home > koncert > BRUTAL ASSAULT 2014 @ Jaroměř, Češka, 06-09/08/2014

kontakt | search |

BRUTAL ASSAULT 2014 @ Jaroměř, Češka, 06-09/08/2014

Nakon nekoliko maglovitih noći u Sodomi i Gomori, uboda pauka, kraljevskih laži i obmana, žena sumnjivog morala, ali nadasve ljubaznih domaćina, naš mali Praha drinking team krenuo je 130 km sjeveroistočno prema Jaroměřu - po novu dozu Venoma.

U potrazi za top 3 hottest female pornstars i hvatanjem signala po vukojebinama* konačno smo stigli na odredište. Natežući se s Ukrajinkom progovorili smo i češki. - "English, pls?! No?! Deutsch, bitte?! Nein?! Mein Got!!! Es ist hoffnungslos!!!" - Na kraju smo se uspjeli smjestiti i trčećim korakom krenutii prema Josipovoj tvrđavi.

DAN NULTI - srijeda, 6. kolovoza 2014.

Sljedećih sat vremena provedenih u redu za dobivanje akreditacija iskorijenilo je moju aristokratsku put i obilježilo me bauštelskim kvarcom. Svjesni da nećemo stići zahvaliti Mr. Cronosu što postoji, nismo se predali. Čuvari su ga pokušali odvući, ali im se uspio istrgnuti. Potrčao je prema nama mašući i pružajući ruke. Zbog prevelike sreće bačen je u tamnički backstage!

Propustili smo sve prethodne bendove pa se High on Fire na našem popisu našao kao savršen za otvaranje festivala. Polusatni set ovog kalifornijskog tria zapakiran u masne rifove, pulsirajući bas i topovske bubnjeve, izgrađen na danima slave Matta Pikea i ondašnjeg Sleepa, bio je odličan uvod u ono što je slijedilo. Iako se takvi bendovi teško uklapaju u festivalsku paletu, ovi momci su svojom kombinacijom sludgea, stonera i dooma uspjeli okupiti energičnu masu i na samom kraju stvoriti odličan zvuk.

Uslijedio je Chthonic, što je bila odlična prilika za podmazivanje na šanku. Premda mi još uvijek nije jasno od kud svi oni fanovi kosookih(?!). Kako god, na stageu ih je brzo zamijenio Terrorizer, bend Petea Sandovala, nekadašnjeg bubnjara Morbid Angela, u kojem su se kroz četvrt stoljeća postojanja izmijenili mnogi članovi kultnih bendova, od Jessea Pintadoa (Napalm Death) do Davida Vincenta (Morbid Angel) i sličnih. U međuvremenu je Morbid Angel doživio svoj vrhunac, zamijenio Petea Sandovala Timom Yeungom, koji je vukao kanticu po pijesku dok su ovi bili na svom vrhuncu, a tek nakon izbacivanja posljednjeg albuma ispostavilo se da im je to možda najbolji potez posljednjih godina, jer u trenutku kad bend počne kopirati sam sebe, i to na loš način, nikad nije dobro rješenje. Terrorizer se, paralelno, kroz svoju dugu povijest okupljao u tri navrata, a stalno aktivni postali su tek 2009. godine. Zato je bilo toliko divno promatrati ovaj eksperiment od deatha do thrasha u kojem su se tri Amera pokazala odličnim trenerima. Bilo je to jedno krasno razgibavanje oko kojeg se podiglo mnogo prašine pa sam s pivom u očima i novim ratnim ozljedama zadovoljno otišla u bitku.
[ venom ]

venom   © veda

Koji bend otvori s najboljom pjesmom? Venom! Ostala sam stajati nasred bojnog polja i držala se frendu za ruku. U jednom trenutku na pozornicu je provirio Mr. Cronos. Oči su mi se počele cakliti. Ovaj put od uzbuđenja. Zavrtila sam si film: "Ako sada umrem, bit će to zaista krasna smrt!"

