1. Povodom nastupa na VIP In Music Festivalu kakva je trenutna forma Gustafa? Osobno sam vas posljednji puta gledao na ovogodišnjoj dodjeli "Zlatne Koogle" u Tvornici. Tamo ste briljirali...

EDI:
Pa kad već pričamo o formi, što je tipično za sportaše, izrazimo se sportski - forma nam je svaki dan u usponu, što nikako ne znači da ćemo taj dan briljirati. Svaki dan živi za sebe i moguće da će upravo taj dan biti naš loš dan, no sudeći po svemu do sada, možemo biti samo bolji i to puno bolji u odnosu na Kooglu. Ekipa je mlada, sviramo puno i svaki smo dan sve upucaniji. Možda nikad tako jaki i uvjerljiviji. Mladi su mi odlični instrumentalisti i puni energije. Potpomognuti našim iskustvom (par preostalih starih)- najbolja kombinacija.

2. U posljednjih nekoliko godina više ne spominjete svoj najraniji dio karijere kada ste se zvali Gustaph y njegovi dobri duhovi. Koliko je toga duha ranih eksperimentalnih i new wave istraživanja još prisutno u današnjim Gustafima, te da li ima na vašim "štalama" poneki naslov iz tog vremena u repertoaru?

EDI:
Ja općenito nisam sklon okretanju unazad i nekakvim sjetnim razmišljanjima o prošlosti i pričama: "... kako je nekad dobro bilo, ....svako jučer bolje, itd". To nikako ne znači da nisam ponosan i zadovoljan tim našim periodom, no istina je i da me nitko previše nije pitao u zadnje vrijeme o tome. A kad pitaš o tom duhu, jasno je da on nikada neće nestati iz nas, nekad je više prikriven, nekada manje, naravno da si u posljednje vrijeme smijemo dozvoliti nešto više eksperimentiranja koje nam naš sadašnji status i dozvoljava, no ne treba zaboraviti da nam ga je "Brkica" priskrbila.
Ne, nemamo ni jednog broja iz tog vremena u sadašnjem repertoaru, ipak se na našim koncertima traži samo ritam, ples i ludilo, no svakako da uspijemo za svoju dušu proturiti i malo te vrste freakovštine, uganutosti, iskrivljenosti u izražavanju.

3. Poznato je da ste jedan od rijetkih domaćih rock sastava koji su dobili šansu nastupiti u sklopu Zagrebačkog muzičkog bijenala. 1983. nastupili ste sa Laibach, te ponovno aktivnim Trobecovim krušnim pećima (današnji Viva Glorio) i odavno ugaslom Katarinom II (kasnije EKV) i Pingvinovim potpalubljem koji je ubrzo nestao. Koje su danas tvoje asocijacije na tadašnju buntovnu, provokacijsku i sofisticiranu rock scenu osamdesetih kojoj su Gustafi bili jedan od temeljnih alternativnih odgovora?

EDI:
Ma teško mi je sada o tome govoriti, bojim se biti previše subjektivan, znaš da bih bio u stanju reći da je današnja mladež kilava, neambiciozna, amerikanizirana i turbofolklorizirana, ne zanima ih ništa novo, a bune se samo ako nemaju sve što im se prohtije, a prohtijevaju im se samo lova, auti, dobri mobiteli, alkohol, droga, Calvin Klein, Guess, provodi po zadimljenim kafićima uz najtupaviju muziku....., ali ne želim to reći jer bih ispao stari čangrižljivi i zavidni kenjac. Znam samo da sam se izuzetno dobro osjećao i da mi je čast da mogu reći da sam pripadao onom vremenu i pokretu, ali i da se sada fenomenalno osjećam i da mi je čast reći da pripadam ovome gdje jesam. 4. Premda ste objavili album prvijenac "V" za Dokumentarnu 1985. godine, očigledno je da vam osamdesete nisu bile sretne diskografske i financijske godine jer ste paralelno održavali i brojne nastupe po hotelima, brodovima i svadbama. Što je bitno presudilo u vašem svjetonazoru da se početkom devedesetih bacite u područje etna, cajuna, tex-mexa, bluesa i istarske kante?

