Recenzija s kompleksom manje vrijednosti koja ujedno prolazi egzistencijalnu krizu kaže: "Ako nisam dobra, šta ćemo onda?". Hoćeš li mi razlit vino po košulji i vrištit jer je koja kap u nekom paralelnom svemiru okrznula tvoj Dior koji si kupila u Parizu, a onda me vrijeđat što uopće pijem to sranje od vina koje sam preskupo platio i na kraju spominjat moje žute zube? A ne, to rade one čiji spotovi imaju preko milijun pogleda, pih. Ovako možda osvanem kao isječak iz konačnog pada, to je mnogo zabavnije. Bring it! Što bi uopće značilo da jedan wannabe informatičar koji nije potkovan tamo gdje bi se to očekivalo za nekoga tko se usudi pisati o glazbi zaista napiše dobru recenziju? Suprotno se je očito dogodilo, pogodio sam par puta u žicu. Da vidimo, kako su me do sada sve nazvali, a da je stiglo do mene? Smrdljivim hipsterom, nekoliko puta, a ponekad uz prijetnje. Aha, da, jednom je bila ona "da 30 majmuna u razdoblju od 30 godina nasumično lupkaju po tipkovnici, napisali bi 30 boljih tekstova od ovog ispljuvka", ta mi je najdraža i uvijek izmami osmijeh. Da se baš potrudim, sjetio bih se još koje, ali čemu okolišati? Kopaš po smeću, dobit ćeš smeće. Na Moskau smo taman zakasnili, snimili okupljeno mnoštvo, maznuli pivu i dočekali početak koncerta. A počelo je polako, kao da neće, a onda kreće Dolje… Glave jednostavno krenu i ne staju, naprijed-natrag, onda cijelim tijelom, svi kao da sviraju bas. U toj gomili basista u punom malom pogonu, barem je jedan imao osmijeh od uha do obraza. Ne pretjerujmo. Bend ne poznajem dovoljno, ne znam kako se zove koja stvar, kako počinje ili završava pa tražim ekipu pogledom. Malo tražim, malo sviram bas, malo se smijem, kad počne Tržište. Ajme, šta je ovo? Ovoga ima u Hrvatskoj? Lik svira gitaru kao da ih je troje i još viče, a svaki zvuk na mjestu. Pa bas… A ja nemam pojma kako se koja stvar zove, nalazim ekipu, čujem da je ona stvar prije bila Dolje, ajde utipkaj na mobitel, a kreće Szeged. Szeged me je satro da nisam znao gdje sam, znao sam samo da me zaboli za sve ostalo i da mi je j drago da sam upravo tamo, u tom trenutku. Korak natrag, zaustavi svemir. Ne diši. Krepaj, budalo. Malo ću stati s premotavanjem filma i pokušajem za ponovnim proživljavanjem jedinstvenog trenutka. Što ima novo? Već neko vrijeme nisam forsirao egzistencijalnu krizu u tekstu pa da obilježimo to nečime. Da vidimo, dao otkaz i oprostio se od ekipe, od ponedjeljka na novom radnom mjestu. Zvuči euforično, zar ne? Slijedi snimanje benda iz blizine, iz malog pogona je brzo isisan sav zrak, svi su mokri, a ekipa leti u svim smjerovima. Dodatak euforiji, počinje Ako nisam dobra. Moja je nevjerica možda prolazna: dva dana kasnije, Vlasta Popić je 'samo' genijalan bend kojeg ću rado pratiti dokle ide. Jučer sam im htjela biti groupie kad narastem. Dosta o meni, ajmo malo o mom autu. Ako se nekome ne sviđa ovaj eksperiment sa stalnom digresijom, sigurno nije u manjini. Ima toliko bendova u kojima bubanj i bas daju samo nekakav temelj, bazu za nešto drugo. Drago mi je što Tena, Dimitrij i Ivan uspijevaju mnogo više - svaki instrument dolazi do izražaja, a sve je genijalno posloženo zajedno, uigrani su i nemoguće je ostati ravnodušan. Baš pomislim to, a onda pogledam okolo i vidim dio ekipe koji o nečemu razgovaraju pa nekog lika koji uopće ne mari za svijet oko sebe i pregrizem si neuron il neš. Naravno da su u manjini, ali ipak. Tada je uslijedilo čisto savršenstvo, nešto bezvremensko, prolazak kroz portal do nekog skrivenog udaljenog mjesta. Svirali su O vodi, a mene čuđenje i nevjerica potpuno obuzmu pa tražim riječi, tražim smisao, tražim dokaz, par sekundi, a onda samo pustim da trenutak prođe. Kad bih morao beskrajno komprimirati ovaj tekst i svoj doživljaj svesti na jednu riječ, to bi bila ova: savršenstvo. Kad bih pisao ovaj tekst tri dana bez prestanka, možda bih uspio izraziti nešto više, ali vjerujem da bih samo izlizao tu jednu riječ. Vrijeme je za joker zovi! Moj dragi prijatelj Denis kaže da je bio na pet svirki Vlaste Popić i da mu je ova bila najbolja. Natrag na koncert, bila je Nova, a onda Tri. Ako mi to već nije bilo jasno, tada sam shvatio da su opaki do bola. Ivanov izraz lica svakom tonu daje dodatnu jačinu. Sve u svemu, imaju specifičan zvuk koji ne sjeda nužno na prvu, ali meni je totalno sjeo. Maštanje - veli Denis da mu je favorit večeri. Jednostavni, a uvrnuti tekstovi za koje se je lako zakačiti što je gomila i činila tako da je 'publika' bila dodani član benda. Pa ti reci nešto u stilu: Vlasta Popić su Tena Rak (bubanj, vokal), Ivan Ščapec (gitara, vokal) i Dimitrij Popović (bas). A gdje je popis imena vrištećeg zbora? A vrištali su kao Djeca. Ostale stvari: Ataksija, Vampiri i Nervozno se sanjari za urnebesni kraj. Nakon malo pregovaranja, povratak na bis: Ema se spremila za bal, uslijedio je Pokret pa Mržnja i na kraju Đavo uz Moskau. Cijeli nastup ne bi bio savršen da nemam primjedbi, zar ne? Eto, meni taj Đavo nije sjeo nikako, niti Moskau, a ima i drugih koji dijele isto mišljenje. Bring it. Denis veli da je bila i Plastika od Idola samo ja više nisam bio sposoban to registrirati. Ako čitaš ovo, a patiš jer ti je umakla šansa da vrištiš, možeš ih hvatati po Hrvatskoj ili regiji. Naravno da bend uživo zvuči neopisivo drukčije od snimke tako da ti to baš i nije ista stvar. Od robe su imali oba albuma na ploči, CD-u, a bile su i majice s očnjacima. Da se još na trenutak osvrnem na Ivanov izraz lica (napisal bi Ivčin, al nismo ružili zajedno pa ne bum), na trenutak se činilo da je usred nekog privatnog egzorcizma. A u nekom trenutku prema kraju koncerta, vjerojatno u onom urnebesu od nervoznog sanjarenja ili oko pokreta, u prostoru se je buka mogla osjetiti i kao energija koja te definira, zakuca i drži na životu. Kako bilo, do sljedećeg puta, pozdrav!

trash // 16/03/2015

> vidi sve fotke // see all photos