Treći dan festivala, potpuno neočekivano započeli smo s Walterom Schnitzelsonom i pšeničnim pivom. Inače, dotični su osvojili drugu nagradu za "naj ime" od strane našeg kolektiva. Zlatnu medalju osvojili su KOSA Z NOSA, al njih nismo uspjeli pogledati pa je Schnitzelsonu pripala ta čast. Kaj reći o bendu. Bolja je piva od benda, a vjerojatno zato i sviraju u podne.

TRICOT su četiri japanke koje sviraju neku vrstu noise/math rocka s puno melodije. Pjevaju na japanskom, a izgledaju vrlo vrlo mlado. Neobično mnogo ljudi skupilo se na njihovom nastupu koji je započeo točno u 14 h, a one su to nagradile iznimno nadahnutom svirkom, skakanjem, simpatičnim vrištanjem (Arigatoooooo, tenkjuuuuu, kamooooon...), što je osim publici bilo super i fotografima. Sale je naime uživao, a većina nas koji nismo imali pojma kaj nas čeka ostali smo zatečeni količinom energije koju su nam Tricotice isporučile, naravno sa smješkom na licu i "otvorenom ladicom". Božica fortuna nagradila nas je, zbog otkazivanja benda Oranitza (koji bi osvojili broncu za naj ime), njihovim još jednim nastupom kasnije popodne. "Skenslali" smo sve obaveze i odlučili ih još jednom pogledati, jer ako su ovaj nastup završile svirajući gitare ležećki, dok je pjevačica nakon penjanja po konstrukciji pozornice doskočila u publiku, zanimalo nas je šta će izmisliti za kraj druge svirke. Tijekom svirke nije nam promakao ni Stuart Braithwaite (Mogwai) s šeširićem nabijenim preko lica, koji je došao među nas pogledati nastup ovih divnih azijatkinja. Do toga počekirali smo nezanimljive nastupe australskih rockera MONEY FOR ROPE, izraelskih BEMET, čiji animator, pjevač i svirač 80s gitara/klavijatura izgleda ko Halid Muslimović aka Zlatni čuperak, tajvanskih world dosadnjakovića A MOVING SOUND, simpatičnih "gretta-like" slovaka TALKSHOW i SLEIGH BELLS, uz čiji su zanimljiv nastup neki od nas "ubili oko" unatoč prilično jakom razglasu. A onda su uslijedile...TRICOT. Ponovo. I opet razvalile. Sada sam cijeli koncert gledao direktno ispred stejdža kako bih mogao još jače doživjeti energiju i zvuk kojim su nas opčinile za prvog nastupa u kojem još nismo znali što očekivati. I opet se nisam mogao nadiviti kako s nevjerojatnom predanošću i preciznošću sviraju, skaču i pjevaju. Tako sitne dok vitlaju svojim predimenzioniram instrumentima podsjećaju na sve one anime crtiće u kojima likovi stvaraju kaos prenaglašenim kretnjama sa smiješkom na licu. Uspijevaju oponašati sve rock klišeje i poze, dok s ubojitom preciznošću stalno mijenjaju zahtjevne ritmove kompozicija. Mala basistica svojim ludim kretanjem podsjetila me na Noodle iz Gorillaz, kada pri kraju spota Clint Eastwood krene nogama šutati gorile. Tako sam i ovdje očekivao da će svaki čas nečiju glavu zakačiti nogom. Glava će poletjeti preko nas, krv će štrcati, Tricotice se i dalje smješkati, a atmosfera će postati još luđa i nabrijanija. Nad taj prividni kaos svirke probija se slatkasti vokal pjevačice vizualno pojačan bijelom haljinicom u kojoj izgleda poput duha Caspera koji kruži nad svima nama. Četrdeset minuta prebrzo je prošlo i Tricotice završile nastup u sličnom stilu kao prvi puta skačući s bubnjeva i penjanjem po konstrukciji pozornice. No da ne bi ostalo na tome, nakon povika publike vraćaju se na bis s jednom željom. Naime, gitaristica je bila jedina koja je govorila nešto egleskog, pa je na neodoljivo učtiv japanski način pitala: "Možemo li svirati dolje s vama?" Ostatak možete zamisliti. Sjurile su se u publiku i bis je prošao u sad već uobičajenom ludilu skakanja i vriskanja i njih i nas. Nakon ovakvog neočekivanog razvaljivanja trebalo je nastaviti s programom, a činilo se da ove japanke nitko ne može nadmašiti. Prva na redu bila je KELIS. Ona ima novi skroz ok album, ponešto hitova otprije i privukla je ispred glavnog stejdža u 19 h mnogo više ljudi nego kasnije Mogwai, a o Suede bi se moglo diskutirati. Da li je ona bila pravi hedlajner teško je reći no rasplesala je ekipu svojim starim hitovima (Milkshake, Trick Me) i novim pjesmama (Breakfast, Jerk Ribs) a i pokušala nasmijati sve oko sebe