home > koncert > 3. BRIJAČNICA @ Boćarski Dom, 19-20/01/2018

kontakt | search |

3. BRIJAČNICA @ Boćarski Dom, 19-20/01/2018

Možda se ne krećem u uzoritim društvenim krugovima gdje se njeguje zdrav sportski život, ali zaista nisam nikada od nikoga čuo da je išao u Boćarski dom na turnir ili prvenstvo u boćanju. Prosječnom boćarski neprosvijećenom čovjeku spomen balute evocira idilične slike kvartovskih boćališta gdje lokalni penzići u bijelim potkošuljama izbijaju boće i čašice gemišta, a najveću boćarsku dvoranu u Zagrebu pamte kao poprište međunarodnog sajma cvijeća te povremenih glazbenih priredbi. Jedna od njih je i treća po redu Brijačnica, svojevrsna minijaturna replika nekadašnjeg rock spektakla Fiju Briju.

Festival je otvorila punk'n'roll grupa Rizol koja se vratila na scenu nakon 15 godina pauze s albumom "Strategija". Da ne opterećujem tekst biografskim crticama, njihovu živopisnu kratku povijest možete pročitati na blogu Stražarni lopov (http://strazarni-lopov.blogspot.hr/2016/04/rizol-spansko-detroit.html) koji i inače obiluje vrlo zanimljivim kronikama o odrastanju i sviranju u razdoblju od 80-ih naovamo. Nakon ovog i ovog, ovo je treći Rizolov koncert u povratničkoj eri, barem koliko je meni poznato. Iako njihov reunion nije pobudio pažnju medija i auditorija kao onaj od Kojota, ne znači da se radi o išta lošijem bendu. U pola sata energične svirke, podsjetili su nas da onako kako je rokenrol zvučao nekad može zvučati i danas. Ovom kratkom rečenicom ću okončati izvještaj o Rizolu, pa se vi sada pitajte jesam li odjelotvorenju te rečenice svjedočio uživo ili sam se u to vrijeme borio sa zakašnjelim dovršavanjem poslova iz svoje dnevne maloprivrede kako bih čim manje zakasnio na koncert. Ako sumnjate na ovo drugo, meni je savjest čista, jer brojni generički koncertni "izvještaji" o bendu napišu i puno manje od mene, a navodno su popratili bend.

Bend The Miceks se solidno nahajpao što medijskom objavom da se radi o povratničkom bendu gitarista koji se nekoć brojao pod članstvo Pipsa i Majki, što grafitima na ime benda koji su predkoncertno osvanuli na zgradi kraj tržnice u Utrinama i po još nekim kvartovima. I ugledam ja na bini tog "čuvenog" Alena Kraljića, kadli mi se zabezeknut pogled sunovrati. Lik je doslovno djelovao kao da mu je važnije dobro se namjestiti za fotografiju, nego iznjedriti uvjerljivu rokenrol svirku. To zasigurno ne misli ekipa u prvim redovima koja je organizirano obukla majice na bend, ali s kim god sam drugim razmjenio dojmove u publici, nije mogao sakriti razočaranje. U bendu se osim zanimljivih gitarističkih aranžmana i usviranosti po PS-u ne krije nikakva naročita supstanca kojom bi se mogao istaknuti. Jedva prosječan songwriting utopljen u gažersko-manekensko ruho.

Artan Lili se već mogao pohvaliti solidnom količinom okupljene publike i ovacija potaknutih njihovom vizijom rock popa protkanog prepoznatljivim (neo)novovalnim lajtmotivima. Njihova muzika je obojana tim indie/emo sentimentom, ali tekstovi su lišeni veltšmerca, rezignacije i bilo kakvog pojačanog patosa koji se pretvara da nosi sindrom "bremena neriješivosti", pružajući slušateljstvu ipak određenu dozu prijekopotrebnog optimizma.
[  ]

[  ]

[  ]

Manje prpošnu, sladunjaviju i tugaljiviju verziju indie rocka pružila je belgijska grupa Intergalactic Lovers. Iako su djelovali jako nepretenciozno, simpatično i iskreno, između njih i publike se nije dogodio klik iz kojeg bi se razvila neka dublja kemija. Valjda zato što domaća publika nije upoznata s njihovim repertoarom. Ljudi su baš su djelovali kao da slušaju nastup iz pristojnosti, a odista ih nije bilo malo, jer prešetavanje dvoranom vamo-tamo se nije moglo izvesti baš nonšalantno.
[  ]

[  ]

[  ]

Dugovječni Partibrejkersi su uspjeli biti sve osim partibrejkera te u prve redove dovesti i 40+ ekipu. Razmjeri atmosfere nisu baš bilo toliko ekstatični kao na prvoj Brijačnici, ali svejedno su iskre frcale na sve strane od zabavnih vibri.
[  ]

[  ]

[  ]

Sveprisutni M.O.R.T. bio je zadužen za zatvaranje prvog dana festivala. Bili su viđeni i u puno eksplozivnijim izdanjima s boljim zvukom gitare i jasnijim razaznavanjem Johnovog vokala. U publici su očekivano izazvali najveći kaos prvog dana, iako se ovoga puta nije baš radilo o koncertu nakon kojeg ćete se dan poslije ponositi što su vam u pogu izbili pivu iz ruke ili zrak iz pluća, priuštili masnicu na cjevanici ili istegnuli tetivu na ruci. Svejedno se radi o bendu koji i dalje puni dvorane. Vrijeme i dalje radi za njih ne odajući znakove da bi se ubrzo mogli ispucati.
[  ]

