'Večer prvih' možda ne zvuči jednako grozno koliko 'večer prvih puta', ali ne može zamijeniti 'an evening of firsts'. A što je to prvo? Prvi odlazak na koncert ove godine, prvi izvještaj, prva vožnja tramvajem nakon 31. rođendana - i već sjedim. A sjedio sam i drugi put pa čak i treći put... Čini mi se da nazirem nekakvo pravilo. Kada ste posljednji puta za neki film rekli - e, ovo je najbolji film ikada? Čini mi se da sam osobno to posljednji puta pomislio (i zadržao za sebe) u kasno ljeto 1998. Ne, nije Saving Private Ryan. A kada ste posljednji puta za neki koncert rekli da je najbolji ikada? Sjećam se kada sam posljednji puta čuo da je netko drugi to rekao, nakon koncerta Petera Murphya u Močvari, 2009. godine. Gdje je taj entuzijazam nestao? Što se dogodi sa čovjekom (suzdržavam se da ne bih skrenuo sa teme, upisao 'osobom' ili 'licem' i prasnuo u smijeh), kakva to promjena, da igra na sigurno i ne dozvoli samome sebi impresiju - glazbom, filmom (usudim li se spomenuti kazališne predstave), pjesmom (da, poezijom), slikom ili bilo kojim drugim oblikom ekspresije i umjetnosti? Pred samim sobom ili pred drugima - no, ima nade... A sada, priznanje. Molim tuš... Svjesno nisam dao šansu ovome projektu. Činela! Da, mislim na Of the Wand and the Moon (skratit ću na OTWATM). A sada, opet, natrag na monolog iznutra. Vladavina riječi, od riječi, za riječi i sav taj jazz. Da bih osjetio glazbu, trebam biti raspoložen za to, otvoren prema tome i spreman za to. 'Osjećanje glazbe', à la trash: barem dva dana izbjegavajte buku; na dan koncerta dobro isperite uši; jutro započnite fizičkim radom, a nastavite slušanjem klasične glazbe; dodajte žličicu vegete i gozba je spremna. Zapravo, pod 'pripremu' mislim samo na izloženost, pod uvjetom da izloženost u drugom, trećem ili kojem kasnijem navratu poluči ikakvu reakciju. Misija uspješna (dobih reakciju na jednu stvar). Dosta o meni, ajmo malo o mom autu. Iz publike sam izdvojio par lica za predstavu, počinje čin prvi. Lica: neuračunjivi organizator underground koncerata razočaran u "The 'Scenu'", jedan gladan neofolk glazbenik - obojica bez ikakvog interesa za OTWATM, te jedna draga entuzijastična zaljubljenica u glazbu. Ja ću iznijeti replike, a vi im dodijelite lica, more? "Ajme, nešto prekrasno, osjećala se ona jedna zraka Sunca dok prodire nakon duge zime, kao nekakva nada, prelijepo.", pa s druge strane nešto ovakvo: "Hej DJ, daj ugasi plavi radio, došao sam na koncert, ne želim slušat ovu komercijalu, daj mi nešto što ima duše.". I još jedan "Bilo je OK-ish.". Jeste li sve spojili? Očito nas je bilo više koji svjesno nisu dali šansu ovome projektu. Ali, ne bih se svrstao u tu okorjelu kategoriju prozivanja ovakvog projekta komercijalom ili usporedbe s plavim radiom, nikako. Radije bih slušao OTWATM sat i pol vremena nego plavi radio. OK-ish it is, then? Zapraf, više me se dojmila ta interpretacija i usporedba sa prvom zrakom Sunca koja zagrije hladnu zemlju nakon duge zime od cjelovečernje izloženosti glazbi koju interpretira. Znači li to da se nešto krije ispod površine? Vjerojatno, samo je to potrebno pronaći. Početak večeri bio je rezerviran za nastup iznenađenja, a to je (čini mi se) bio projekt Allerseelen. Stigli smo nakon prvih deset minuta nastupa, na prvu mi se učinilo zanimljivim, ali nastup nije još dugo trajao - zato nema fotografija. Nakon par cigareta, nastupili su Die Weisse Rose. Njihov je nastup bio poprilično nabrijan, energičan, ali nije bio divlji. Bilo bi najjednostavnije napisati da sam zalutao na dobro osmišljeni, još bolje pripremljeni i izvrsno izvedeni nastup koji prenosi važnu poruku koja me nije niti okrznula. Zapraf, nisam niti došao radi koncerta, već u većoj mjeri radi ljudi. I bilo je ljudi koje nisam dugo vidio, čak godinu i pol! Zato ću besramno priznati, učinio bih to ponovno!

trash // 29/01/2013

> vidi sve fotke // see all photos