Happy Birthday to you, Frequency!

Jubilarni, deseti po redu, FM4 Frequency festival je svoj rođendan obilježio i više nego kako priliči - u 3 dana, na šest pozornica je prodefilirano 100tinjak izvođača pred ukupno oko 115 000 posjetitelja! Time je ne samo potvrdio titulu jednog od ponajboljih austrijskih rock open air festivala, već je to proširio i na susjedne države! Kao i prošle godine, festival je bio podijeljen u dva dijela - Day park kojim su vladali, uvjetno rečeno, gitarski zvuci, te Night park kojim su se protezali elektro zvuci raznih DJeva. Obzirom na terapijsku usmjerenost, mi smo se, očekivano, zadržavali na rockerskom dijelu festivala. Najveći problem nam je, opet očekivano, bilo preklapanje bendova u prepunom programu, i to skoro u na minutu, tako da je bilo fizički nemoguće fotografirati izvođače na sve tri pozornice (fotografiranje je strogo dozvoljeno samo prve tri pjesme), a besmisleno letati od Race do Green pozornice, da bi se vidjelo 5 minuta od svakog benda. Unatoč tome, još uvijek smo vidjeli masu toga!

Dan 1: četvrtak, 19/08/2010

Na sveopću žalost dolje potpisanog dvojica, naša Xantia, koja nas je toliko vjerno služila na mnogim koncertima i festivalima gdje je osim prijevoznog sredstva, često bila naš drugi dom, je baš dan prije festivala otkazala poslušnost - problemi sa volanom nisu za zajebavat kada se ide na tako dugi put, i odlučujemo poslušat savjet servisera i ostaviti ju (već spakiranu sa svim stvarima!) na popravku. Sreća u nesreći je da je auto bio popravljen već u petak ujutro, tako da pičimo put St. Pöltena, ali ostaje gorak okus u ustima kada se sjetimo da smo propustili programski možda najbolji dan festivala kada su između ostalih nastupili The Cribs, Peaches, Shout Out Louds, Gogol Bordello, The Specials , Marina & The Diamonds, La Roux, Skunk Anansie, Bad Religion, NOFX i Muse, da nabrojimo samo neke. Jebiga, protiv više sile se ne može ništa...

Dan 2: petak, 20/08/2010

Na Frequency dolazimo taman na vrijeme da podignemo akreditacije i uletimo na prvi nastup na glavnoj pozornici - Martina Topley Bird (@ terapija / www.martinatopleybird.com) zagrijava publiku na vrućem suncu svojim vokalom, syntom i loop mašinom, slično kao i na zagrebačkom T-Mobile INMusic festivalu, odnosno koncertu Massive Attack prošle godine u Domu sportova. Massive Attack, inače koncertno vrlo aktivni u zadnje vrijeme, i Martina dolaze u paketu, što je dobra prilika za vidjeti oboje ovih legendarnih imena.