EDI:
Osamdesete, kao i one prije bile su vrlo teške za snimanje i izdavanje nekakvih djela, albuma. Nije to kao sada kad svaka suša može ući u nekakav improvizirani studijić i snimiti, pa i izdati nekakav CD. Bilo je to tada vrlo teško , posebno nama iz provincije. Onaj ko je još živio u nekom od centara (Zg, Bg, LJ ...) i bio bliže koritu, još daj, daj, mada je i njima bilo teško, ako nisu imali neku nagradu 7 sekretara SKOJa ili slično. Naravno ukoliko nisi bio mainstream. U komercijalne vode smo ušli '85., dakle nakon snimanja albuma, jer je trebalo prehraniti obitelji, a to više GYNDD-ma nije moglo uspjevati. Htjeli smo paralelno voziti dvije trake, no iskreno, nije to moglo dugo trajati. Gaže su nas pojele, tako da tri godine nismo ni jedan koncert kao GYNDD održali, mada smo probe, pa čak i neka demo snimanja konstantno održavali. I, ponavljam, nije naš prijelaz na područje koje spominješ, bio tako nagao i revolucionaran. Mjenjali smo se konstantno, polako, neumitno kao što to i sad radimo, samo što smo tih pet godina (od '87 do '92.) to radili podalje od ušiju naroda, pa tko je propustio taj period i uključio se naknadno,moglo mu je izgledati da smo izvršili preokret. Pa i naš uradak iz '87. "Smrt Pina Papillona" je već na tragu onoga o čemu ti pričaš, osim što su tekstovi na hrvatskom jeziku (ili bolje reći na tadašnjem hrvatsko-srpskom kojeg su nas u školama učili). A naš vidljiviji pomak ka spomenutim pravcima vjerovatno je i svjetski globalistički trend, kako je globalizacija jačala, tako su sve više dolazili do značenja i pozicije i lokalistički izražaji. Nesvjesno smo pratili i bili sudionici svjetskih procesa. World music je nastao tih godina kad je i mene intenzivno počela zanimati istarska kanta, dakle upravo tih '85-6. na dalje.

5. Da li je prilikom izlaska prvog albuma potpisanog kao Gustafi (mislim na "Tutofato" iz 1994.) bilo skepse da će vas stara publika posve zaboraviti, te da li su Gustafi imali i dalje alternativni (a moguće i demo) status budući da su se diskografski javili nakon 9 godina pauze s novim imenom?

EDI:
Onda više i ne. '94. smo bili zvijezde Istre, po našim štalama se još '93. skupljalo po više tisuća ljudi, bili smo lokalni junaci, ali taj proces o kojem pričaš smo ipak prošli, no '91. Tada se dogodio taj raskorak da su nas oni koji su nas slušali do '85. po našem glamuroznom povratku te '91., otpisali i proglasili izdajnicima vlastitih ideja, prodanim dušama, komercijalom, countryjem.... A novih nije bilo, nisu dolazili jer su znali da su Gustafi oni luđaci koji svašta sviraju, imaju boce, pile, limove, nesnošljivu muziku. Ta katarza trajala je svojih pola godine, godinu a onda je kao poslije nekakvog pročišćenja sve krenulo. Počeli smo '92. oštarijadu koja je trebala trajati deset nastupa u deset dana, no nije nikad završila, traje još i danas, kao put u Axtlan.

6. Prva tri albuma u devedesetim ("Tutofato", "Zarad tebe" i "Sentimento muto") objavio vam je pulski izdavač Adam records, da bi kasnije sve naredne do posljednjeg "F.F." iz prošle godine objavili za Dancing Bear. Navedi glavne razloge zbog kojih ste prešli u Dancing Bear, te ih pokušaj komparirati s iskustvom Adam records...

