Obećao sam da ću puštati bradu godinu dana. Svejedno sam otišao na Brijačnicu. Ako mislite da je ovo samo bezvezan pokušaj pošalice u uvodu jer je Brijačnica ionako nema veze sa stvarnim brijanjem nego je "samo" dvodnevni muzički festival koji se ovog vikenda održavao u devetom paviljonu zagrebačkog Velesajma, više-manje ste u pravu. Kažem "više-manje" jer je zbilja postojala prava pravcata brijačnica tamo, između ostalog. Bilo je još i par šankova i jedan WC (?) i jedan veliki stejdž s devet različitih bendova na sebi. To jest, i nisu bili baš toliko jako različiti, budući da su gotovo svi svirali neku vrstu rock glazbe. I to većinom onu "pravu" vrstu rock glazbe - hipsteraj je bio sveden na minimum a garažna buka na maksimum. Prvog je dana sreću da nastupi, a ujedno i nesreću da nastupi prva, imala grupa SuperOperater. Tako da ih nismo baš stigli doživjeti, a sudeći po onome što se od njih moglo čuti na albumu prvijencu, skoro da bih bio spreman ustvrditi da nam se i nije naročito žurilo na njih. Šala! Hahahah! Dobro, to smo riješili. Sad malo o Repetitoru. Pisao sam zaista do sad već o malom milijunu bendova na ovim stranicama, ali mislim da nikoga nikad nisam nahvalio kao Repetitor. Neka. Stojim iza svake od tih riječi, jedino za čim žalim je što nemam malo širi vokabular pa da ih mogu još bolje obasuti pohvalama. Ovdje su za nastup imali svega 45 minuta, tako da smo ostali uskraćeni za kompletnu katarzu koju inače isporučuju kao od šale. Evo, najbolji dokaz koliko su kratko svirali je činjenica da Borisu nije stigla puknuti niti jedna žica, što je apsolutni presedan. Unatoč tome, i dalje s lakoćom odnose titulu pobjednika prvog dana. Zanimljivo je kako njihova glazba ni najmanje ne pati od problema urušavanja u prevelikim prostorima. Čak dapače. Dojam je da su bolje zvučali na festivalima InMusicu, Regiusu i Gričevanju, velikoj Tvornici i ovdje nego u manjim klubovima. Iako, koga ja lažem, pa oni manje klubove u nas već odavna ne sviraju. Kako i bi, kad svakom novom svirkom prikupe po sto novih fanova. Repetitor je najjači mladi rock bend na području bivše države, jedni od onih na koje ćemo za 20 godina gledati kao što danas gledamo na Partibrejkerse i Disciplinu Kičme. Jedino na čemu moraju poraditi kako bi to osigurali je malo češće izdavanje ploča. Dajte ljudi, postojite 11 godina, te 22 izdane pjesme su puno premalo. Ovdje su opet odsvirali 4-5 novih stvari (iako "Beskraj" i "Reke, šume" to gotovo da više i nisu) i pokupili simpatije svih koji ih nikad prije nisu čuli (vjerujem da je takvih bilo dosta budući da publika bila mahom starija), ljubav svih onih koji su ih prije simpatizirali, i štovanje svih onih koji su ih prije voljeli. Ništa nova, još jedan dan u uredu. Još kad bi ured malo preselili s bine u studio, gdje bi im bio kraj. "Posle nas, Keve", rekao je Boris na odlasku s pozornice. Tako i bješe, Majke su zauzele stejdž. Naravno da sam odmah posvuda oko sebe čuo komentare "He he he, vidi ga kako je razvaljen" i "Jaooo, pa Bare opet ne zna gdje je". Iako to uopće nije bila istina, barem koliko se meni čini. Ali to nikome nije ni važno. Narkoman Bare je (naravno, dobrim dijelom svojom krivnjom) postao nešto poput debelog Jacquesa, jedna od ključnih referentnih točaka domaće pop kulture. I to baš do jedne meni osobno pomalo gadljive razine, kao da je to puno važnije i zanimljivije od sve glazbe koju je ikad napravio. Hvala bogu, onda krene Mršavi pas i čuješ tisuću (ma i više vjerojatno) ljudi kako pjeva uglas i skužiš kako možda ipak nije to baš tako i vrati ti se osmijeh na lice. Majke nisu napravile istu grešku kao na Brucošijadi FER-a kad sam ih predzadnji put gledao, ovaj put su zaista redali većinom hitove. Oni to mogu bez problema, taman imaju sat vremena bezvremenskih hitčina. Bare vokalno nije bio u nekoj formi, ali to i nije veliko