Odlazimo na brzinu složiti šator i smjestiti se u kamp, prilikom čega vjerojatno rušimo neke rekorde u postavljanju istoga, barem što se nas tiče. Vraćamo se taman na početak rumunjsko-njemačke pjevačice Miss Platnum (http://www.missplatnum.com). Glazbeno se temeljivši na zvucima svoje domovine (čitaj: neizbježne trube), ali i "koketirajući" s modernijim zvucima R&B, Soula i Hip-Hopa, ova simpatična i živopisno obučena pjevačica s pratećim bendom, radi dobru zabavu sa svim popratnim elementima kakve i očekujemo - od presvlačenja do izbacivanja njenih novčanica (u vrijednosti od 0,00 Leu-a) u publiku. Na putu prema Green stageu na brzinu čekiramo i neizbježne popratne sadržaje svakog festivala - od bogate kulinarske ponude na svakom koraku (sa, naravno, festivalskim cijenama) raznih štandova s ponudom od sunčanih naočala preko ženskih torbica do kul T-shirta (pravi mali shopping gradić!), do autogram štanda (na kojem su neki od bendova u naznačeno vrijeme potpisivali jelte autograme) i službenih merch štandiva sa majicama kako festivala, tako i nastupajućih bendova (što poprilično fali na našim festivalima). Da ulične masaže i DJa za publiku na pola puta između dve glavne pozornice ne zaboravimo. Naša nadanja da ćemo konačno vidjeti Black Rebel Motorcycle Club (@ terapija / www.blackrebelmotorcycleclub.com/) uživo i potvrditi nadanja da se nisu skroz smekšali i da uživo i dalje znaju zvučati kao BRMC kojeg volimo, su pala u vodu obaviješću da je njihov nastup otkazan. Nismo uspjeli saznati zašto, ali sudeći po našem prvom danu, na neke stvari se jednostavno ne može utjecati i to smo Zenovskom smirenošću i tako prihvatili. Serj Tankian (www.serjtankian.com), kojeg pamtimo i sa, tada još Vip, INmusic festivala 2008e nam nije nikako legao - dodatni klasični glazbenici na pozornici se nisu ni pravo čuli da bi bili dovoljno efektni i sve skupa nam se činilo malo too much, što naravno njegovim obožavateljima nije nimalo smetalo. U bogatoj festivalskoj ponudi se ove godine stvarno nalazilo za svakoga ponešto, a Serj nekako nije bio za nas.
Odlazimo zato do najmanje (i najhladnije - zatvorene, naime) od tri rockerske pozornice, plingg stagea, na kojem sviraju "manji" bendovi. Uvjetno rečeno manji, jer su neki od njih znali nadmašiti i svoje kolege na većim pozornicama, odnosno, pomoću manje doći do veće. Tako je naime bio slučaj s irskom simpatičnom Wallis Bird koja je prošle godine nastupala na malom, a ove na Green stageu. Way to go girl!