Tvrđavom je odzvanjala Black Metal tek toliko da se zna tko je bog i batina istoimenog žanra. Svojim divljim rock'n'rollom zapalili su baklje. Nabili janjca na ražanj i opleli s Burried Alive.

Postalo je poprilično divlje. U jednom trenutku sam ležala nasred mosh pita, a u drugom letila po zraku. Prekrasno iskustvo za mladu damu! Venom je bio nezaustavljiv, počeli su nizati hit do hita. Skupila sam zadnje atome snage i iz petnih se žila proderala: "Countess Bathory!!!" Ali očito ne dovoljno glasno. Uzvratili su s Wellcome to Hell, a potom s Warhead. Došao je kraj! Ostala sam u šoku: "We want moreee!"

Ok, sad smo vidjeli Venom pa možemo doma! Ne?!



DAN PRVI - četvrtak, 7. kolovoza 2014.

Kad dan započne Crowbarom ništa ne može proći krivo (?!). Dakle, sve je počelo u najboljem redu. Džentlmenski su potvrdili intervju pa mi je rečeno da ću biti obaviještena o vremenu održavanja. Odlično!

Želje i pozdravi samo što nisu počeli, a poruke nigdje. Pomislila sam da su me zaboravili pa sam stvari odlučila uzeti u svoje ruke i krenula u potragu.

Uspješno! Momci su me objeručke prihvatili. Pokušavajući me prebaciti preko pulta, razmijenili smo nekoliko riječi i poljubaca u te ćelave glave pa nazdravili. Odjednom sam počela zvoniti. Izvučem mobitel iz džepa, a kad ono konačno su mi odlučili javiti termin. Oprostila sam se od benda i krenula do press centra. Tek toliko da bude službeno.

Očito je došlo do nesporazuma jer su me tamo čekala neka totalno druga lica...



Kao što rekoh, dan je započeo Crowbarom, pa su se oni prvi našli na mojem repertoaru. Sunce više nije toliko pržilo kao ranije, ali je vrijeme i dalje bilo prilično teško. Kao stvoreno da taj stoner zvuči još masnije nego inače. Njihovi tromi tonovi, koji prelaze iz pjesme u pjesmu, zvučali su kao da ih cijelo vrijeme prelijevaju iz šupljeg u prazno, kao da sviraju samo jednu pjesmu s ponekom Kirkovom šaljivom upadicom, nebi li udahnuli malo zraka pa opet sve ispočetka.

Činjenica je da Crowbar nije bend za mase jer je publike bilo očekivano dovoljno, a pokoja izgubljena duša samo je čekala da se na usporednoj pozornici pojavi Obituary. Za razliku od prethodnog dana, bendovi su se izmjenjivali na dvije pozornice dok je publika nasumično šarala između pripadajućih partera.
[ obituary ]

obituary   © veda

Obituary je bio neka totalno druga dimenzija od Crowbara, ali ništa manje zanimljiva. Dapače, svojim izmjenama brzih dionica, kakve možemo susresti kod ranog Megadetha, i onih sludgy, kakve nalazimo kod Celtic Frosta, isprašili su netipičan death metal. Naravno, bio je tu i neizostavni John Tardy, čovjek koji ima sve što je jednom kvalitetnom cookie monster vokalu potrebno, od Drunena i Bacerra pa sve do Sculdinera s Diovim besmrtnim plućima.

Moram priznati da nikad u životu nisam pretjerano slušala Red Fang, ali mi je sve bilo nekako poznato. Mislim da nema benda kojeg nisu pokrali, od Cathedrala do Mastodona, i ukomponirali u svoj stoneraški hard rock. To im se ne može uzeti za zlo jer, ako ništa drugo, bili su odlični za ubijanje dosade do Suffocationa.



