Boa vidi sve, ona čuje krike i sne, Boa pamti se, ona vraća izgubljene sne...

A dokaz konstantne i dugovječne art-rock vrijednosti eruptirao je u finalno skandiranje, kako ju je Mladen najavio 'pjesme koju sigurno ne znate' - "Tako lijepa"...

Nekako mi se Aquarius tog petka učinio malen. Gužva je bila prevelika, pa sam se sa kolegom s Terapije (Hotko Fotko) zabetonirao pored pozornice odakle nisam mogao mrdnuti naredna 2 sata. Sve je bilo puno starih novih romantičara od kojih su mnoge djevojke još uvijek lijepe, danas prave zrele žene kojima ne treba neka posebna inspiracija da pjevaju nadahnute Boine pjesme, a krasno je bilo za vidjeti i impozantnu gomilu mladih ljudi, dečkića i curica, tinejdžera, te onih neznatno starijih koji su rođeni u vrijeme reuniona benda početkom 90-ih. Uoči samog koncerta DJ je vrtio sve same klasike 80-ih: Spandau Ballet, Duran Duran, Aphaville..., a kada su netom nakon 22h u prekrcanom klubu započeli lagani rastrgani ritmički tempovi nalik na tehniku Steve Jansena (ex-Japan), znao sam da će "Moj put", prva skladba s kojom je Boa otvorila svirku uvesti u jedan sjajan koncertni performans. Pun ambijenata, različitih gitarskih tretmana, snažnih plesnih ritmova, moćnog funka i mnogih čuvenih, danas legendarnih pjesama...

Boa se ništa bitno nije promijenila u svojem pristupu niti nakon 30 godina stvaralaštva. Dostojanstveno su ostarili, a neke od starih pjesama tek danas pokazuju svoje pravo lice i značenje premda su i u vremenu kada su nastale imale sve odlike kompaktnosti velikih skladbi, a bome i avangardnog duha s neoptimističkim, mračnim i zloslutnim predviđanjima. Naravno, riječ je o njihovom prvom velikom hitu "Milion" nakon kojeg je Mladen rekao 'i šta ti drugo preostaje kada te opljačkaju? Završiš u rupi pod stolom...'. Od tuge i jada. I onda je koncert krenuo u najboljem mogućem smjeru - Boa je nafilala seriju ljutitih, prkosnih i protestnih pjesama koje najbolje predočavaju lošu socio-političku klimu, društvenu bezizlaznu situaciju, dezorijentaciju, kataklizmu, pad morala i duhovnih vrijednosti, te gorčinu kojom općenito frca svakodnevnica - "Stol", a potom žestoku novu rokačinu "Nevidljivi", novi hit "Fake" i dva istinska bisera, također nove "Tajne" i "Zlatna groznica" koje je Mladen najavio kao 'pjesme koje govore o Hrvatskoj u vrijeme Ive'.

U intervalima između pjesama mnogo je animirao publiku, ugodnim i probranim riječnikom je vodio koncert poput demagoškog moderatora, te se najiskrenije zahvalio svima koji su došli na koncert, jer kako kaže 'znam da vam u ova teška vremena nije bilo lako odvojiti novac za naš koncert'. Premda je prvi set prošao u žestokim komadima punim intelektualne depresije, bijesa i sakrivenih sofisticiranih priča po kojima je Boa dobro znana i cijenjena još od čuvenog debija, naredni tijek se okrenuo u vedrije ljubavne teme s kojima je počelo lagano pjevušenje. Prvo "Sve što imamo", a potom "Jer ljubav je" (s odličnom solo dionicom Darka Braje na klavijaturama), zatim sve više eksponirani, iz naftalina izvućen dance-rock evergreen "Zarobit će nas plamen" (specijalno posvećen 20. godišnjici braka bubnjara Mladena Maleka), te laganica "Kao mir" u kojoj je veliku rolu odpjevala Franciska Fiss, njihova pridružena prateća vokalistica. Međutim, po meni, najupečatljiviji dio izvela je u finišu "Zemlje", jedne od najpoetičnijih i najemotivnijih domoljubnih pjesama u kojoj je pokazala majstorsku vox-extended tehniku s mnogo melodijskih improvizacija. Tokom izvedbe mogla se vidjeti i poneka suza u oku publike; pjesma još i dan danas budi izuzetno snažne patriotske emocije, a osim što je sa srcem stvorena u ono najteže vrijeme 1991., prerasla je iz ratne teme u katarzičnu poemu suočivši se sa svjetonazorom lopovluka, smrću, ubojstvima i vitalnim životnim načelima. Pravi odgovor je uslijedio putem novog aranžmana "Pravde" u moćnom funk izdanju i tu je završio onaj angažirani dio set liste. Ostatak repertoara namijenjen je promociji najnovijeg, trećeg singla "Imala je mraz u ustima" sa aktualnog, friško objavljenog albuma "VII", a izvedba je bila veoma suvremeni spoj Coldplay, U2 i Arcade Fire, nakon čega se čitav Aquarius razgalio zapjevavši prvo "Za vezu je potrebno dvoje", pa "Svi tvoji poljupci" da bi kulminacija pristigla sa "Tako lijepa" koju je valjda svatko prisutan, ako ne urlao i skandirao, ono barem pjevušio drmusajući se na pretovarenom podiju. Zvanični dio koncerta okončan je sa još jednim velikim hitom - "Stup od soli", a onda su na bisu svi glazbenici izašli na čelo pozornice i u pratnji gitare otpjevali staru baladu "Kao nekad". A ja sam se uplašio da nisu valjda opet zaboravili, kao nedavno u Pepermintu, na najvitalniju skladbu s novog albuma - "Pijavice". Ma ne može biti... Pao mi je kamen sa srca kada je bubnjar Mladen započeo vokalnu ariju 'a čini mi se da jednom bit ću slobodan...' i onda sjeo za bubnjeve i raspalio da ti pamet stane! Palice je totalno rasturio u triješće, dobio sam ih na poklon... A Bućovi basovi su šetali i gmizali poput pijavica paralelno sa režavim Puljizovim vokalima 'pijavice piju me, u njima je pola mene, smiju mi se, jer one liječe samo sebe... množe se, neće stati, po meni valcer pužu...'.