Na plinggu nas dočekuje švedski kvintet Stompin' Souls (www.stompinsouls.se), sa svojom verzijom indie pop rocka. Sa sjevera nam je posljednjih godina došlo ponešto dobrih r'n'r i pop bendova, a i ovi momci bi uz malo sreće mogli putem jednih Mando Diao ili sličnih. Njemački Madsen (www.madsenmusik.de) u to vrijeme počinju na glavnoj pozornici, i kao svi ostali njemačko govoreći bendovi, imaju popriličnu podršku publike (o čemu će biti još priče u nastavku teksta). Kvartet koji se sastoji od trojice braće Madsen plus "još jednog", praše dobar rock i ostavljaju vrlo dobar utisak i na nas, baš kao i na mnogobrojne fanove. A zatim slijedi i prva "razvaljotka" dana - novozelandski Bang Bang Eche (www.bangbangeche.com) koje smo fulali na ovogodišnjoj Bažant Pohodi, unatoč svojoj mladosti (basistka primjerice izgleda kao da je državna matura tek pred njom) pružaju vrlo suveren nastup, a pjevač Zach Doney svojim energičnim skakanjem po cijeloj pozornici pruža užitak za fotografiranje našem Saletu, ali i opasnost po njegov aparat (nije bilo stalka od mikrofona kao kod !!! na ovogodišnjem INmusicu, ali bilo je bliskih susreta s letećim kablovima, op. Sale). Toliko energije na pozornici koju su uspješno prenijeli i na publiku već dugo nismo vidjeli, tako da nema druge nego zaključiti da su bang Bang Eche zasluženo dospjeli na MTVijevu listu The 25 Best New Bands In The World 2010! Nakon njih, odlazimo na glavnu pozornicu koju zauzimaju naši stari znanci Klaxons (@ terapija / www.klaxons.net). Nakon Hartere i Bažant Pohode, nema se tu šta novoga napisati, osim da su zvučali vrlo raspoloženo, te da smo kao i na spomenuta dva festivala, čuli ponešto novih stvari sa novog albuma, te hitova sa albuma prvijenca. Kasnije su momci vrlo srdačno potpisivali autograme fanovima, zabavljajući se uz zvuke LCD Soundsystema, na gore spomenutom autogram štandu, dokazujući time ne samo svoju profesionalnost, nego i "down to Earth" normalnost (što se za neke druge "zvijezde" to ne bi moglo reći - nešto o tome više slijedeći dan). Čisto drugačiji zvuci su se širili plingg pozornicom - američki Fool's Gold (www.myspace.com/foolsgold) su glazbeni kolektiv iz Los Angelesa čija se glazba bazira na toplim zvucima Kariba i Afrike, pomiješane sa nekakvim popom 80ih godina. Zabavno i plesno, baš za mali odmor do slijedećeg buma večeri. A taj bum su opet znanci sa INmusica - LCD Soundsystem (@ terapija / lcdsoundsystem.com). James Murphy i ekipa nam pružaju ultimativan elektro rock plesni spektakl, te unatoč umoru od cijelog dana na nogama, pokreću naše mišice na plesne pokrete. "Tribulations", "Daft Punk is playing in my house", "Dance Yrself Clean" te "Drunk Girls" su samo neke od uspješnica koje su zaigrali tu večer, a ultra raspoloženi James te ludi gitarist David Scott Stone dodatno podižu ionako užarenu atmosferu! Ovi Talking Headsi za novi milenij su nam podarili jedan od najboljih nastupa drugog dana, zasigurno, a kako je po nekim izjavama ovo njihova posljednja turneja, tim veće zadovoljstvo da smo ih vidjeli uživo! Još jedan dobar nastup drugog dana nam daju i Expatriate (www.expatriateband.com), Australci na (privremenom) radu u Berlinu. Kao neki miks ranih U2 sa žešćim elementima, glazbeno možda ne otkrivaju neka nova područja kao LCD Soundsystem, ali se u svojim okvirima kreću jako dobro. Glavne zvijezde druge večeri su Massive Attack (@ terapija / massiveattack.com) i ono što ih prati: izmjenjujući vokali (3D, Robert, Martina Topley Bird, Horace Andy) i znani hitovi kao što su "Teardrop", "Angel", "Unfinished sympathy" kao i skladbe s posljednjeg albuma "Heligoland", ali nažalost ne i fenomenalna "Pray for rain", uz video projekcije viđene i u Zagrebu, samo lokalizirane na njemački, mračnu atmosferu i dim. Možda zato jer smo ih nedavno vidjeli već nekoliko puta, a možda i zbog umora, Massivci nam nekako ne uspijevaju nadmašiti LCD Soundsystem ili Radiohead prošle godine, a i mala veličina slova na velikom ekranu, pružaju mogućnost čitanja tekstova na njihovim projekcijama samo manjem dijelu publike bliže pozornici, čime se gubi poprilično njihov efekt. Ipak, bristolska ekipa radi poslovično dobar spektakl i uspješno zaključuju drugi dan festivala.