neuspjelim pošalicama očito uzrokovanim nekim lakšim zabranjenim supstancijama uzetim prije nastupa. Nakon Kelis program se za nas nastavlja u Space Areni gdje svoju svirku započinju Mount Kimbie. Iako najčešće ne mogu svariti elektroniku u rani sat (svirali su u 8), svaka elektronička kombinacija koja uključuje žive instrumente odmah mi je podnošljivija. Tako i Mount Kimbie uživo uz miksete i klavijature sviraju gitaru, bas i imaju bubnjara. Organski zvukovi u kombinaciji s atmosferičnim klavijaturama i semplovima ipak su neodoljiva kombinacija, a tako odsviran njihov repetitivni dubstep elektronska je muzika kakva mi baš odgovara. Za vrijeme njihovog seta opet sam malo cupkao, njihao se, skakao, kako li se već mijenjao ritam i ugođaj u pojedinim stvarima. Rekao bih prava elektronika za nas starce. No, jednako je skakao i mlađi dio publike s nezaobilaznim ushićenim povicima i zviždanjem tijekom dižućih dijelova seta, kakvih je bilo sve više što se nastup bližio kraju. Prošle godine Mount Kimbie nastupali su u Podgorici, CG, pa ako ih tamo niste ulovili svakako ih pogledajte u rujnu kad dolaze u Rovinj na Unknown festival. Prije zadnje stvari kad se bubnjar pokupio sa stejdža pokupio sam se i ja, jer je trebalo krenuti prema glavnom stejdžu. Nezgodacija je s festivalima što se u obilju ponude stalno moraš prešaltavati s jednog koncerta u drugi, iz jednog ugođaja u drugi, što nakon tri dana i i preko nekoliko takvih prešaltavanja u danu zna umanjiti doživljaj. Tako sam dignut uz Mount Kimbie morao uletjeti na instant spuštanje uz Mogwai na glavnom stejdžu, no nisam požalio. Dok sam ih prije 12 godina gledao u Močvari nisam ni sanjao da bi jednog dana taj bend i takav tip glazbe mogao hedlajnati festival i puniti najveće stejdževe. No u idućih pet susreta s Mogwai i stejdževi i publika bili su sve veći i veći. I evo ih danas. Glavni stejdževi, udarni termini. Mogwai for the masses, da parafraziram naslov albuma jednog od danas najvećih pop bendova, nisu nimalo izgubili svoju beskompromisnost izvedbe. To je još uvijek ista divna buka, to je još uvijek isti nepostojeći scenski nastup, to su još uvijek šestorica "anonimaca" koje prezentira njihova glazba. Iz tog razloga je i bila simpatična anegdota koju nam je iz foto-pita prenio Sale. Jedan od neupućenih fotografa je kad su krenuli svirati unezvjereno ispitivao "koji je sad tu frontman? koga treba fotkat? jesu li oni normalni?" Sic. Mogwai su na stejdžu ostali skromni likovi najbolji u tome što rade i to rade s jednakim guštom za deset kao i za deset tisuća posjetitelja. A vidjeti Mogwai u savršenim uvjetima razglasa i light šoua uvijek je poseban doživljaj, pa drugačije nije bilo ni ovdje. Stare stvari, novije stvari. Prijeteća zaglušujuća atmosfera post rock gigova koja eskalira pri kraju. A još k tome Mogwai imaju i plesni hit! Iako je publika osim par čru fanova oko mene uglavnom suzdržano i zamišljeno popratila većinu giga u nekim svojim sonično-emotivnim lutanjima, s prvim taktovima Remurdered nastala je provala oduševeljenja. Odjednom su svi skakali i plesali. Od laganog početka u kojem vam se nabrijana bas noga zabija pleksus, preko uključenja kraftwerkovske klavirske melodijske linije koja tjera na mrdanje do divnog zaglušujućeg finala stvar je zvučala savršeno. Poslije ovog plesa uslijedila je We're no here i kao još jedna od najpoznatijih Mogwai stvari (zahvaljujući filmu Miami Vice) održala je visok nivo raskalašenosti publike i stvar veličanstveno privela kraju. Pa iako se atmosferični instrumentali Mogwai možda ne čine primjerenim za udarni termin ovakvih većinom populističkih festivala, pozitivna subverzivnost Miše, glavnog direktora Pohode, kod mene će uvijek imati palac gore. Nakon Mogwai, jedna od dilema koja me mučila bila je da li pogledati Trickya ili Tune-yards. Pošto me ovaj prvi svojim prvim albumom oduševio a u nadi da ću čuti nešto s njega odluka je pala. Na Pohodi ga prati klasična postava g+b+b i pjevačica i to više nema veze s triphopom s početka karijere. Ovo je nedefinirani crossover svega i svačega koji njemu daje mogućnost za