udaljenost pruža nam neopterećenu tekstualnu pronicljivost u opisivanju bračkih lokalizama. Tako Valentino pjeva o tome što rade popovi dok ne spavaju (Marsferatu), kuda idu cicipjoverice (Pymbylymby), uzfali mu ponekad s, c i d (Supra cosmos diacritica), servisira pokvareni roketomobil (Adeyata) i tjera vas da zapjevate zajedno s njime iako se možda većinu vremena pitate o čemu on to. A dok slušam 10645 Brač osjećam se lansirasn prema istoimenom asteroidu koji je otkrio hrvatski astronom Korade Korlević iz Zvjezdarnice Višnjan. Ma kako i može drugačije? Marsovska listina je definitivno album koji će vas preko svake mjere napuniti pozitivom.
P.S. šuška se da je Valentino uspio pronaći Zemaljske predstavnike koji bi mogli njegovu misiju sljedeće godine prenijeti i uživo. Iskreno se nadam da je tako, jer onaj službeni datum njegovog povratka na Zemlju u 2046. nama zaraženima i nestrpljivima je taaaako daleko. Ako se mogao Mat Damon vratit, moći i Valentino.

ANOHNI - Hopelessness
Ovaj album glazba je na koju plešem u 2016. To je album uz koji također grlim, tugujem, skačem i vičem. Protestne albume danas ne pišu samo tipovi meketavog glasa i s akustičnom gitarom, big bendovi s karizmatičnim frontmenima ili gnjevni punk klinci i klinceze. To je ove godine učinila Anohni i svojim predivnim glasom u pratnji matrica, elektroničkih podloga, kolaža zvukova, te gudačkih i puhačkih orkestralnih sekcija bez ijednog gitarskog zvuka stvorila prvi elektroničko-orkestralan protestni plesni album za 21. stoljeće i sudnji dan. Kako sama kaže u nedavnom intervjuu, Antony and the Jonsons bili su glazba za neka druga naivna vremena. Zadržavši orekstralnost, Anohni se za sada ostavila naivne romantičnosti te nam u suradnji s majstorima elektronike ONEOTHRIX POINT NEVER i Hudsonom Mohawkeom isporučila predivnu glazbu šakom do lakta zabijenom u crijeva realnosti, kakvu današnja vremena i zovu. Prva stvar koju sam čuo i koja me oborila s nogu bila je minimalistička "Obama". Anohnin glas, neprepoznatljiv i gnjevan, pjeva o Obaminoj vladavini koja je počela bezgraničnom srećom, optimizmom i nadom kako je javnost dobila saveznika for the good, a koja je završila daljnjim odobravanjem bliskoistočnih ratnih operacija, nezatvaranjem Guantanama, bombardiranjem civila droneovima i lažima Obamine administracije. Glazbena podloga koja prati tekst gotovo je zrcalno suprotna i onaj ushićeni početak vladavine prati gnjevim krčanjem, škrgutom zubiju i grčevitim beatom, dok prema kraju i razotkrivanju laži prerasta u kovitlac gudača, bipova, himničnih napjeva i pomirljive klavirske melodije. Ovo je samo jedna od zvučnih eksplozija kojima uz Anohni možemo na plesnom podiju isplesati svoj gnjev, ali i bol koju osjećamo spram/zbog suvremenog društva i načina na koji se "visoke politike" odnose prema ovom našem planetu. I prema nama samima. Ili provesti večer slušajući ga umotani u dekicu u grču opijeni i obavijeni svakom njegovom notom, istovremeno se ushićujući, ali i u sebi plačući zbog strahota koje si kao društvo činimo. I svo to beznađe ovog albuma izneseno je bez moraliziranja i prijekora, te samo ukazuje na to da ostanemo li ravnodušni umrijet ćemo u najgorim mukama. A mogli bismo umrijeti u ljepoti. Definitivno najljepši, najbolniji i najznačajniji album globalne 2016.