EDI:
Pa, glavni razlog našeg prelaska u Dancing Bear Aleksandar Dragaš. Kao i spoznaja da nam je i hrvatsko tržište malo, a kamoli istarsko (ne zaboravimo da Istra ima 200.000 stanovnika, a sam Zagreb milion), a Adam records i Dario Matošević koji ga je vodio nisu imali većih diskografskih ambicija i namjeru širenja, mada ne treba zaboraviti da su nakon nas, za tu istu kuću prvijence snimili i Alen Vitasović, te Šajeta. Sam Dario nas je savjetovao prijelasku.

7. Za album "Na minimumu" iz 2002. može se reći da je lagani glazbeni povratak na alternativniji izraz, kao i poneke skladbe sa posljednjeg "F.F" (ako ne čitave skladbe, ono barem neki detalji) za kojeg si rekao da sama kratica može značiti svašta (između ostalog i Franz Ferdinand). Znači li to da ćemo uz uvijek određenu dozu veselih plesnih hitova početi dobivati i sofisticiranije Gustafe?

EDI:
Nije "Na minimumu" prvi album na kojem se nalaze te naše, nazovimo ih, zahtjevnije skladbe, na svakom ih je bilo, ne smije se napr. zaboraviti "Sentimiento muto". Čim smo spoznali da smo nekakav status stekli, da se ne trebamo grozničavo brinuti za poziciju kod publike, mi smo se vratili djelomično našem alternativnijem izričaju, barem u nekim segmentima, u nekim pjesmama. To je naš Freak folk. Od njega nikad neću moći odstupiti. Uvijek ću morati raditi i to sa zadovoljstvom veselice ili uslovno rečeno hitove, no moja je duša u nekim drugim mutnijim, tamnijim vodama. Negdje gdje je teško doći, a još manje me pronaći. Sljepac sam i volim mrak, jer mi tamo sljepoća ništa ne znači.

8. Kroz vašu postavu od 1980. naovamo prodefiliralo je podosta poznatih imena. Jesi li još uvijek s njima u kontaktu, primjerice s Igor Arihom i Livio Morosinom? I čime se Igor danas bavi?

EDI:
Jesam, da, gotovo sa svima. Nije to neko intenzivno druženje, život nas je odveo svakog na drugu stranu, no uvijek se sa radošću srećemo, posebno sa Igorom koji živi u Ljubljani, no ipak se bar par puta mjesečno vidimo. Postoji i mogućnost da počmemo i neku suradnju, obzirom da je njega počela zanimati neka vrsta produciranja (surađuje u zadnje vrijeme vrlo intenzivno sa Magnificom). Igor inače ima vrlo veliku i značajnu dizajnersku agenciju u Ljubljani, uspješan je i imućan biznismen kojem vrag nikad neda mira i ne staje. S Livijom se isto često sretnem ili po svirkama ili po oštarijama, gdje si sa zadovoljstvom "nekaj spijemo".

9. Osim koncerata i "štala" kojih će ovo ljeto biti poprilično, što vrijedi od Gustafa očekivati u skoroj budućnosti osim nastupa na VIP In Music Festu? Rade li se nove kompozicije ili možda i album?

EDI:
Rade, rade, ne mogu ni ja biti stalno na istom mjetu, moram stvarati nešto novo, mada obzirom na neke naše planove i planove diskografske kuće, to bi mogao biti nekakav projekt van Gustafa, nešto malo drugačije. Album novi Gustafa ne bi smio izaći prije godinu, godinu i po, dok se komercijalno ne isplati FF (taktika izdavača), a k tome na jesen zimu planiramo eventualno snimanje live albuma i DVD-ja, drugim rječima za novi Gustaf materijal će trebati pričekati i tri godine, a ja bih umro da u tom periodu ne snimim i nešto novo. Recimo da će se to zvati "Elton Newton". Ili možda "Johnovi" jer ću to raditi u suradnji sa još jednim Johnom.

10. Puno hvala na uloženom vremenu i pozdrav od svih posjetitelja www.terapija.com i publike Vip INmusic festivala koja vas nestrpljivo očekuje!

horvi // 06/07/2007