Dan 3: subota, 21/08/2010

Početak trećeg, interno nazvanog "njemačkog" dana zbog dosta njemačko govorećih bandova koji su nastupali taj dan, je pripao austrijskim Bilderbuch (www.myspace.com/bilderbuch), mladom rock četvercu koju je svoju priliku na glavnoj pozornici iskoristio vrlo samouvjereno, zagrijavši atmosferu za teksaške Blue October (www.myspace.com/blueoctober). Moderni američki radio friendly rock, uz dodatke violine, ne izgleda i zvuči loše, a istetovirani i oko očiju našminkani pjevač Justin Furstenfeld je u pauzama pjesama djelovao vrlo skromno i zahvalno, unatoč svom opisanom opasnom imidžu. Sve u svemu, dobar početak dana. Norbert Schneider (www.norbertschneider.at), austrijski pop soul blues pjevač/gitarist je slijedeći na vrsti - sa svojim pratećim bendom i raspoloženim pratećim pjevačicama, stvara atmosferu 50ih i 60ih na uzavrelom suncu, a već i svojom pojavom u nekakvoj dugačkoj ženskoj haljini ili pidžami (ali bome i glazbom), iskače iz prosjeka festivala. Naravno, i on kao i svi ostali domaći (a tu uključujemo i njemačke) bendovi dobiva veliku podršku publike - fascinantno nam je zapravo koliko su Austrijanci pozitivno zaljubljeni u svoju glazbu. Skroz nekako drugačije onom našem poznatom mentalitetu da ništa ne valja osim onoga što ja radim… Ali to je bilo pisofkejk prema onome što će tek uslijediti tijekom večeri. Nominirani za austrijsku glazbenu nagradu Amadeus, kao i za nagradu FM4 radija, bečki The Beth Edges (www.thebethedges.com) su očito vrlo in. Najviše publike ispred plingg stagea, a i broj fotografa je bio veći za 350% od uobičajenog na toj pozornici. Podarenu pažnju je mladi austrijski četverac nagradio modernim rock zvukom koji bi uz malo sreće mogao probiti i granice im matične države, pogotovo jer pjevaju na (vrlo dobrom) engleskom. A oni koji kultni status već imaju su britanski kolektiv Archive (www.archiveofficial.com). U petnaestak godina postojanja, band je prošao sve i svašta, da bi na kraju prestao biti klasičan bend sa pjevačem kao frontmenom, već kolektiv individualnih umjetnika koji zajedno doprinose poznatom zvuku benda. A to onda izgleda tako da mikrofon u ruke uzima na svakoj pjesmi drugi član benda (od onih koji pjevaju, naravno), a tu je i gostujuća pjevačica Maria Q te reaggae majstor Rosko John. Njihova mješavina post rocka, trip hopa i indie zvuka, podsjeća na momente na Radiohead ili Massive Attack, ali u isto vrijeme svojm atmosferičnošću prizivaju neke post rock bendove, no u konačnici kolektiv uspješno izgrađuje svoj zvuk. Koji je dakle mješavina svega i svačega. Uživo to zvuči vrlo moćno i energično i do sada nam pružaju najbolji dojam trećeg dana festivala! Slijedeći na redu su Zoot Woman (www.zootwoman.com) koje promatramo iz hlada i sa visine Coca Cola podija. Ovaj londonski electroclash, kako ih kritičari nazivaju (šta god da to bilo!) bend svira uhu ugodan ali i kvalitetan moderni elektro pop, a pažnju na sebe su prizvali već prvijencem "Living in a Magazine" (2001). Živo i plesno, unatoč vrućini, uspijevaju razdrmati sve veći broj fanova pred pozornicom koji se počinju slijevati i zbog slijedećeg benda.