Bon Iver - 22, A million
Pitala me Maja čujem li išta od starog Bon Iver na novom albumu. Bilo je to ubrzo nakon izlaska albuma, prije nego sam ga poslušao, pa joj nisam znao reći. Samo sam se uplašio što li je Justin Vernon ova puta izveo, ako me to pita. No već nakon prvog preslušavanja bio sam puno smireniji. Čuo sam mnogo novog, ali i starog. Iz nabrijane, preproducirane vanjštine i dalje su izvirale melodije i pjesme koje će u bilo kakvim varijantama i aranžmanima opet biti Justin Vernon koji i dalje piše za Emu, ali, kao i svaki puta do sada, premješta se kako bi pronašao novu perspektivu. Već sama "Emma turneja" bila je razočaranje za sve koji su stvarno očekivali lika iz brvnare koji pjeva o svojoj neprežaljenoj ljubavi. Naime, na stejdž bi izašao bend od deset, dvanaest ljudi koji je bio u stanju nositi najveće pozornice poput one barcelonske Primavere. Aranžmani na drugom istoimenom albumu odražavali su taj mnogoljudi bend, a opet zadržavali intimu prethodnika. I onda stiže 22, A million. Grafički i konceptualno uronjen u zamršenu simboliku, a glazbeno jednako zamršeno natopljen elektronikom, vokoderom i auto-tuneom. Do te mjere "nebrvnarski" da stvarno testira i najvjernije fanove svojom pretencioznošću. No, to je samo do trenutka dok nakon prvotnog šoka ne uronite ispod površine albuma. Pjesme su to za kontemplaciju i gledanje u daljinu, ali i za prigušeni ples. Pjesme su to za vrući stisak ljubavnika na plesnom podiju, hladnu samotnu noć ispunjenu mjesečinom, združivanje uz radost kolektivnog muziciranja. To je Justin Vernon, to je Bon Iver. Poput Anohni, i Justin Vernon se odrekao gitara, zadržavši samo puhače i ranjivost i omotao ih "čudnim zvukovima". Tek na završnoj stvari, 00000 million, odbacuje svu produkcijsku zagušenost i cijelu stvar podređuje samotnom klaviru i pjevanju "oko logorske vatre". Pa iako zvuči kao da govori "tu sam, nisam nikud otišao", to smo shvatili već ranije. Zapravo ovim posljednjm povratkom korijenima kao da se na neki način zauvijek oprašta s Bon Iver. Tko zna, možda i jest tako i možda nam je ovo zadnje druženje u ovom sastavu. Justin je već i ovim, a i mirijadom drugih projekata pokazao da kod njega "samo mijena stalna jest".

Kvelertak - Nattesferd
Jedna od dvije recenzije koje sam ove godine napisao bila je i o ovom albumu. I sada, četiri mjeseca kasnije ostajem pri toj desetki. Najbolji Van Halenov album kojeg nisu izdali Van Halen. I najbolji iskorak nekog (black) metal benda prema komercijali i široj publici.


Runner-ups iliti drugotni (abecednim redom):

Alcest - Kodama; transformaciju od black metal benda do shoegaze benda povezuje ljepota melodija kojom je Alcest u oba slučaja znao opčiniti. Iako je već na prethodnom albumu to pokušao, shoegaze transformacija mu je ovog puta u potpunosti i uspjela.

David Bowie - Blackstar; bio bi to lijep album i da uopće nisam toliko ridao uz njega.

Car Seat Headrest - Teens of Denial; u prvoj polovici godine sam se instant zakačio, ali me od onda malo pustilo. Sva lijepa alter rock glazba za skakutanje koju su svirali bendovi iz devedesetih. Samo što ju ovdje izvodi jedan mladac.

Cymbals Eat Guitars - Pretty Years; alter rock bend koji već godinama izdaje prekrasne rock albume s jednakim komercijalnim neučinkom. Neka je takvih bendova koji će uvijek svirati ispred sto ili manje ljudi, a radit glazbu vrijednu njih tisuću.

Cult Of Luna & Julie Christmas - Mariner; Zaleđeni ledenjaci, sirene i duhovi mornara. Najbolja muško-ženska vokalna suradnja godine. Ostanite mirni i nemojte se naježiti na Juliein glas koji se probija kroz Johannesovo vrištanje. Glazbeno malo više post nego metal, vokalno malo više Julie nego Luna. Ljepotica i zvijer u najboljem smislu tog izraza ovdje isprepliću njegovu nordijsku agresivu s njezinom opsjedajućom čistoćom.

mewithoutyou - Pale horses; ponekad je glazba najbolji način za osjetiti gnjev starozavjetnog boga. Poslušam Pale horses i zamislim da bi to bi upravo tako nekako zvučalo.

Moonface and Siinai - My Best Human Face; volim sve što napravi Spencer Krug. A ova druga suradnja njega i finskih kraut rokera Siinai podsjetnik je nakon dva komorna klavirska izdanja da se Krug izvrsno snalazi i u klavirskom rock bendu s naglaskom na rock.

Nicolas Jaar - Sirens; slabo sam slušao i elektroniku ove godine, pa su Jaarove Sirene jedno od mojih rijetkih meditativnih skloništa, iako su više psihodelične nego meditativne.

Okkervil River - Away; Okkervil River više ne postoje, Okkervil River postoje opet.

Sturgill Simpson - A sailor's guide to earth; svi su već mnogo rekli o ovom brzouspinjućem country izvođaču koji je ovim albumom krenuo stopama Vana Morisona. Pedja je i recku napisal. Malo mi je žao kaj sam ga propustio vidjet uživo kad me samo 200 km dijelilo od njega.

