Gustafe sam strašno simpatizirao u prvoj polovici devedesetih, gdje su s prva tri albuma za Adam Records u meni zacementirali svoj top status. Tamo negdje 1997. izašao je Sentimiento muto, kojeg smatram vrhuncem grupe, a nakon tog moj interes za njih lagano je ili čak i malo jače kopnio. Odjednom su im se otvorila puno veća vrata i prestali su biti moj bend, dok su istovremeno postali skoro pa planetarno popularni. Čudno je kako se neke stvari kao bumerang vrate. I to sasvim slučajno. Kako im je u tom trenutku pred izlaskom bio novi album, gospoda iz Spone, Siniša Bizović i Tomislav Kralj, pozvali su me na malu koncertnu promociju albuma. Na tom koncertu sam preslušao živu verziju novog materijala i ubrzo zaključio da su mi se opet vratili. I ja njima. A prije dva dana, 27/12, proslavili su 35. rođendan, brojka kojom se rijetki mogu pohvaliti. Sretan rođendan, Gustafi!
Maneštra je originalno zamišljena da bude Edijev samostalni album, ali ipak ga je na kraju odlučio izbaciti s kompletnom postavom Gustafa. Album traje relativno kratko, nešto ispod trideset minuta, ali na njemu je sve ono što treba da album dobije na veličini. Primarno, to je iskonsko čisti Gustafski zvuk, bez puno eksperimentiranja i koketiranja s ekstremnijim pravcima koje Edi voli ubaciti u svoj glazbeni pristup. Dvije ekstremnije ovdje su "Thc balun (Cumbia Istriana) i "Ja sanjan", ali niti u njima se ne ide toliko ekstremno. One i najviše kriju mikro elektronski potpis Edija Cukerića, producenta albuma i dugogodišnjeg prijatelja Gustafa. Sve ostalo na albumu čistokrvni su radiofonični hitovi, koje će svatko tko će se dočepati albuma vrlo brzo pjevušiti, imao ili ne imao veze s istarskim dijalektom. Na albumu ima i country ugođaja ("San Pierino"), u kojem Gustafi odavno pišu svoje poglavlje. Prve dvije pjesme albuma "Za ljubav se ne moli" i "Hiti se na mene", već su zaživjele kao hitovi, potonja i u video obliku. One i najviše otkrivaju fino tkan "istarski tex - mex izričaj", te lakoću muziciranja i stvaranja velikih pjesama. Isto bih mogao reći i za pretposlijednju pjesmu "(Noć kada) Pula je krepala" (nadam se da će se snimiti i spot!), koja je tekstualno lokal patriotski nastrojena, a snažnim bras dionicama i ritmom između ska i reggaea tjera nogice na držanje ritma. Završetak albuma me impresionirao grubom baladom "Ni vlaka za Divaču". Tu Edi iz sebe izbacuje sve demone koji ga gone i ubacuje ih na vlak za Divaču. Mračniji glas stvara nelagodnu lagodnost, a bendovska pratnja svedena je na minimum. Pravi pravcati je to istarski akustični blues, u kojem bi i Robert Johnson uživao i svirao da je kojim slučajem živ. Osobno mi "Vlak" ima atmosferu kakvu sam doživio kad sam prvi put čuo Skipa Jamesa i njegovu "Devil Got My Woman". Iako nisam neki pretjerani blues freak, Edi je u ovoj pjesmi pogodio sve i donio pravi svršetak albumu.
Teško da nećete zapjevati poslušavši novi album Gustafa i vrlo brzo ćete shvatiti koliko su vam falili. Posebno ako ste imali pauzu poput mene, gdje ste ih u jednom trenutku gurnuli na stranu i više im se niste vraćali. Ne znam hoće li i kad biti velika koncertna promocija albuma popraćena i kakvom turnejom, ali ako bude, savjetujem da ne propustite poslušati ove pjesme uživo i osjetiti atmosferu kakva je moguća samo na koncertu Gustafa. To će potvrditi i svi oni koji su ih bar jednom gledali uživo. Tko zna, možda i koncertni promotori ovo čitaju, pa mi usliše novogodišnju želju.