Ne znam uopće odakle da počnem sad kad prebirem ono što je ostalo u glavi nakon tjedan dana partijanja, no ponešto memorije još uvijek je zapunjeno stvarima koje su se više manje usjekle i koje nećemo tako skoro zaboraviti. Ove godine festival se malo smanjio, iako po broju lokacija na kojima su se održavali programi to ne bi rekli. Aero stagea na kojem su prošle godine nastupale uglavnom face sa prostora ex-yu nije bilo, ali zato je dodan Beach stage i Party boat, a Ljetovanje stage je zamijenio prošlogodišnji HangaR. Ipak između gotovo 100 izvođača koji su ove godine nastupali na festivalu, nas su prvenstveno zanimali oni koji svoju glazbu izvode live a ne sa playera, pa smo se prema tome i organizirali. Stigli smo dan prije glavnog programa kako bi zauzeli eventualni hlad u kampu, pogledali program prvog dana na Acoustica stageu koji se nalazio unutar kampa, i pripremili se za ono što će tek uslijediti. Program na tom stageu počeo je već u utorak a kako je većina kampera preko dana zujala po okolnim plažama, neku pozornost dobili su tek izvođači koji bi se na pozornici našli tek iza 19h kad se ekipa vratila. Najveće čuđenje publike u tih par dana mislim da je zaradila meni odlična Ivana Picek ali i Miki Solus & Neprijatelji koji su velikoj većini očito bili totalna nepoznanica. Dobre nastupe uglavnom su uz manje trzavice imali uglavnom svi izvođači na tom stageu, no kako spomenuh ranije, broj ljudi u kampu koji su pratili njihove nastupa nerijetko nije prelazio dvoznamenkastu brojku. Pomalo čudno bilo je to da se u utorak glazba nakon nastupa bendova na Acoustic stageu nije mogla čuti unatoč tome što je kompletan mini stage bio upogonjen. Trebali su samo spojiti neki player i to bi bilo to. Na sreću, tu je bila ekipa sa gitarama oko koje se skupilo gotovo 50-tak ljudi koji su na djembama ili pjevanjem prkosili tišini, a negdje oko ponoć počašćeni smo bili i polusatnom tonskom Prodigy-a. Glavni program počeo je u srijedu, ali sunce i more nije nam dalo da s plaže odemo na vrijeme kako bi ulovili prve izvođače pa uspijevamo uhvatiti tek kraj nabrijanih Eyesburna, Pešesa i Mayalesa koji su svi redom nastupali tek za šačicu ljudi. Nažalost nastup simpatične Emiliane Torrinitakođer je pratilo malo ljudi. Možda bi pokupila više pozornosti da je bila smještena u neki kasniji termin i malo drugačije koncipirala nastup. Ovako su poskočice tipa Jungle Drum bile izvedene ispred statične i rijetke publike koja se uglavnom doimala nezainteresirano. Woodssu bili prvi te večeri koji su mi zadržali pozornost na duže od 20 minuta. U principu, poslušao sam gotovo kompletan njihov nastup i to ne iz dosade, već zadovoljstva. Kako ne pratim previše indie-folk scenu, jer mi jednostavno drugačija glazba odgovara kad idem u njoj guštati u komforu stana, Woodsi su tu večer bili, usudio bih se reći odlični. Tri gitare s kojima su točno znali što žele, osim za atmosferu, služile su i za đemanje tokom nastupa. Činilo mi se na trenutke da se čak i suzdržavaju od toga da ne zabriju previše i prečesto. Nakon njih, sve do trenutka do kad su se popeli na Terra stage nisam imao pojma tko je zamjena za Azealiu Banks koja je radi bolesti otkazala niz nastupa. To što je otkazala nastup me čak i razveselilo s obzirom da taj tip glazbe apsolutno ne preferiram i pružila se šansa za nekog drugog izvođača. Sumnjao sam da će, barem što se tiče mog osobnog ukusa, uspjeti toliko fulati kao sa Azealiom i stvarno nisu. Na stage su se popeli Fun-Da-Mental koji su nas rasplesali svojom fuzijom afro-beata, techna, hip-hopa i etna. Zbilja energičan performans, koji me na trenutke podsjetio na ipak malo mirniji Transglobal Underground, no uglavnom su se držali žestine na svim poljima, a pogotovo onom verbalnom, nemilosrdno kenjajući po zlu koje nas svih muči. Kako god, nisu baš predugo nastupali, možda niti sat vremena, a već je uslijedila pauza za vrijeme koje su Krankšvester ostali praznih ruku jer se spremala oluja zvana Prodigy Baš me zanimalo kako će to sve zvučati i ispasti jer su nam se dan ranije za vrijeme tonske okeca zacaklila i dlačice nakostriješile od jačine zvuka koji je šištao sa stagea za vrijeme tonske. Festivalske ulaznice za taj dan bile su rasprodane, gužva oko Terra stagea bila je vjerojatno i najveća na cijelom festivalu i sve je bilo spremno za početak. I onda konačno uz gromoglasno aplaudiranje publike bend izlazi na binu. Euforija totalna u prvim redovima, pa sve tamo negdje do sredine mase. No... ja iskreno nisam vidio zbog čega. Da je ovo izvodio neki bend koji kao asa u rukavu nema albume kao što su ''Music for the Jilted Generation'' ili ''Fat of the Land'' i postoji tek godinu ili dvije, ne bi te večeri imali možda niti 100 nadrogiranih partijanera ispred stagea. Puno previše kenjanja od strane Keitha Flinta. Puno previše ''come on fuckers, let's party, where are my zombies'' i sličnih fucking sranja svakih 2 minute. Ostadoh toliko impresioniran nastupom da sam se odmah sjetio da imam klope u šatoru koje treba smazati pa sam otišao za drugim guštima, slušajući Prodigy iz kampa.

mario m. // 12/08/2013

> vidi sve fotke // see all photos