Suffocation sam gledala samo jednom. Bilo je to davno, a onaj zadnji koncert u Zagrebu sam propustila iz bokte-pitaj-kojih-razloga. Znam, sram me! Valjda mi je zato ovaj sjeo kao budali šamar - savršeno! Taj kataklizmički ritam i drobljenje, dominantni rifovi, energično istrzavanje i eksplozivna brzina samo su dio Hobbsovog i Marchaisovog odgoja koji se inverzijom instrumenata isprepliću u jednu smislenu cjelinu. Svakako, osim brušenja gitara, u ovom bendu se ističe i besprijekorna točnost jednog od najboljih death metal vokala, Franka Mullera. Ali nažalost, sve što je dobro kratko traje!



Morali smo napustiti Suffocation prije završetka jer se na suprotnoj strani tvrđave spremao Inquisition. U "šatoru" je vladala intimna atmosfera koju je narušavala jedino paklena vrućina pa je ovaj duo iz Seattlea zvučao kao Abbathov đavolji potomak. Takve izvanredne situacije Dagonu daju dovoljno prostora za eksperimentiranje, a karakterističan down tempo ističe njegov nevjerojatan talent za prenošenje gloomy tonova na slušatelja. Genijalan tekstopisac, kakav je, s gitarom u rukama, čini blaženstvo sablasnih rifova. U pažljivo stvorenoj atmosferi odali su nam tajnu savršene melodije bez basa, gdje suptilne razlike nastaju kod blagog Dagonovog low-end rifljanja i Incubisovog dinamičnog bubnjanja.

Od osnivanja Brutal Assaulta glavni cilj je bio dovesti Slayer, ovogodišnju maskotu i promiskuitetnu damu svih festivala, pa smo nakon svih onih godina urlanja "Slayer" po raznim koncertima, specijalno za tu prigodu dodali još i kurwa, prema istraživanju neizostavni dio češkog rječnika.



Nešto ranije tog dana imala sam prilike razgovarati i s dečkima iz God Is An Astronaut. Gledali su me u nevjerici kad sam rekla da ću stići na njihov koncert. Vjerovatno me izdala Slayerova majica. Na kraju sam održala svoje obećanje i stigla na početak čime sam zaslužila jedan big group hug. Ahhh!

Panika je nastala jer su dečki mislili kako se nitko neće pojaviti na njihovom koncertu. Vjerujem da su se ugodno iznenadili kad se šator dupkom napunio. Bio je to nastavak prethodnog kozmičkog putovanja, samo je u ovom slučaju ono bilo protkano postrokerskom progresijom.
[ god is an astronaut ]

god is an astronaut   © veda

Katatonia je bend moje mladosti, drug iz djetinjstva i prva ljubav. Mračne 1991. rođen je njihov prvi demo Rehearsal '91, a nakon toga je prošlo punih pet godina do našeg Brave Murder Day susreta. Zajedno smo cijelu punoljetnost žanrovskih ekspedicija. Vrhunac našeg prijateljstva krije se pod nazivom The Great Cold Distance, koje je nakon Night Is the New Day polako stagniralo. Što se dogodilo? Zaista? Još se uvijek pitam.

Otišla sam pogledati taj koncert bez očekivanja. Kad ništa ne očekuješ, ne možeš se ni razočarati. Ili? Nakon prve pjesme pobjegla sam glavom bez obzira. Trebala mi je cijela vječnost da uopće shvatim koja je stvar na repertoaru. Iako mislim da to ni sam Jonas nije znao.

DAN DRUGI - petak, 8. kolovoza 2014.

Izgledalo je kao da se sprema kiša. Ili smo se samo prerano probudili? Bio je to dan mog nestanka. Iako je sam svoj teritorij obilježila bulletbeltom, ekipica se bacila u potragu jer to nije probavljivo! Što? Netko me pojeo? Ok, već su mi sliku dali štampati na mlijeko s potpisom "utekla"!