Underworld - Barbara Barbara Barbara, We Face A Shining Future; prije nego sam skužio tko je Brian Eno, znao sam tko su Underworld (i nažalost prebrzo ih zaboravio). Karl Hyde i Brian Eno su prošle godine imali izvrsnu albumsku suradnju, a ove godine i Eno i Underworld izdali su izvrsne i relevantne albume. Ovaj drugi sam malo više slušao.

Koncerti u HR, veliki:

Glen Hansard @ Lisinski - jedini koncertni izvještaj koji sam napisao ove godine, vrlo osoban veliki show

Massive Attack @ Arena, Pula - na dobrom ste putu puca li vas paranoja dok slušate Massive attack uživo

PJ Harvey @ Inmusic - ako mi (pre)angažirani album i nije sasvim sjeo, ovim koncertnim performansom žene/kraljice/majke Polly Jean sve je dobilo smisao; to je jedini ispravan način da ga se doživi i osjeti sva njezina veličina

Wilco @ Inmusic - ni Wilcov prošli (Star Wars) ni novi (Schmilco) album nisam baš doživio, no uživo su to dobri, stari, nepogriješivi majstori, svaki legenda za sebe, svi skupa nenadjebive veličine, a kad se i Tweedy dobro zabavlja onda je to show sa singalonganjem bez premca

Koncerti u HR, klub:

Explosions In The Sky @ Tvornica - treće gledanje EITS ove godine, dva puta na rodnoj im američkoj grudi, pokazalo mi je da se pravi veliki bendovi jednako ne štede ni kad sviraju u prknima poput Zagreba, koliko god nemušti u komunikaciji bili

Beach Slang @ Močvara - ovi se fakat nisu štedjeli nimalo; dapače, ne znam tko je koga pozvao k sebi doma, ali bila je ovo jedna pijana kućna fešta, u najboljem mogućem smislu

Frankie Cosmos @ Močvara - Frankie je očarala svojom iskrenom naivom i nevinošću, te prozračnim dangly zvukom gitare koji je uživo ipak zvučao čvršće nego to studijski snimci daju naslutiti

Richmond Fontaine @ Močvara - jedan od onih koncerata na koje skoro nisam otišao od umora i zlovolje tog dana, da bih već na trećoj stvari poskakivao s bendom i prisjećao se najboljih trenutaka njihove karijere; s obziorm da je turneja bila oproštajna reći ću zbogom Richmond Fontaine, a ostaje nam jamstvo da u kakvoj god kombinaciji Willy Vlautin svirao, snaga i ljepota pjesama dižu iz mrtvih

Tim Hecker @ Močvara - prostajati 45 minuta u potpunom mraku Močvare uz zaglušujuću elektroniku posebno je iskustvo

Special mention: Against me @ Motorco Music Hall, Durham, North Carolina, USA - uhvatiti punk rock bend u prijelomnom trenutku je izniman doživljaj; uhvatiti punk rock bend u prijelomnom trenutku koji se preklapa s povijesnim trenutkom za lokaciju u kojoj se odvija koncert je J E B E N I C A. Laura Jane Grace, frontmanica Against me, je nedavno promijenila spol. North Carolina je nedavno donijela zakon o ograničavanju uporabe WCa transrodnim osobama. Ne možete zamisliti emocijama intenzivniji i nabijeniji koncert. Naravno da je Laura na koncertu spalila svoj rodni list. Naravno.

I za kraj, abecedno i bez opisa, kompilacija najboljih stvari iz 2016.

Amanda Shires - You Are My Home
ANOHNI - Why Did You Separate Me from the Earth?
Bon Iver - 8 (circle)
case/lang/veirs - Supermoon
Clipping - A Better Place
Cult of Luna & Julie Christmas - A Greater Call
David Bowie - Lazarus
Haelos - Dust
Hamilton Leithauser + Rostam - A 1000 Times
Julien Baker - Rejoice
Kevin Morby - I Have Been to the Mountain
Kvelertak - Nattesferd
Massive Attack feat. Azekel - Ritual Spirit
mewithoutyou - Red Cow
Minor Victories - A Hundred Ropes
Moonface and Siinai - The Queen Of Both Darkness And Light
Okkervil River - Okkervil River R.I.P.
Parquet Courts - Human performance
PJ Harvey - The Wheel
Radiohead - Ful Stop
Shearwater - Quiet Americans
Sigur Ros - Ovedur
The Last Shadow Puppets - Bad Habits
The Radio Dept. - Occupied
The XX - On Hold
Trees of Maine - Venice on the Inside
uKanDanZ - Tchuhetén Betsèmu
Valentino Bošković - 10645 Brač
Voland le Mat - Nije fer

bir // 01/01/2017

Share    

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*