U koncert je uključena i završna odjava sa predstavljanjem svih članova benda uz veoma dojmljive Puljizove priče o svakome ponaosob; naravno, najjača je ona koja povezuje njega i gitarista Slavka Remenarića kada su kao dečkići na klupi u parku davne 1973. ili 1974. sanjali glazbu i odlučili osnovati grupu sa željom da budu veliki bend. A kako je rekao, bila su to dva dečkića koja su bila totalno različita; jedan je samo čitao knjige koje mnogi ljudi dodirnuli nisu, a drugi se bavio sportom, no oba su imala viziju... U svemu tome je bilo i zgodnih pikanterija i kratkih humoreski, recimo o basisti Buću (oli je 'nadaren ili obdaren'?, hahaha) i bubnjaru Mladenu koji svira gitaru tako dobro da se i Slavko uplašio konkurencije u bendu.

Posljednja pjesma bila je "Slatke čari", taman je fino sjela sa stihovima 'ružne igle i čaše zle... spaljen mozak, to je sve', no od Boe smo dobili daleko više od toga. Intelektualnu plesnu art-rock uživanciju, kako za glavu, tako i za noge i za emocije, a o njihovim sviračkim dometima mogla bi se ispisati cijela disertacija. Kroz odličan repertoar sastavljen od 2 pjesme s debija "Boa", po 3 sa "Ritam strasti", "Govor tijela" i "Prvi val", potom 2 sa "Kraj djetinjstva" (+ "Zemlja"), samo jednom sa "Dnevnik putovanja, skice ostanka" i čak 6 sa najnovijeg albuma, Boa je predstavila sve faze rada ispreplitanjem različitih stilskih, žanrovskih, tehničkih i instrumentalnih sposobnosti koje nikada nisu bile upitne. Da podsjetim, oni su već sa prvim albumom bili uvršteni među najbolje instrumentaliste po kritičarima beogradskog magazina Džuboks (u kategorijama klavijature, gitara, bas, vokal, tekstopisac, album, pjesma, grupa, najveća nada), a te 1981/82 konkurencija je bila strahovito jaka - Idoli, Šarlo akrobata, Lačni Franc, Azra, Električni orgazam, Pankrti, Film, Buldožer, Leb i sol, Bijelo dugme... Danas, s ogromnim vremenskim odmakom, Slavko je usavršio gitarske performanse do čistog savršenstva ako ono uopće postoji redajući strahovito mnogo raznolikosti od pjesme do pjesme, Mladenov vokal je i dalje isti, te puca na istinske emocije u svakom momentu bez obzira na narav pjesama, a ostatak ekipe, mada su pridruženi od reuniona 1990. naovamo, ima itekako debeli svirački dosje iz kojeg je večeras frcala ogromna kompetentnost i profesionalna ozbiljnost. Svi mogu biti itekako zadovoljni - i oni koji su došli po porciju sofisticiranog intelektualnog art-rocka i oni koji su se došli zabaviti. Nepretenciozan, produhovljen, dotjeran, te što je za ovako iskusan bend interesantno, još uvijek ambiciozno odrađen i strašno dojmljiv koncert pun emocija kao da su tek počeli s karijerom željni dokazivanja i afirmacije.

horvi // 21/05/2012