Pronađena! Dakle, odradila sam psihičke pripreme na suncu s Mors Principum Est dok se na suprotnoj strani tvrđave, u puno ugodnijem ambijentu, spremala Infernal Tenebra. Iako su me okružila poznata lica, jedva sam ih razaznala jer me prethodno sunce dobrano "opalilo". Mogu si misliti kako je tek bilo onim Fincima gore na pozornici. Jao!
[ meister & wera @ meet & greet: infernal tenebra ]

meister & wera @ meet & greet: infernal tenebra   © veda

Upravo tog dana, Infernal Tenebra je otvarala šatorsko krilo. Unatoč nezavidnoj satnici, skupilo se prilično mnogo ljudi. Njih sam prvi put gledala u Boogaloou s Blind Guardianom prije tri godine. Sjećam se da su zvučali svjetski. Baš kao i sada. Koncert sam provela mirnih ruku držeći kameru jer mi je radni kolega pobjegao na Fleshgod Apocalypse. Ahhh, valjda ću i ja jednom imati sreće s njima!

Ponovo sam izgubljena! Talijani su navodno isto bili odlični, a ja sam dobar dio vremena provela na satu švedske death metal kulture uz Unleashed! Iako sam ih prije nekoliko godina pogledala šest puta na istoj turneji, jer su se uvijek nekako negdje uguzili kao predgrupa, svojevremeno su mi prestali biti napeti.



Kolega na zadatku je imao strahovitu štrebersku potrebu pogledati Devin Townsend Project. Tog sam čovjeka već imala prilike vidjeti i moram priznati da se s tehničke strane nema što prigovoriti, ali mi jednostavno ne leže ti njegovi ulizivački pokušaji usiljenog nasmijavanja publike u kojima se trudi biti simpatično "lud" i "otkačen" tek toliko da se svima uvuče u šupak. Inače volim čuti kvalitetno prog izdrkavanje i priznam da takva vrsta glazbe nije baš za svakoga, ali treba imati neke granice dobrog ukusa. Zato sam za to vrijeme odlučila liječiti duševne boli U Satana. Tu sam se konačno pronašla! Pretpostavljam da se kolegu, smarač i ostatak njegove geek ekipe, veoma dojmio jer se vratio s osmijehom na licu:
- Ovi parodija metalci su pozdravili tebe i ostalih četrnaest žena u publici.
- Divno, pozdravi i ti njih.


Prošlo je nekoliko sati do ponovnog okupljanja na festivalskom prostoru jer je Brutal Assault doživio ono što se kad-tad dogodi svakom većem festivalu - ispreplitanje satnica. Jedan dio je krenuo na Shirenc Plays Pungent Stench, a drugi se pogubio u onim silnim zidinama.
[ amon amarth ]

amon amarth   © veda

Hvatanje kurwi po pozornicama mi očito nije jača strana. Kako bi ih uopće primijetila kad je preda mnom bio sreviran pravi death metal cocatail? U nekom sam trenutku s frendom odlučila počiniti alcohol suicide jer se to činilo kao najjednostavniji izlaz.

Prije nego me linčujete, imam se potrebu obrazložiti! Dakle, odjednom se auditorij prepunio ispred jedne od glavnih pozornice i to nas je omelo u namjeri da propustimo Amon Amarth. Taj je bend okupio više ljudi nego svi koncerti u Hrvatskoj, a kodeks prosječnog metalca zahtijeva minimalno metar intimnog prostora. Uz to obavezno uzmite u obzir činjenicu da im se veći dio publike ponovio nekoliko puta i sve to pomnožite s brojem koncerata. Jedino pozitivno u cijeloj priči je što na turnejama uvijek imaju fest dobre predgrupe, ali ono što mene u biti tu mori je ekipa iznad šesnaest koja globalno puši taj jeftini marketinški trik. Iako sam ovog puta pod prisilom morala odgledati taj pompozni koncert do kraja, utješila me činjenica da su dosadili i bogu i vragu s Deth In Fire pa se konačno na repertoaru našla Cry of the Black Birds.

