Ako ih pitate da vam pokušaju objasniti kako im se to dogodilo, vjerojatno će reći da nemaju pojma. Pa ipak, taj čudnovati kolektiv pankera koji sviraju cajke zvan Brkovi ove je subote, 07.03.2015. godine, zbilja nastupio u rasprodanom Domu Sportova. Podršku su im pružili dečki iz Šanka i Kiše Metaka, pa se cijeli događaj može promatrati kao svojevrsni trijumf nezavisnog pristupa muzici. Naime, sva tri benda (dobro, neki više neki manje) su do zvjezdanog statusa došla bez ičije pomoći, bez PR-a koji bi ih pogurao u mainstream medije, bez izdavačkih kuća, bez cijele te ljigave mašinerije koja stoji iza uspjeha velike većine današnjih muzičko/marketinških proizvoda. Plivati utrku uzvodno nikad nije lako, a ovi su ljudi pokazali da na kraju ove etape drže pobjedničko postolje, i na tome im, bez da ulazimo u priču o tome kakav je sam koncert bio, a priori treba skinuti kapu. Šank je počeo točno u predviđeno vrijeme, ali to ovoga puta nije iznenadilo publiku koja je već za vrijeme njihovog nastupa u impresivnom broju nahrupila u dvoranu. Nemojte se začuditi ako upravo Šank bude slijedeći izdanak hrvatske alternativne scene koji će se odvažiti na pohod na Dom Sportova. Ovom su prilikom pokazali da su i više nego sazreli za to, po svim kriterijima. Scenski nastup im je baš onakav kakav priliči jednom oi! bendu - čvrst, dostojanstven, moćan. A ni pjesme im nisu od onih koje se raspadaju pod teretom velikog prostora. Dapače, Zagreb Gori i Crni Oblak su himnične da himničnije ne mogu biti, kao stvorene da ih uglas pjeva par tisuća ljudi.

Za one koji ne znaju, Šank je fenomenalan bend. I točka. Sviraju brutalnu ojčinu koja može stajati rame uz rame s vodećim europskim bendovima današnjice tipa Booze & Glory i Evil Conduct. Toga iz dana u dan postaje svjesno sve više ljudi, tako da se čini da je njihovu uzlaznu putanju teško zaustaviti. Nažalost, kako to često biva kod lokal-patriotskih bendova kojima je ciljana pubilka dijelom iz navijačko-huliganskog miljea, na svirkama Šanka je često prisutan određen broj naočigled fašističke ekipe. Lijepo je vidjeti da bend i po tom pitanju (konačno) zauzima malo čvršći stav, pa su nakon nedavnog koncerta u Čakovcu javno poručili kako mjerači kukuruza nemaju što tražiti na njihovim svirkama. Poštovanje.

Iako njeguju jedan dosta drukčiji zvuk od headlinera te večeri, očito je da Šank s Brkovima ipak dijeli dobar dio publike. Jer u suprotnom cijeli parter ne bi bio do te mjere uživljen i lud. Tu se skakalo, grlilo, polijevalo pivom i pjevalo na sav glas, a šutka je na trenutke bila zaista ekstremna. Šank će nastaviti harati diljem države i šire, ali jasno je gdje im je dom i gdje će uvijek imati najgrlatiju i najsrčaniju podršku. To je jedan veliki sretni ljubavni trokut - Šank, Zagreb i mi. I toga nas ne treba biti sram, u redu je obožavati svoj grad, ma što tko rekao. Vjerujem da su dečkima bile slatke muke izabrati tih 8-9 pjesama koje će odsvirati u mnoštvu hitova koje imaju, ali im je isto tako vjerojatno laknulo kad su shvatili da ne mogu pogriješiti. I nisu, naravno. Ako ne vjerujete meni, pitajte razularenu rulju koja je nastavila pjevati njihove pjesme dugo nakon što im je nastup završio. Nakon (pre)kratkog Šanka, pala je Kiša Metaka. Dobro, možda nisu pali baš oni sami, ali neprolaznu ocjenu za vrijeme njihovog polusatnog nastupa definitivno su zaslužili ton-majstori. Hip Hop je muzika u kojoj se najčešće nemamo priliku diviti odličnim gitarističkim rifovima ni bubnjarskim prijelazima, pa se kao najvažniji dio ističe taj da bismo trebali moći razumjeti što nam to izvođači pripovijedaju, jel' tako? Tako je! E pa, na Kiši Metaka nije bilo tako, ni približno. Žao mi je što moram pisati o tome, ali kako da vam prenesem ikakav vjerodostojan dojam s nastupa kad se (a prošao sam parter uzduž i poprijeko) ništa pod milim bogom nije čulo? Taj mali Dom Sportova je prokleto čudan prostor, vječito tamo neki problemi. Da stvar bude čudnija, Šank i Brkovi su imali sasvim podnošljivo ozvučenje, ali za vrijeme Kiše Metaka smo se u petom redu mogli međusobno došaptavati. Ne pretjerujem.

