Nisu uzalud bili svi oni pikantni napisi o ovim Kanađanima da ih bije glas kontraverznog punk banda u što se mogla uvjeriti i publika tog kišnog ljetnog utorka u zagrebačkoj Močvari. Fucked Up su bili očiti primjer zašto je većina naših punk izvođača uglavnom nezanimljiva i suhoparna - osim što su mahom jedan drugome slični po glazbi kao jaje jajetu, malo tko od njih je sposoban da se u relativno kratkom vremenu nametne publici izvan ustaljenih okvira underground punk scene. Nemaju naši punkeri to što imaju ovi Kanađani - prije svega ovakvog karizmatičnog i istovremeno arogantnog frontmena koji u nekim drugim okolnostima može djelovati kao najobičnija sirovina odvaljena od klade sa nekih 150-160 kila koja je i nezainteresiranog posmatrača punka u kadru natjerati na smijeh sa svojim izjavama, gestama, samoironijom i gegovima, te ovako složnu glazbenu pratnju koja u punk zvuk unosi psihodeliju, eksperimente i noise. A i još štošta toga što se može uočiti u njihovoj duhovitoj, ponekad sofisticiranoj satiri koju imaju u sebi. Premda je program startao pred šačicom ljudi sa vrlo kratkim nastupom zagrebačkog hardcore/punk kvinteta SENATA FOX (www.myspace.com/senatafox) koji je sastavljen od nekih poznatijih lokalnih underground glazbenika, do početka 'razjebane' ekipe uspjelo se ipak okupiti nekih 200-300 ljudi koji sigurno nisu ostali nezadovoljni sa dernekom koji je uslijedio. Senata Fox su bili sasvim odgovarajući izbor za predgrupu koja je izvela jedan od najkraćih viđenih koncerata u nekoliko posljednjih sezona; svirali su svega 14 minuta i uspjeli izvesti jedno 10-15 pjesama! Sve pjesme su im pretjerano kratke (20-30 sekunda), a jedna je najavljena da traje 24 sekundi. Baš sam mjerio vrijeme, trajala je 36 sekundi. Momci, usporeni ste... Ha-ha-ha! Šala, šala... Sviraju klasični underground hardcore-thrash/punk do daske i gotovo sve pjesme su im na isti kalup, a osobito vokalne dionice Ivana koji sve pjesme vrišti 'aaaaaa.... aaaaa' u istom tonalitetu i ništa ga se nemere skontati da li je riječ o glasovnim improvizacijama ili o konkretnim tekstovima. A ako i jesu tekstovi u igri, vrag će ga znati na kojem su jeziku. Svejedno, band je vrlo zabavan sa najavama o angažiranim pjesmama koje su toliko 'angažirane' da su ih i oni sami pre-angažirali u koloplet izuzetnog kratkog blic bijesa gdje se više ne zna zbog čega je tko tu bijesan tako da je cijeli nastup izazivao smijeh. Pozitivan, dakako. Ako je ovo bio cijeli njihov nastup, koliko onda traje polovina ili trećina koncerta...? Na kraju su još zamolili društvo iz organizacije 'jel' možemo odsvirati još jednu stvar; nećemo dugo?'. I nisu dugo svirali, možda tek nešto dulje od minute i pola uz prisustvo prvih i jedinih natruha melodije... Evo što je zabilježio Marin...

Fucked up uopće nije bilo. Bilo je prejebeno. Pjevač je lud, a ostali so so. Znate kad netko ima karizmu, onda to on ima. Damian Abraham p.k. Pink Eyes pozvan je u Fox News kao redovni gost komentator zbog svojih smiješnih komentara.

Između pjesama koristi razrađeni humor kojim samokritično prima kritiku na sebe, dotičući teme mode, glazbenih nagrada i neodoljivog laskanja publici odavno već poznatoj publici kao što je : 'Croatian audience is thought of as a babe, me I am going to tell the world that it's not a babe, it's a dude'. Svejedno, to je jedina zla zamjerka koju imam naspram koncerta, uz malu nepažnju kad mu je obožavateljica ispala iz naručja, na svu sreću bio sam da interveniram. A sad hvale.

Pinky zaintrigira ljude i animira ih tako da uniđe u publiku i pleše s ljudima. Ako ne žele plesati, onda ih malo dotakne, doda im mikrofon, sa mnom je igrao 'gummi gummi' pomoću žice od mikrophona, u najgorem slučaju digne tu osobu pa ju tako natjera na kretnju. Tu su i klizanja po pijanom (mokrom) podu, skakanje i doticanje rukama o noge, penjanje i spuštanje sa stagea, nošenje gitarista na leđima dok on komotno svira đitru na njegovoj glavi, recikliranje čaša i plastičnih boca u glavu i bradavice (a i na uha, op. Horvi), što uključuje naravno da je pjevač gol do pojasa tokom cijelog koncerta osim na prvim taktovima prve pjesme kada je na sebi imao majicu prepunu crteža audio kaseta. Nakon treće pjesme, lik se malo osvrnuo na svoj performans rekavši da se ne morate bojati, on nikada nikoga nije ozlijedio tijekom glazbenog akta. Ostali dečki (Jonah Falco - bubnjevi, tri gitarista - Mike Haliechuk, Josh Zucker, Ben Cook) i cura (Sandy Miranda - bas) iz Toronta su mirni, dobre dušice. Sva tri gitarista su u noise transu, dok je Damian u zasebnom vragolanskom điru. Ako nisi vidio nikad kako nastupaju, mislio bi da Pink Eyes za vrijeme pjesme i onaj između njih nisu ista osoba, jerbo se prvotni ponaša kao pravi vražić Damien, a drugi baš kao komentator Fox News-a.