Konačno je došlo vrijeme za isprobavanje festivalske hrane koje je bilo u izobilju. Za mene previše! Mislim da sam šokirala organizam! U "velikom šatoru" je postalo prevruće pa smo ostali sjedili na travnjaku.
[ mgła ]

mgła   © veda

Ne sjećam se točno trenutka kad sam se u svojoj glavi rastala tim žanrom, ali Mgła mi je definitivno vratila vjeru u nemilosrdni black metal. Postavljeni u ortodoxne black metal kalupe, bez klavijatura i opskurnih narodnjačkih instrumenata izvodili su melodije u trajanju od desetak minuta ne zapadajući u monotoniju kakva obično biva kod takvih bendova. M.-ov abrazivni vokal isprepleten s tiranskim rifljanjem i Darksideovim užarenim bubnjem nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Na povratku smo vidjeli zvijezdu padalicu, Nightfall, kako u svom najromantičnijim izdanju hara glavnom pozornicom. Nažalost, izgubila sam je u onoj silnoj m(a)głi.

DAN TREĆI - subota, 9. kolovoza 2014.

Kako se fešta približavala kraju, tako smo je svakog dana započinjali sve kasnije. Iako je bilo pregršt solidnih bendova za pogledati ranije, mi smo stigli tek na Sodom. Vidno premoreni, pričekali smo ih u zasjedi jer što smo mi više odustajali, vrućine su bile upornije.

Nema se tu nešto posebno za dodati. Sodom oduvijek izgleda i zvuči isto. To je jedan od onih bendova u koji ste uvijek sigurni. Jedan od onih bendova koji vas nikada ne razočara. Jedan od onih bendova koji će vam bez puno okolišanja, beskompromisno servirati kvalitetnu svirku, a onda vas kao pravi "metalni otpad" teškim i snažnim zvukom potpuno samljeti. U to nema sumnje, veći je problem u tome gdje i kako će vas rasprsnuti, ali tu se vraćamo na početak priče.

Što se repertoara tiče, tu su se isto tako držali poznatog teritorija, koji se većim dijelom sastojao od pjesama s albuma Agent Orange uz neizostavne Sodomy & Lust, The Saw is the Law i završne Ausgebombt. Ta ratna tematika savršeno je prikrila neravnotežu između ritam sekcije i gitare pa je koncert prošao bez težih verzija PTSP-a.

Nisam sigurna gdje smo točno izgubili tih sat i pol, ali nas je generalno sve okupio Phil Anselmo. Uz njega se umjesto Kirka Windsteina, za razliku od prošlogodišnjeg koncerta u Tvornici kulture, s gitarom snašao Bobby Landgraf. Napominjem snašao jer je izostavio neke dionice zbog kojih je cijeli koncept izgubio onu prepoznatljivu dubinu.



Unatoč tome, Down je bio tehnički sasvim solidan. Ono što je u pojedinim momentima narušavalo cijelu tu idilu, bio je zapravo sam Phil Anselmo s prilično glupim forama između pjesama. Očito je spojem opojnih supstanci izazvao kemijsku reakciju forsiranja neumjesnih upadica koje je publika relativno dobro izignorirala. Nije uopće za čuditi što sam lupila glavom u ogradu nakon slijetanja iz crowda.



Ipak moram priznati da su mu vokalne dionice bile na razini, njih je izvodio vrlo dobro, štoviše odlično. To je bio onaj ključni dio kojim su opravdali svoj status. Zbog ograničene satnice, pjesmom Burry Me In Smoke odsvirali su savršen intro za bend koji je slijedio, a na usporednoj pozornici su im se pripadajućim instrumentima pridružili Satyr i Frost.
[ satyricon ]

satyricon   © veda

Taman kad su se ovi odlučili započeti, ludi Phil Anselmo je na putu do tehničara ničim izazvan počeo u mikrofon urlati Stairway to Heaven. No, Satyricon se nije dao smesti i svoj je nastup otpočeo veoma žestoko s Now, Diabolical. Možda je ovu budalu uhvatila nostalgija za onim danima kada je Pantera uokolo harala sa Satyriconom, zaista ne znam, ali bilo je sasvim jasno da neće odustati do prvog refrena.

