Predstavljanje subotičke scene bučnim i veselim vlakom prvo je u Subotici 7.XI promovirao dio zagrebačkog undergrounda (Baden Baden, Ivana Picek, This Town Needs Poster, filmove Dalibora Barića i Tomislava Babića), a Subotičanci su se ove nedjelje odužili vrlo opširnom prezentacijom iz sličnih aspekata. Došlo je sa sjevera Vovodine skoro pa 'mali milion' različitih autora, Močvaru su nakitili brojnim izvješenim crno-bijelim stripovima, vrlo čudnim, bizarnim i komičnim, održali su recitacije (ja sam prisustvovao samo jednoj, uistinu ne znam kojeg autora što je čitao tekst s mobitela, moguće Borislav Stanić), a potom je prikazan također uvrnuto-otkačeni nijemi film (dakako uz zvučnu kulisu) "Cveće zla" Sabolča (režija i scenarij) i Ota Tolnaija (scenarij). Filmić je vrlo mutan sa prastarinskim dijapazonom zamusane kamere i oštećene celuloidne trake, pun je komičnih ubrzanih gegova, a fabula aludira na poremećene privatizacijske odnose na našem krasnom Balkanu gdje jedan bogati lihvar svojoj suprugi obećava gradnju Diznilenda na lokaciji propale kemijske industrije. U radnju su upleteni nezadovoljni otpušteni radnici što štrajkaju i prosvjeduju pokušavajući dovitljivo suzbiti i onemogućiti ostvarivanje njegove ideje, no kako to već jeste, zemljište je kupljeno u dealu mračnih lica sumnjivih njuški za 1 euro. Nastavak sličnog performansa upriličio je audio-vizualni projekt BITEF SMRTI, post-electro/industrial dvojac (Predrag Vinter aka Dr Fuzz i Petar Mitrić) sa zanimljivim video kolažom o nastanku atomske bombe i apokaliptičnom atmosferom koju su popratili brojnim kompozicijama emitirajući samplove, analogne zvukove, škripu, brumove, ali i konkretnim plesnim tempovima varirajući s naglašenim EBM elementima nerijetko posežući i u slabo znane evergreene iz vremena opće opasnosti ovakve kataklizme 50-ih i 60-ih kada je svjetska paranoja proživljavala enormne razmjere. Ono što me najviše interesiralo bio je nastup NEUROLEPTIC TRIJA, moćnog, uglavnom instrumentalističkog sastava koji je do sada prolazio kroz različite fuzije jazza, rocka i elektronike. Došli su kao četverac s dvije bas gitare, lijepom flautisticom i abnormalno otkačenim saksofonistom, te otprašili furioznu jednosatnu svirku uz pratnju plesne elektronske matrice nabijene techno, house, jungle, d'n'b, trip-hop i inim ritmovima. Jedina konstanta u bendu, basist Aleksandar Petrović Mečka je vrlo često ulazio u distorzirane riffove i atmosferične detalje, a glavni nositelji, duhački dvojac je krstareći po strastima različitih improvizacija neprestano filao duele oboružane melodičnošću, zamršenim sekvencama, dovitljivim egzibicijama i raznim dosjetkama uz obilno kvašenje grla u slobodnim intervalima. Ono, tipično 'kronerski'. Gdje ćeš jazzirati i duvati u instrument suhog grla... Vraški su plesni i scenski vrlo zabavni, umiju povremeno izvaditi pisak iz svojih puhaljki i proizvoditi prodorno visoke tonove na njih, a jednu stvar su izveli tako da je momčina puhala u flautu, a ljepši dio benda prebirao prstima po njoj, ama atraktivno, seksipilno i vrlo erotizirano. Umalo što se nisu uzajamno pofatali na stejđu. Ali ipak, ovu karizmatično nabrušenu i maliganima natopljenu egzibiciju u tančine je doživio njihov drugi basist što je čitav koncert sjedio leđima okrenut na barskoj stolici. U jednom trenutku ga je gravitacija opasno zajebala, centrifugalna sila povukla svom snagom ka majčici zemlji da je tresnuo ko kruška, naravno, ne treba niti sumnjati da je sve ovo dio predviđene koreografije u onom trenutku kada koncert doživljava ekstazu i klimaks poručujući - svi na pod! Apsolutno neglumljeno, prirodno i spontano, ma to niti jedan glumac ili kaskader ne bi mogao uvjerljivije izvesti. Za pamćenje. I scenski nastup i svirka. A domaćini su se na kraju odužili podrškom psihodeličnog post-rock trojca FJODOR čiju svirku nisam popratio u cjelosti s obzirom na nedjelju, već vrlo kasne sate i činjenicu da se ujutro treba svjež i čio pojaviti na poslu. Ono što sam čuo u prvoj instrumentalnoj kompoziciji bilo je vrlo duboko, prilično mračno i tromo s mnogo staccata, efekata i reverba, a što je dalje u tom kontekstu bilo ne znam... Trebati ću ih ufatiti u nekoj drugoj prilici kroz cjeloviti nastup. U ovom vrlo kompleksno dizajniranom eventu s underground art štimungom jedino je manjkala publika. Ah, šta ćeš, valjda je grah tako pao, a uostalom, niti ja ne bih znao za ovo zbivanje da osobno nisam bio pozvan od Mečke. Propustio bih nešto uistinu zanimljivo i nesvakidašnje.

horvi // 24/11/2015