To je zadnje što je ovim ljudima trebalo, pošto su već bili ubačeni u nezavidnu situaciju da moraju pokušati animirati (ipak mahom) publiku željnu poganja, a ne fleksanja. To im, mora se reći, i nije uspjelo. Hip Hop se posljednjih godina u nas ubrzano razvija u smjeru kojeg se ne treba libiti nazvati lošim. Pripadnici starije škole koji su imali koju suvislu za reći o društvu, sistemu i životu općenito, gube na popularnosti pred naletom malog milijuna malih kvazi-gangstera koji su se previše ufurali u američke gangsta/trap izvođače pa misle da je neopisivo cool izmišljati priče o tome koliko su droge unijeli u organizam i kakve su kučke jebali dok doma piju cedevitu i bjesomučno masturbiraju. Kiša Metaka je prepoznala (dijelom i diktirala?) taj trend, ali njih, u mojim očima, od trpanja u isti koš s gore spomenutim mentalnim osnovnoškolcima ipak spašava jedna doza nelošeg humora kojim nam daju do znanja da je to sve skupa u njihovom slučaju ipak samo zajebancija.

Nedavno su izdali novi album pa su se ovom prilikom koncentrirali većinom na stvari s tog izdanja - "čuli" smo Bauhaus, Mi, Namazan u Kocki, Pljačkam turiste i Miješano meso na kojoj im se iz nepoznatog razloga nije pridružio Shamso69 (frontmen Brkova, jelte) iako im na toj stvari gostuje na albumu. Pa smo onda slušali kako DJ pušta njegove vokalne dionice, što bi bilo objašnjivo da se isti nije nalazio koji metar dalje. Čudno. Ako ništa, bar im je u nekom trenutku na stejdž nonšalanto ušetao Batman 3000 kojeg smatram vrlo fascninatnim likom, posebnom pojavom. Dok se ostatak ljudi oko njega napreže kako bi nas impresionirali, ovaj ćelavac baca svoje ležerne rime u jednom stilu koji se može opisati kao "struja svijesti". Čini se kao da se jako dobro sprda s cijelom stvari, a pritom i malo podriva sistem iznutra. Primjećujem da na Youtubeu i društvenim mrežama komentari na njegove versove i nisu baš pozitivni, što me prilično rastužuje jer potvrđuje teoriju da narod pretjerano ozbiljno brije na nešto što je u osnovi sprdnja, pa se osjete ugroženima kad ih Kiša Metaka sama s Batmanom na to jasno podsjeti. Brkovi su, prije nego što su izašli na stejdž, odvrnuli Moju Domovinu i pustili spot. Izazvalo je to teški delirij, cijele su tribine ustale na noge i s rukama u zraku pjevale u isti glas. Većina muzičara zna što rade i zašto to rade, imaju neku nit vodilju, ideju o tome što pokušavaju postići. Tu ne pričamo o jednom od takvih bendova, sasvim sam siguran da su Brkovi pustili tu Moju Domovinu jednostavno zato jer im je tako došlo. Stvar je vrlo jednostavna, a i Shamso se potrudio reći nam to stotinu puta - njih jednostavno nije briga što ćete vi misliti o njima. Tako da je po mom mišljenju prilično uzaludno prolijevati previše tinte da bi se pokušalo dokučiti "fenomen" Brkova, opisivati ih bilo kakvim pretencioznim epitetima, smatrati slikom našeg društva itd. Dajte ljudi molim vas, radi se o pet budala koje sviraju narodnjake. A narod voli cajke, to mu je u krvi. I to je to, kraj priče.