Znala sam da su se i oni ranije tog dana zapili s My Dying Bride na putu do festivala, ali su zato svoj nastup, za razliku od prethodnog benda, odradili veoma profesionalno. Možda čak preprofesionalno, do te mjere da mi se učinilo kako "odrađuju" koncert, jer nije bilo nimalo spontanosti. Zvuk je bio pomalo priprost za bend ovakvog profila pa sam imala dojam kao da su svi instrumenti gurnuti u srednji spektar, a zatim nasilno prigušeni nekim filterom.



Kako je koncert odmicao, tako se zvuk ujednačio. Osim toga, cijelo mi se vrijeme činilo kako nešto nedostaje, a nedostajao je bas spektar koji se pojavio tek pri kraju nastupa. Dakle, cijelo sam vrijeme iščekivala neki presudni trenutak jer ih dvije godine ranije na Begrade Callingu nisam doživjela baš u najboljem svjetlu, zapravo možda čak i pomalo pretjeranom. Nekako mi se čini da su ovoga puta zvijezde bile na njihovoj strani, a puni mjesec je savršeno išao u prilog tome. Onaj tko se nije na kraju naježio na Mother North ili najmanje K.I.N.G., nije se pravo ni uživio.
[ my dying bride ]

my dying bride   © veda

Nisam sigurna koji je bend nastupio posljednji, ali je My Dying Bride definitivno bio posljednji na mom popisu. Još jedan bend moje mladosti i starosti, bend s kojim imam sasvim slučajnu i spontanu povijest. U biti me veseli činjenica da sam iz preporuke prijatelja izvukla potpuno "krivi" bend koji danas definitivno spada u jedno od mojih najvećih otkrića tog desetljeća! Današnjim generacijama je to nepojmljivo, ali vjerujte mi, nama koji smo odrastali bez interneta, to se nije dogodilo samo jednom.

Iako ova umire već preko dvije decenije, na pozornici se čini veoma živom. S privremenim gitaristom i poprilično nezahvalno kratkom satnicom, čak i ako im pripišemo onaj prethodni "izlet", bend je odradio vrhunski nastup. U pojedinim momentima primijetila sam da pokušavaju ubrzati slijed događanja kako bi odradili što više stvari pa se Aaron diomao pomalo neprirodno. Brzinski pokušavajući najaviti svaku sljedeću stvar, činilo se kao da je melankoličnost odlučio zamijeniti pythonovskim humorom. Što se tiče izvedbe, bili su jednostavno sjajni i jedino što mi se činilo drugačije je bio gitarski loop u The Cry of Mankind. Mislim da su ga odsvirali u drugačijem tonalitetu. Inače, zvuk je generalno bio dobar, a instrumenti potpuno razumljivi.



Kakav kraj, kakav happy end! Brutalno!

veda // 11/08/2014


PS: * Inače sam pristojna djevojka i ne psujem. Idem u crkvu, gledam dnevnik, štedim za stare dane i, ono najvažnije, hodam po pločniku.
Share    

> koncert [last wanz]

cover: DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

| 03/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: CHRIS ECKMAN + Ana Kravanja & Samo Kutin @ Močvara, Zagreb, 26/05/2020

CHRIS ECKMAN + Ana Kravanja & Samo Kutin @ Močvara, Zagreb, 26/05/2020

| 27/05/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN, 15.IV 2008., Pogon Jedinstvo, Zagreb

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN, 15.IV 2008., Pogon Jedinstvo, Zagreb

| 21/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

| 09/03/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

| 09/03/2020 | ognjen bašić |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*