Neuroleptic Trio van ikakve sumnje prave autorski legitimnu (i odličnu) glazbu, ali se neprekidno drže u kompozicijskoj sofisticiranosti instrumentala s kojime slušatelju ne daju mnogo mogućnosti za percipiranje njenog točnog značaja. Evo, njihov novi album, treći u 2014. što se tiče izdanja za Slušaj najglasnije, a ukupno peti, ponovno djelomice odiše istim foskulama nedokučivosti.

Nije u pitanju starogrčka tragedija Antigona po kojoj su dali naziv djela, već u činjenici da je nešto manje od 40-tak minuta materijala sa 6 tema nazvano isto kao i album "Antigona/ Ismene Variations" (od 1 do 6). U njima samo prave bogato slojevitu glazbu zadirući u psihodelične sfere, često i vrlo plesne s trance strukturama kombinirajući analogni, organski i digitalni zvuk (synth, bas gitara, trombon, gitara, samplovi, ritam mašine, programi), na omotu se uz Mečku spominju Szogi Istvan i Mesaros Armand, te još neke osobe koje niti uz najbolju volju nisam mogao isčitati jer ne dobivam originalni cd već crno-bijeli promo omot od Zdene, a kako su slova, izgleda odštampana u raznim bojama, taj c/b kontrast ih 'pojede' (special guest star, master of mix i poemm by). Tko se tu još nalazi, nemam pojma, ali za pretpostaviti je da elektronski i programerski dio potpisuje Vuk.

Taj prvi dio albuma povezuje miš-maš mnogo nivoa trance mantri sa slobodnim sviračkim improvizacijama sežući u duboku acid-house/deep-house i trip-hop narav sasvim pristojno razvučenih kompozicija na maksimalno 8 minuta poput minimalističke "Antigona - ismene variation 3" sa živim basovima, staccato gitarom i gomilama repeticija (ostale su kraće, cirka u prosjeku 6 minuta). Ovdje se pronađe možda i jedan od njihovih najboljih i najprimamljivijih 'uboda' u karijeri, uvodna elektronska "Antigona - ismene variation 1" prožeta čistim house tempom i razvijenom gitarskom igrom laptop-rocka kakvog su primjerice imali Simple Minds u vrijeme albuma blizanaca "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call" iz 1981., te druga tema koja raspreda acid-house upravo onako kako je to nekad obožavao raditi Genesis Breyer koncem 80-ih i početkom 90-ih s Psychic TV. U jednom davnom interviewu je rekao da njemu uopće nikakav problem ne predstavljaju kompozicije koje na koncertu s bendom produlji na sat vremena. Sviraju onoliko koliko osjete da mogu iscrpiti temu, a izgleda da niti Neuroleptic Trio ne pate od ograničenosti samog pristupa kroz ovu cijelu karijeru koja je došla i do pete godine postojanja, te na ovome albumu imaju i jednu veoma ambijentalnu, laganu temu (šesta po redu) slijedivši nezacrtani pravac sympho/progressive/kraut-rock elektronike Tangerine Dream kojima se, barem kroz glazbu nigdje nije žurilo, osobito s pojavom synth-popa i onih svih silnih albuma nastalih nakon 1981/82. Ako ste kojim slučajem poslušali njihov posljednji rad "Mala Kunia" (objavljen koncem 2014), onda će te paralele vrlo sigurno naći. Mirno, jednostavno, minimalistički i neopterećeno.



Dakako, specijalni dio je taj posljednji, jedini vokalni "Contemporary lament (poem)" u jungle/d'n'b tempu gdje Pletl Zoltan narativno i polumelodično sriče tekst Minje Bogavac na srpskom jeziku (podatke sam ipak uspio pronaći na netu), a ustvari je sav prethodni instrumentalni sadržaj prethodnica ovog sočnog komada od 18 minuta. U njemu se kritički doživljava suvremeni svijet svaljujući se na život bez Boga, bez onih bogova koji su nestali, na pragmatizam, internet, glupi arhaizam demistificirajući Sofokla ('jadna hrpice prastarog teksta podložna štrihovanju i učitavanju'), beskorisni materijal, figurativni život bez konteksta, demokraciju, vlade, zvjerinjake, narode, glupe poltrone i podanike, žrtve rata za koje se pravimo da nisu niti postojali, općenito čovječanstvo nakon ostavke Boga i svih nas koji se zbog toga ne osjećamo krivima. I tako se dobrih 18 minuta angažirano skoro pa vrišti do bola neprestano uzvikavajući 'ijaooooo' nakon svaka 2-3 stiha unoseći se potpuno u armagedonsko - proročanski senzibilitet poput onih govornika koji nagovještavaju konačan kraj ovome cjelokupnom džumbusu kojeg živimo.

Daleko od toga da je ovo 'štrihovana' Antigona napravljena po bilo kakvom izvorniku. Ovo je djelo puno jada i emotivnog prkosa s vrlo dugačkim i naoko lijepim instrumentalnim 'introm' za internet generaciju koja će u tih prvih 6 komada pronaći mnogo 'štiva' za sebe s krajnje upitnim epilogom od kojeg se doslovce smrzne stražnji dio ljudskog tijela. Proradi kad se čuje šta se to stenje i urliče progovaravši kritički i filozofski osvješteno, van dogmi religije, onako, čisto racionalno i vrlo poučno, pomalo nalik na trezvenog i bistrog Jim Morrissona u varijanti 21. stoljeća. Sjećate se, Jim je htio biti poeta i sricati tragedije nalik na omiljenu starogrčku 'hrpicu prastarog teksta' uz pratnju benda… Uspjelo je to i ovom sastavu samo trebao bi imati više vokalnih stvari za potpuni percepcijski dojam. Možda jednog dana osvane i kompletno pjevani album Neuroleptic Tria, a za to treba i znati pisati poeziju. Upravo ovakvu, može i drugačiju, no ovdje ne manjka ironije, sarkazma i totalne uživljenosti u njoj. Nije ovo standardno rock vokaliziranje, ali je strahovito uvjerljivo u interpretaciji i ovih 18 zadnjih minuta je zasigurno nešto najupečatljivije što je bend u ovakvom obliku napravio na dosadašnjim izdanjima.

Naslovi: 1.Antigona - ismene variation 1, 2.Antigona - ismene variation 2, 3.Antigona - ismene variation 3, 4.Antigona - ismene variation 4, 5.Antigona - ismene variation 5, 6.Antigona - ismene variation 6, 7.Contemporary lament (poem)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/01/2015