Svaki renomirani domaći izvođač iz "alternativne" branše bit će kad tad pozvan da zasvira u Vintageu. Bilo bi neobično da je ta sudbina mimoišla svjetskog mega cara regionalne anti-estrade. Pogotovo stoga što Rambo već neko vrijeme ima status dežurnog inventara zagrebačkih pozornica. Nije moguće sa sigurnošću reći zašto je prošlog četvrtka prekinuo epizode gostovanja u Saxu i odlučio se za veći prostor. Želim vjerovati da je to zbog toga što Rambo drži do sebe. A što to? Nešto za što Vintage iznad bine ima dobru gredu kakvu Sax nema. Zvuči kao blesav i bizaran razlog, ali ne i kada je Ramo u pitanju. Ili bolje rečeno u odgovoru, jer je Rambova kauzalnost neupitna. Pojasnimo. Čovjek je odlučio ovaj koncert organizirati u čast izuma svoje nove gitare. Osim što je izmislio njen kvadratični oblik švicarskog sira, dva vrata od kojih je jedan bez pragova, a drugi običan, patentirao je i novi način držanja instrumenta. Naime, radi se o samovisećoj gitari koja rasterećuje pritisak na rame i leđa. Ona samu sebe drži štrikom privezanim za metalnu gredu iznad bine. Da bi se zasvirala, potrebno joj je samo prići i primiti se žica. Instaliranjem gitare kao središnjeg binskog totema uloga zvijezde večeri prelazi s čovjeka na instrument. Rambo je tako svoj status čudnovatog gitarskog heroja zamijenio za funkciju pokornog sluge svoje gitare-heroja. A time je zapravo u svojoj prepoznatljivoj lucidno-komičnoj maniri još više učvrstio vlastitu guitar hero poziciju, jer kaže se da je najbolji gospodar onaj koji zna služiti. Ostale razloge pikiranja većeg prostora možemo potražiti u eventualnoj Rambovoj želji da koncertnu atmosferu digne iz Saxovog lounge bar ambijenta na nivo pučke veselice. Nisam siguran koliko mu je to uspjelo, jer je u publici uglavnom vladala opservatorska atmosfera popraćena serijama pristojnog smijanja na njegove uglazbljene i govorničke stand up fazone. Pored toga, brojne fore su mu se ponavljale iz prijašnjih koncertnih scenarija tako da su od srca nasmijati mogle jedino ljude koji su ih te večeri čuli prvi put u životu. A čini se da ih je među 400-injak ljudi bilo podosta. Neke od njih bi prema vizualnom dojmu mogao hladno smjestiti u Green Gold svitu. Ali ništa zato. Rambo je odavno općenarodno dobro, iako istinabog više za onaj opći dio naroda čija inteligencija naginje desnoj strani Gaussove krivulje, a svjetonazorska orijentacija lijevoj strani političkog kompasa. Zbog toga je uvijek na snazi opasnost da mu dio publike zastrani u samodopadni snobizam, ali ta mogućnost je razblažena činjenicom da Rambo od svega lako napravi sprdačinu, pa tako i od onih koji ga eventualno pokušavaju elitistički svojatati. Na svirku Ramba i njegovog ansambla ne treba trošiti puno riječi, jer onaj i tko nikad nije slušao njegove pjesme zna da su posrijedi vrhunski glazbenici. Raduje me što se krizna karlovačka epizoda Rambovog autizma na ovom koncertu nije ponovila. Možda mu šaljivdžijsko raspoloženje nije bilo kao na vrhuncu karijere, ali je pulsiralo na dovoljnoj razini da mu fazoni i dalje budu gradivo vrijedno prepričavanja. Mali problem je što u šumi pošalica i potanjurića između pjesama nije lako postkoncertno prizvati sve verbalne eskapade u sjećanje, jer su mnoge prigodno vezane za sitnice koje se događaju u datom trenutku da bi u idućem već prestale važiti. Zato ona kritičarska mantra "o ovome nije dovoljno čitati, naprosto se mora doživjeti" u Rambovom slučaju nije puki klišej. Sve u svemu, Rambo Amadeus se još jedanput pokazao kao vrhunski muzičar, šaljivi showman, britki društveni kritičar, a ovoga puta i kao uspješni inovator. Ne znam je li mu pošlo za rukom izgraditi solarnu jahtu, ali nova gitara osim što služi svrsi definitivno izgleda zanosno i zvuči još zanosnije. Iako mu ne bi bilo zgorega poraditi na osvježenju stand up scenarija, Antonije Pušić ipak pokazuje da je manjak inspiracije u jednom području spreman kompenzirati pomacima u drugom i tako uvijek iznova ponuditi publici sadržaje iznenađenja.

ognjen bašić // 10/12/2016