Brzo prolaze dani, kad se na Gričevanju dobro zabavljaš, pa recke kasne i znatnije od inače.

Prvo, sasvim nenadano, obiđoh Gatuzo na Gričevanju. Došli smo negdje u najavljeno vrijeme početka koncerta, nešto iza 20h na Tuškanac, a bina još nije bila ni složena do kraja. Ružna kiša i hladnoća, početak programa na Gričevanju i više paralelnih događaja tu večer u Zagrebu učinili su svoje pa je i manji broj ljudi čekao na Gatuzo, a i bio na koncertu. Negdje iza 21h krenuli sa svirkom uz odličan zvuk. Bilo je hladno, ali ni Goranu na bubnjevima, ni Šilji na gitari to nije smetalo. Svirali su starije, i stvari s novog albuma žestoko, energično i nabrijano baš kako to inače biva kad si samo u dvojcu na stejdžu i nemaš druge nego maksimalno potegnuti da bi zvučao glasno i temeljito. Negdje sam pročitala da bi im dobro došao i netko na basu, s čim se ne želim složiti. Pogotovo ne nakon ovog lajva. Gatuzo su si sasvim dovoljni. Asocijacije na hrv. White stripese mogu komotno ići uz ovaj dvojac (u smislu koliko buke naprave bez dodanih im instrumenata). Šiljo časti gitarskim vratolomijama, a Goran usvirano vješto i bez greške štrika na bubnjevima, tako da će prava poslastica doći na Gatuzov koncert u slijedeći, malo manje hladniji, ambijent.

Nakon Gatuza trk u Vintage Industrial Bar, na moje velevintiđ razdjevičenje, budući da još nisam tamo pohodila do ove večeri. Prostor je genijalan, prostran, uz okupljen pristojan broj ljudi i fluidnu energiju. No, i tamo se čekalo duže na početak koncerta. Negdje iza 23h čini mi se, su tek The Chweger počeli sa svirkom. Mada to iščekivanje koncerta nije toliko strašno, da se izdržati, ali u današnje vrijeme mobitela, fejsa i svih inih medijskih pokrivala, mislim da je lakše nego ikad promijeniti tajming i najavu početka koncerta jer dosta puta bude naporno iščekivati svirke i pomjerati si planove zbog kašnjenja.

The Chweger, novi-stari bend iz Pule je za koncertno uživanje živa raznolikost zvukova i boja, a za slušanje divotica. Odlično su se uklopili u vintiđ ugođaj i stvorili filmsku atmosferičnost. Prve su taktove odsvirali bez vokala u r'n'r štihu, da bi se malo kasnije pridružila i vokalistica Maja, cijelim putem divnodivnog, snenog i baršunastog glasa. Od njenog dolaska glazbena priča poprimila je sasvim drugačiji tijek. Teško mi je opisati njihov glazbeni stil. Pri tom misleći na standardnu potrebu da si čovjek doživljeno uklopi u već postojeće sheme, kako bi to lakše zapamtio i sačuvao u sjećanju, a možda i prvom prilikom ponovno potražio. Od rocka, avangarde, synth popa, westerna, mračnijih 80-ih, asocijacija na the Cure, Nouvelle Vague, Depeche mode, a i ambijentalnog lounge i New wave zvuka...tekstova na hrvatskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku...skuhana je ugodna i opuštajuća svirka u trajanju od skoro 2h. Imaju sposobnost okupacije moždanih valova u najboljoj mjeri: istodobno uvaliti ponešto elektronike zadrtim rokerima koji pate na zvuk gitare i bubnjarske finese, a i naviknute elektronikaše naviknuti na ponekad i čvršći rokerski zvuk. I ne postavljaju pravila, a u mini zvukovnoj i dobro stopljenoj anarhiji izvrsno plivaju.

Doduše, na počecima pjesama, pokretanje novih sampleova malo spušta na zemlju jer se prekida ugodan zvukovni niz do početka uključivanja ostalih članova benda. Kada bi se to uskladilo, i taj prijelaz protekao tečnije doživljaj bi bio i puno bolji. Iako uz odličan zvuk i dosta ispunjen vintiđ prostor za svirku, izrazito bučan žamor posjetitelja je u više navrata prekidao zvukovnu ravnotežu. Da li su i ostali slušatelji komentirali svoje asocijacije na glazbu ili se malo teže uživljavali nemam pojma, jer sam prilično prepušteno i hipnotizirano slušala stilski izvrsno iskombinirane The Chweger. I uvijek kažem da je hrv. koncertna scena ponekad prezasićena određenim imenima (zbog kvalitete možda i zasluženo), ali koji su opet i previše frekventni. Za finu sumaciju na kraju, scena nam itekako zaslužuje učestalije lajv pojavljivanje imena poput slojevitih i znalačkih The Chweger.

suzie q // 09/04/2013