improvizacije, no u globalu to je nedefinirano i dosadno. Ko da su na probi. Bend odsvira neku temu a Tricky nabaci neki stih i onda zadnju riječ ponavlja do beskraja. Nakon pola sata njegovih čudnih mantri i obrade Do you love me now? od Breedersa, inače dobrano popunjena Space arena počela se prazniti, a ja sam razočaran otišao do obližnjeg Višegrada čuti što imaju za reći mladi češki NEVER SOL. Stigao sam na posljednje dvije pjesme koje su na tragu nekog dream popa. Simpatična pjevačica pjeva na skroz dobrom engleskom, a s obzirom da ih je Denovalli records uzeo pod svoje, vjerujem da će se za njih još čuti. Bilo bi bolje da smo se umjesto Tricky-a odlučili za Tune-yards, jer onih par novih stvari koje smo uhvatili zvučale su puno bolje nego slušajući ih na zadnjem albumu. Merryl je pojačala svoj bend s još jednom bekvokalisticom i klavijaturisticom, pa se nakon dugogodišnjeg sviranja po klubovima u tročlanoj postavi stvarno preobrazila u vrhunski bend za velike stejdževe. Pridodajte tome i njenu uobičajenu uživljenost u izvedbu tijekom koje bubnja, svira ukulele, pjeva, nasnimava se jasno vam je da je s lakoćom održala pozornost masa ljudi koja ju je došla poslušati i podržati plesom. Došla su neka čudna vremena ili jednostavno smo samo sretni da živimo u njima. Nama koji smo u devedese provodili u klubovima otkidajući na hrpetine izvođača koji su se kasnije razvodnili i nestali sa scene, sada kad su se vratili imamo ih priliku vidjeti vjerojatno i bolje nego što su bili. Prije par godina tako sam na istom stejdžu gledao Pulp, a komentar koji mi je tada Krešo rekao "Pa ovi su isti kao što su i bili!", sa svim najpozitivnijim konotacijama u njemu, može se primijeniti i na Suede. Na Terapiji je već bilo par izvještaja s povratničkih nastupa Suede, pa što se kvalitete tiče stvarno nemam što za dodati. Ono što mogu reči je da Brett Anderson jednako vlada kako klupskom, tako i festivalskom publikom. Uz ovako usviran bend njegovo je samo da bude frontman, a to bogami jest u pravom smislu riječi. Jednako kao i Jarvis Cocker (to je ta brit škola), zvuči i kreće se po stejdžu vjerojatno i bolje, ako ne jednako kao u danima najveće slave. Frontman starog kova kojeg je bilo po cijelom stejdžu tijekom cijelog koncerta, pa malo u publici, pa na potpornjima stejdža i koji plijeni pažnju kako to veliki frontmani rade. Brijem da onaj saletov fotograf ovaj puta nije imao problema s pogađanjem koga fotkati. Jedino se pitam je li ga uspio uloviti na jednom mjestu u one prve tri stvari koje su fotografima dozvoljene. Uz uobičajeno pretrčavanje duž i popreko stejdža, poze iskrivljenih kukova na krakatim nogama, fasciniralo me i koliko je Brett vremena proveo pjevajući na koljenima. Svaka mu čast, jer ni dok sam bio mlađi nisam mogao dugo klečati bez trajnih bolova. Cijeli nastup prošao je u hipu, skakanju i pjevanju. Kao da je prva polovica devedesetih, pa se razvaljujemo na Animal nitrate u Jabuci. Sviraju se hitovi, publika zna sve tekstove, pa i kad se Brett malo umori tu je da pripomogne. I za kraj "She's in fashion" akustično na bisu, da izmami i koju suzu neka se pomiješa s znojem zadovoljstva.

Čast da zatvore Orange stage pripala je GOLDFRAPP. Odsvirali su potpuno isti set kao i nedavno na Glastonburyu, a kako je njihov nastup tamo proglašen jednim od najzapaženijih, nije bilo razloga da tako ne bude i tu. Alison sva u crnom s kovrčavom plavom frizurom, započinje s Utopiom, drugim im singlom iz 2000 koja zvuči i dan danas predobro. Prva polovica koncerta sastojala se mahom od mirnijih novijih pjesama, dok je drugi dio započet s Lovely Head završio u plesnom disko ritmu uz Train i Strict Machine. Savršenim nastupom, scenskim držanjem i odličnim odabirom pjesama Goldfrapp su zatvorili (barem za mene) ovu Pohodu. Za kraj, za Vas smo pripremili terapijski top 5 naj nastupa. Ove bendove svakako pogledajte ako ste u prilici, jer vjerujemo da ćete uživati u njima kao i mi.

Pa eto ih redom...

1. Tricot
2. The Afghan Whigs
3. Juana Molina
4. Suede
5. Kraftwerk 3D

terapija // 18/07/2014

> vidi sve fotke // see all photos