Zbog opasnog pjevača, većina se rulje tek počela opuštati i plesati na zadnjim stvarima, ''Crusades'' i ''Police'', a pokušaji da se isto dogodi prije bili su spriječeni preopterećenjem oko Pink Eyesovih vratolomija. Kako Mu je smisao bio da optrči cijelu Čvaru, da intrigira, uzbudi svaku živu osobu, u jednom je dijelu ispustio mikrofon, jer nije bio toliko rastezljiv, izvan same Čvare u predvorje, tako da su najnevjernije Tome mogle dobiti porciju vraga u akciji.

Izgleda da će sljedeća prilika za vidjet' ih biti u nekoj močvari u Torontu, a za Kanadu će nam trebati viza. Zahvalan sam svima koji su omogućili ovako veliki spektakl, drugi put nemojte čitat' kritiku ili osobno viđenje, jednostavno se zaputite i doživite. U nastavku Horvi...

Dobro je to Marin sve opisao i primjetio što se tiče Damian Abrahama. Lik je totalni luđak, animator i prijatna ekscentrična znojna gromada koja je u trenucima predaha ispijajna i obljevanja litara vode po sebi sipala tekućinu i u gaće, kratke hlaće su mu tokom čitavog koncerta padale i otkrivale skoro pola stražnjice, a kada njega ne bi bilo, 'razjebanci' bi djelovali kao jedan sasvim drugačiji band. Doduše, petoro glazbenika na pozornici baš i nemaju mnogo slobodnog prostora i mogućnosti da se istaknu pored ovakvog showmana, ali vjerojatno je da bi njihov performance otišao u sasvim drugačijem, možda i ozbiljnijem, pa i hladnijem, nekomunikativnom smjeru. Već se nakon treće-četvrte skladbe moglo primjetiti da band nije striktno vezan uz klasične punk temelje, posebno u spletu gdje su izvodili skladbe sa albuma "Hidden Word" (2006) i "The Chemistry Of Common Life" (2008), poput primjerice "Baiting the public", "Son the father", "Crooked head", "Black albino bones" ili naslovnoj "The chemistry of common life" koju su otprašili u gotovo 9 minuta dugačkoj verziji. Neke od njih su odsvirali energičnije nego li je to prikazano na albumima (osobito "No epiphany"), a legenda hrvatskog punk hardcorea Hogar ih je vrlo pronicljivo skužio komentarom da su oni u principu D.O.A. križani sa trećom noise gitarom što im donosi sasvim drugačiji i novi zvuk. Upravo u tom elementu kojeg su prikazali na ovom koncertu band unosi otvorene horizonte u svoj punk klasicizam - minimalističkom spregom prije svega kanadsko-američkog punka, a i nezaobilazne sukladne scene (od The Velvet Underground preko Wire i Black Flag do Fugazi i indie-rocka), Fucked Up razvijaju svoje isprepletene harmonije koje nadograđuju kompaktnim prelamanjima u vještu plesnu simbiozu psihodelije i eksperimenata koji naprosto lete tokom čitave svirke. Što zbog usredotočenosti na cirkusanta Pinka i one nekolicine fotografa koji su ga stalno slijedili da zabilježe sve te trenutke kada je u svakoj pjesmi izlazio među publiku, nije se toliko obraćala pozornost na glazbu, morao sam se povući u mirniji kutak Močvare da doživim ovaj urnebes sa strane. I vidi vraga, nije prošlo dugo, a debeljko je došetao i do mene. Izgledao je bijesan, sa plastičnom izgužvanom čašom na čelu, čvrsto stisnuo pesnicu i zamahnuo kao da će me prasnuti po gubici, a onda se rukovao samnom imitiravši eksploziju u kontekstu pjesme, čini mi se "Crooked head" pred sam kraj koncerta. Strašan lik, nema šta. Da ga takvog sretnete negdje u mračnoj ulici ili tuđoj kuruzi usrali bi ste se od straha i pobjegli glavom bez obzira. Tip je baš po sistemu 'nek susjedu crkne krava', no u dubini duše je nadasve drugačija i vrlo komična osoba. Band je između ostalih, već navedenih skladbi izveo i nekoliko brojeva starijih datuma poput "Year of the pig", "David Christmas", "I hate summer"... (dobar dio njihovih vinilnih izdanja se pronašao na štandu), te su nakon završne "Police" sasvim nenadano okončali nastup nakon kojeg su očekivali bis. Koncert je trajao tek nešto dulje od sat vremena, gotovo sva publika je odšetala do dvorišta da zapali pljugu i pred binom jedva da je ostalo nekih dvadesetak ljudi. Nitko nije u tih 5-6 minuta tišine poviknuo 'we want more', pa su Zucker i ekipa ištekali svoje gitare, mada je bilo vidljivo da su htjeli još svirati. Također nitko im nije dobacio da su svi izašli van na čik pauzu, pa su momci vjerojatno mislili da nisu pretjerano zanimljiv band pokupivši svoje stvari s pozornice. Fuckin' čik pauza! A ovakav band...
Od svih onih silnih punkera s irokezama, amblemima, prišivcima, lancima, vojničkim čizmama i secondhand odjećom što ih viđate po koncertima The Toy Dolls, Exploited, GBH, Anti Nowhere League i sličnih matoraca nije bilo niti jednog predstavnika plemena. Očito da im je logor utaboren miljama daleko...

Ako će postojati prilika da ih se ponovno vidi negdje u blizini, nemojte okljevati jer show sa Fucked Up je garantiran!

marin &

horvi // 09/07/2009