iznenađenje. Zato je tu uvijek iznimna (uvijek rotirajuća, ali i uvijek iznimna) skupina glazbenika koja mu čuva leđa i osigurava da pjesme imaju glavu i rep. Jedino što u cijeloj priči ipak ne može dobiti prolaznu ocjenu, to je tromi izbljuvak u koji su pretvorili Put ka sreći. Sve ostalo je bilo sasvim solidno, u skladu s očekivanjima. I inače je to tako na događajima ovog formata - nema tu puno mjesta za iznenađenja. Provjerena imena profesionalno odrađuju kraće setove pred masovnom ali i ne naročito ludom publikom. Oni koji su ipak uspjeli izazvati najveći koeficijent luđaštva prvog dana, to je bila Disciplin A Kitschme. Osobno sam možda očekivao lagani odljev publike nakon Majki za koje sam držao da su najveće ime prvog dana, ali Disciplina mi je dokazala suprotno. Uvijek su bili dovoljno alternativni da ne štancaju radio numere, pa se sada nalaze u zgodnoj poziciji da se ne moraju opterećivati time da moraju svirati "tu i tu pjesmu". Tako da su odsvirali sve i svašta, ponešto iz svake faze karijere. Narodu se svidjelo, poneki su skakali i plesali, a bilo je i uspjelih singalong momenata. S druge strane, mene su malo smorili. Poznato je kakvu su revoluciju svojedobno predstavljali, to nitko ne osporava. Ali, danas to ne zvuči toliko inventivno i zanimljivo. Naročito u trenutcima kad se pjesme pretvore u desetominutne repetitivne brojalice, što nije rijedak slučaj. Koja je doduše i dalje u stanju sasvim solidno odraditi sve s pjevačkog aspekta, tako da je tim nejasnija uloga gospođe prateće vokalistice koja je bila primjećena samo kad bi tu i tamo uzviknula "Hej! Hej! Hej!". Svašta. Kako je u satnici očigledno bilo predviđeno nešto vremena za bis, tako se Disciplina na isti i vratila i time označila kraj prosječnog, ne naročito oduševljavajućeg prvog dana. Negdje tijekom večeri smo saznali i da su rukometaši izgubili od Španjolaca, što nas je dodatno pokunjilo. No, kao i svi pravi Hrvati, vjerovali smo u bolje sutra. I, vjerovali vi to meni ili ne, bolje sutra je zaista i došlo. Ruku pod ruku sa sinjskim M.O.R.T.-om. I oni spremaju novu ploču, pa su nam malo dali uvid u to. Zvučalo je sve to skupa dobro, iako ni približno toliko dobro kao što bi zvučalo negdje drugdje. Vidjelo se na momcima da im ne odgovara baš svirati na tako velikoj pozornici, s prvim redovima na 10 metara udaljenosti. Nije to to, nije to njihov fazon. M.O.R.T. voli ljudima sasuti sve emocije direktno u lice, pozvati ih na pozornicu, a nakon toga se zapiti s njima. I to će vjerojatno uvijek ostati tako, koliko god popularni bili. Ovaj je događaj bio presterilan za tu shemu, i osjetilo se da im to lagano ide na živce. John je sve nešto trabunjao bez puno smisla, a oni poznati instrumentalni izljevi strasti za vrijeme kojih se čupaju kose i liju suze su zvučali nekako praznije i nedorečenije. Nisam jedini koji je to osjetio, dosta ljudi u M.O.R.T.-ovim majicama podno stejdža se pomalo zbunjeno pogledavalo. Da ne bi bilo nismo znali, i dalje se radi o jednako fenomenalnom bendu s ubojito moćnim stvarima koje su nešto ponajbolje što domaća rock scena može ponuditi, samo im se okolnosti nisu baš poklopile. No, jamačno su i oni prodrli do solidne količine novog ljudstva, tako da se misija može smatrati ispunjenom. Jedini strani bend na ovom festivalu bio je Black Box Revelation iz Belgije. Iskreno, nisam najsigurniji što su oni radili tamo. Sumnjam da su privukli neki značajan broj ljudi i siguran sam da se mogao pronaći i neki domaći bend koji bi odradio bolji nastup od njih. No, što je tu je. Dečki sviraju onaj dobro poznati garažni blues rock u duo formaciji na tragu White Stripesa i Black Keysa, samo dosta isprazniji. Jedan od onih bendova koje osluhnete, zaključite kako nisu loši, i onda odete vani piti vino koje ste prethodno sakrili u grm. I za dva mjeseca zaboravite da su ovi ikad postojali.