[  ]

[  ]

Drugi dan je započeo Sfumatom i Slow Motion Suicideom o kojima ne mogu napisati ni slovo, jer za vrijeme njih sam bio na studijskom snimanju vlastitog stvaralaštva. Puno sam puta propustio baviti se radom na svojoj glazbi zbog pohađanja koncerata drugih muzikanata, pa je red da se koji put dogodi i suprotno. Ako nitko drugi, dotični bendovi će sigurno to razumijeti.

Priliku da zasvira na Brijačnici dobio je i 12-godišnji stoner rock/metal bend She Loves Pablo. Bendovi iz kolektiva House of Pablo su 2015. pokazali su da skupno mogu popuniti veliku Tvornicu te dobiti čak i zaseban dan na Ferragostu. I SLP zasebno također ima publiku koja je u stanju rasprodati i KSET povodom godišnjice i promocije albuma, a došli su i do razine žanrovskog ugleda da ste ih mogli i gledati kao predgrupu Clutchu. U uvjetima mješovitog rock "buvljaka" poput ovog mogu se zadovoljiti polupunim Boćarskim među kojima je tridesetak fanova znalo njihove tekstove, ali nije bilo od volje da se talasa podijem. Bend je bio standardno dobro usviran, iako je Šimekov vokal bio u nešto slabijoj formi nego obično, no možda je to bilo samo do razglasa koji ga nije dovoljno izbacio na van.

Nakon Pabla, napokon sam vidio i tog famoznog Vlatka Stefanovskog. Vidjeti ga u sklopu nekog festivala je za mene zapravo bila i jedina live prilika, jer nisam rad pohađati samostalne koncerte gitarističkih virtuoza. Veliki sam prijatelj dobre solaže, ali skladbe svih tih Vaija, Satrianija, Yngwiea, Mooreova i Stumpova mi brzo dosade, jer su najobičnijeg ravnjak pop formata uz razliku što solo gitare "pjevaju" umjesto lead vokala. Stefanovski doduše rabi i "neravne" neparno osminske ritmove, čak tu i tamo zapjeva, no u toj muzici i dalje prevladava gitaristički showcase. Sve je to super, nađem se kako ugodno i pustolovno soliram misaono-emotivnim bespućima vođen Vlatkovim prstometom po gitari, ali ipak kudikamo više volim čuti dobre solaže unutar dobre pjesme, nego trivijalno držanje ritma i tonaliteta pjesmi baziranoj na solaži. Još sam gori prema bubnjarskom solu. Njega pak ne volim niti čuti, pa me isti na ovom koncertu nije nimalo impresionirao iako bi po svim parametrima trebao biti impresivan. Radije ti meni, brate, dobre i maštovite fillove i finte rasporedi tijekom cijele pjesme, nego da sve što nisi smio odsvirati tijekom pjesme (da ne "pokvariš" dominaciju gitare) sabiješ u 5 minuta kompulzivnog udaranja svega što ti se nađe na dometu palica. Ipak, jedan od dva najimpresivnija momenta koncerta je bila solo točka na basu. Frajer 40min nije odsvirao više od četiri tona i onda je solažom u nekoliko minuta sažeo čitavu povijest sviranja bas gitare. Na basu je taj sabijački moment impresivniji nego na bilo kojem drugom "rock instrumentu", jer to je instrument koji više osjećaš nego slušaš i onda se iznenadiš kada jednom zaista i čuješ što se sve na njemu može. Drugi highlight koncerta je bila obrada nekog narodnog kola u nekoj dozlaboga uvrnutoj ritmičkoj mjeri koju je nemoguće bilo pratiti pljeskanjem, koja je u Vlatkovoj solo interpretaciji zvučala vangalaktički.

Nakon pristojno odslušanog Vlatkovog koncerta, Antenat se pobrinuo da se publika po prvi put druge večeri prešalta na plesni modus operandi što je publiku taman zagrijalo za špicu večeri - Kawasaki 3P. Na njima je atmosfera već prerasla u pravu brijačnicu, a to je ono zbog čega volimo ovakve koncerte. Da ste te večeri poželjeli s drugog kraja grada doći samo na njih, uspjeli biste i to besplatno, jer negdje iza ponoći i kusur više nitko nije kontrolirao ulaske i izlaske. Očito su do tada organizatori već bili zadovoljni prodanim kartama, pa su raspustili kontrolni punkt.

Ove godine nije bilo popratnih sadržaja poput brijačkog salona ili nagradnog kviza, ali je i dalje ponuda bendova bila zadovoljavajuća što je dokazao i oba dana pun Boćarski. Imamo u Zagrebu dosta neljetnih rock festivala, ali niti jedan poput Brijačnice ne pada krajem siječnja kada treba probuditi grad iz dvotjednog sna u koji obično zapadne nakon proslave nove godine.

ognjen bašić // 22/01/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije


cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*