Kad se Moja Domovina pretvorila u uvodne taktove Balkan Stara, kompletna je dvorana više-manje podivljala. Baš je bilo opako dobro u tim trenutcima, intenzitet se mogao rezati nožem u zraku. Zaredale su Nisi me bila vrijedna, Švaler, Nisam ja za tebe i slične uspješnice, a narod se nije prestajao naguravati diljem dvorane kao sumanut. Pauze među pjesmama su, naravno, bile rezervirane za monologe živopisnog frontmena Shamse koji iz nastupa u nastup uzima sve više maha pa ponekad malo i prekardaši. Da kažem odmah, na koncertu Brkova sam bio desetak puta u životu i imam relevantan uzorak zbog kojeg mogu ustvrditi da se radi o ponajboljem frontmenu u državi. Ali, bolje bi bilo da prešutim tu činjenicu jer se čini, iskreno, da Shamsi ne treba dodatno maziti ego koji je već polako zasjenio bend kao takav. Zbilja, na ovom se nastupu više nego ikad prije doimalo da gledamo nastup gazde Shamse i nekolicine njegovih podanika. Mislim, kužim ja da si se napio i da ti je baš fino biti u poziciji da možeš kenjati po svemu i svačemu i za to biti nagrađen aplauzom, ali možda bi iz toga ipak trebalo izostaviti omalovažavanje ljudi koji se nalaze s tobom na pozornici, pošto ne vidim što dobro može proizaći iz toga. Naročito je problematičan (pali su i zvižduci pritom, čak) bio trenutak kada je nekoliko minuta iz čista mira vrlo neumjesnim komentarima ("Nisam ti ja udruga invalida" i sl.) vrijeđao čovjeka s invaliditetom koji je dobar dio koncerta proveo s njima na pozornici, a predstavili su ga kao prijatelja i predsjednika njihovog slovenskog Fan Cluba. Shamso uvijek ima potrebu biti u centru pozornosti i ukrasti šou, ponekad to uspije prožeti vrhunskim humorom i genijalnim "skečevima", ali ovaj put je dosta lutao, imao ego-tripove, i bacao parole koje su svi kojima ovo nije bio prvi koncert Brkova već čuli. Brkovi često imaju goste na koncertima, znalo se da taj dio ni ovaj put ne može izostati. I nije, naravno - prvo se pojavio mnogobrojni tamburaški sastav Bisernica koji je odsvirao nelošu verziju Tolerancije na svijetlećim instrumentima a zatim i neka djevojka koja je pjevala Ornelu. Ne znam koja ja bila njena priča, ali bilo je prilično vidljivo da nije imala probu s bendom prije koncerta, što se može smatrati neprofesionalnim, ali ja osobno smatram genijalnim. Eklatantni primjer teže bolikurčine. Neizostavan je u posljednje vrijeme i dio koncerta u kojem nam Brkovi daju 45 sekundi da ih izvrijeđamo čim više i glasnije možemo, što je također famozna ideja. Inače, i na ovom se koncertu pokazalo da Brkovi uspijevaju održati (ako ne i podići) razinu svakim novim izdanjem - čini mi se da su sve pjesme podjednako dobro prihvaćene, neovisno o tome iz koje su faze karijere. I bilo je vrlo malo namjernika, velika većina ljudi je pjevala s njima u glas non-stop. A dok nismo pjevali i ludovali, uživali smo u snimkama koje su se vrtile iza ovih kičastih cirkusanata. Bilo je tu svega od sabora, preko Tuđmanovih govora do utrka traktora i seljačkih svadbenih plesova. Zašto? Zato što su to Brkovi, oni to mogu.

Bio je ovo koncert karijere Brkova, ne nužno po inspiriranosti ili kvaliteti izvedbe, nego po činjenici da su okupili još donedavno nezamislivu količinu ljudi. I to nisu bili neki rendom ljudi na besplatnom open air gigu, niti je to bila Dubiozina publika na Pozitivnom koncertu. Bilo je ovo samo njihovih nekoliko tisuća ljudi koji su djelovali ne samo zadovoljno, već i jako uživljeno. Par tisuća fanova, okorjelih. A imati to iza sebe je strašno velika stvar, pogotovo za jedan bend kojeg zaboli neka stvar za sve. Nije ih briga hoće li vam se svidjeti, baš zato vam se i sviđaju.

ujak stanley // 10/03/2015