A onda, spektakl. Da se nije dogodio nastup Kawasaki 3p-a, dojam o cjelokupnom ovom festivalu bi bio puno gori. Oni su bili ti koji su konačno uspjeli raspjevati i razdivljati osjetniju količinu ljudi, te generalno podići temperaturu u dvorani za 5 stupnjeva. Baš kao što to rade već 20 godina, tikvani stari. Ne mogu se sjetiti niti jednog drugog primjera benda koji je istovremeno tako savršeno usviran i tako neopisivno nonšalantan. Tomfa I Demirel kao da iz godine u godinu sve manje imaju pojma tko im glavu nosi, a bend im na neku foru sve bolji i bolji. Počeli su sa starijim pjesmama, pa je usred nastupa upao blok od 5-6 novih, ali intenzitet niti u jednom trenutku nije pao. Jedino što je padalo, to je bila mladež koja je ljubila pod uslijed posvemašnjeg kaosa na Antoniji, Ni da ni ne i Snifa san glu (inače obradi pjesme Samo za nju zaboravljenog Deana Dvornika). Što reći, prilično je bizarno koliko masovnu i vjernu publiku imaju ti ljudi čiji se izričaj svodi na deklamiranje apsolutnih besmislica u kombinaciji sa ska i punk ritmovima. Na papiru, zvuči kao bend koji se može probiti jedino u vlastitom kvartu. A kad ono, jedan od uspješnijih u državi. Nisam siguran kako i zašto (a mislim da nisu ni oni), ali sam jebeno presretan zbog toga. Još samo jedna stvar, ovo je bila točka na i što se tiče priče o tome kako nove stvari prolaze live. Položili su, to je to. Sad su mirni sljedećih 6 godina. Stari znanci i veliki ljubimci zagrebačke publike, Partibrejkers, bili su zaduženi za sigurno privođenje štafete do finiša. Njima to i nije bio neki veliki izazov, budući da su puno puta dokazali da to mogu i zatvorenih očiju. Zaista nisam siguran koliko točno ljudi stane u taj paviljon, ali mislim da neću puno pogriješiti ako pretpostavim da je njihovom nastupu prisustvovalo barem nekih 1500. Od toga je barem 500 moglo biti viđeno kako pjeva na sav glas i smješka se od uha do uha, 150 ih je sviralo zračnu gitaru, a 74 ih je bilo primjećeno bez majice. Baš kao i Disciplin A Kitschme, i Brejkersi su nedavno izdali novi album imena Sirotinjsko carstvo. No, na njemu se ne može primjetiti da ih je nagrizao zeleni zub vremena, dapače. Pjesme su doduše nešto sporije i tamnije obojane, ali i dalje zvuče vlo moćno i, pokazalo se ovdje, bivaju solidno prihvaćene. Naravno da ipak najveći metež nastane kad upadnu Kreni prema meni, Hipnotisana gomila i Hoću da znam, to se podrazumijeva. Baš kao što se podrazumijeva i da Cane nije bio najbolje volje. Pa se naljutio kad smo ga dozivali imenom i uzvratio nam sa "Tuđman! Tuđman!". Ništa zato, svejedno se volimo. Eto - malo dinosaura, malo mladih snaga i ispada da se u nas može složiti sasvim respektabilan rock festival. Moje je osobno mišljenje da je prostor prehladan i "sumoran" i da malo ubija atmosferu, ali hoće to tako s tim velikim dvoranama. Barem je zvuk bio u redu, to je najvažnije. Pojma nemam jesu li organizatori zadovoljni s odazivom i jesu li se uspjeli pokriti. Nadam se da jesu. I da ovo neće ostati upamćeno samo jednokratni projekt. Treba nam ovako nešto, pogotovo sad kad više nema Gričevanja. Mislim, svi ovi bendovi (osim Belgijanaca, naravno) vrlo redovno održavaju koncerte u Zagrebu i inače, ali dobra je brija imati ih mogućnost sve vidjeti na okupu.

ujak stanley // 01/02/2016