Jared Leto, najpoznatiji kao ljepuškasti glumac (serija "My So-Called Life" (1994-95), filmovi "Requiem for a Dream" (2000), "Lord of War" (2005))je naime bio na vrsti. Zadnjih godina filmski dosta neaktivan, očito se više posvetio glazbi. Ni prvi ni zadnji od kolega glumaca koji je osjetio potrebu svoje glazbeno umijeće podijeliti sa svojim fanovima. 30 Seconds To Mars (thirtysecondstomars.com) je ime njegova benda (točnije, benda kojem se pridružio 2007e) i već slušavši posljednji album "This is war", nismo bili baš previše zagrijani. Ali, treba svakom dati šansu, mnogo puta smo doživjeli oduševljenje uživo nekim koga smo otpisali na račun studijskih snimaka. Kad ono! U stilu prave "zvijezde", prvo neugodno iznenađenje - zabranjeno je fotkanje ispred bine, možemo prvih 10 tak minuta iz publike. Koja je već nabijena fanovima, točnije, "fanicama", tako da probijanje na ogradu ne dolazi u obzir. Izuzev propuštenog prvog dana, niti jedan drugi bend na festivalu (a bilo je puno većih od ovog) nije imao takav zahtjev / prohtjev / zabranu. Drugo veselo iznenađenje je "ajmo Austrija, di su ruke, ajmo lijevo, ajmo desno" fore za animiranje publike. Užasno prečeste, užasno naporne i način da se sakrije činjenica da ispod toga nema nekog sadržaja. Bend koji piči dobru mjuzu najčešće nema tu potrebu, ali 30 sekundi do Marsa (netko zloban bi rekao da je to valjda prosječno vrijeme koliko je potrebno nekome da pobjegne do toga udaljenog planeta dok čuje ove zvuke) to očito itekako trebaju. Da nije Jareda kao magneta za publiku pretežito ženske populacije, bend bi bio u masi drugih istog glazbenog stila - ne opet toliko loše, ali niti ništa spektakularno. Da je potpisnik ovog teksta Hadžo, pročitali bi i puno teže riječi, a možda i koju po uhu masnu psovku, ali mi, onako u Zen maniru koji nas je pratio cijeli vikend, smo već i s ovoliko riječi, dali previše prostora nečemu bez čega se da živjet bez problema. Inače, zanimljivost je da u bendu gitaru svira bivši Sarajlija, a sada gastarbajter preko bare, Tomo Miličević, brat glumice Ivane Miličević. Selimo se mi na Green stage, gdje nas za kraj festivala očekuje njemački trio - prvi su Wir Sind Helden (@ terapija / www.wirsindhelden.de). Predvođeni veselom i pozitivnom Judith Holofernes, ovi berlinčani su napravili odličnu atmosferu i pravu festivalsku "čagu". Judith je sjajno održavala kontakt s publikom šaljivim komentarima između pjesama, a svojom verzijom njemačkog pop rocka je bend taj kontakt dizao na više razine. Slično kao i na Nuke festivalu prije tri godine, Wir Sind Helden su opet dokazali da su pravi festivalski bend. Slijedeći su iskusni Element of Crime (www.element-of-crime.de) koji su malo mirnijom izvedbom svojih starih komada, te onih s posljednjeg albuma ""Immer da wo du bist bin ich nie" (2009) smirili loptu i dali publici malo oduška i priliku za punjenje čaša s omiljenim pićima. Inače nam vrlo dragi, možda su nam bili previše mirni i možda bi bili bolji za sami kraj večeri (ili čak popodnevno čilanje na suncu), ali ajde, Zen budisti kakvi već jesmo, sa zadovoljstvom i smiješkom na ustima smo popratili i njihov nastup. A zato su naredni Fettes Brot (www.fettesbrot.de) ponovno podigli atmosferu te ju čak dignuli u nove dimenzije. Martin Vandreier, Boris Lauterbach i Björn Warns su svojim repanjem i pjevanjem, uz prateću glazbu odličnog benda, su nas počastili skladbama kao što su "Bettina", "An Tagen wie Diesen", "Lauterbach", a posebno nas se dojmila i "Hamburg Calling" (obrada Clashove "London Calling"). Uigranog nastupa sa kabaretskim momentima (šeširi, kišobrani, ples sa glazbenicima i glavne trojke,...), odličnog kontakta s publikom i zajebantskog pristupa (presmiješan je komad u kojem publika pjeva kako su oni najbolji bend, a za svaki od znanih njemačkih ili austrijskih grupa koje trojac nabraja, publika glasno viče "Nikad čuo!"), FB su pružili odličan nastup - baš kao šlag na rođendansku festivalsku tortu! Dolazimo taman na kraj nastupa Die Toten Hosen (www.dietotenhosen.de) koji na glavnoj pozornici, pred ogromnom masom ljudi (najviše što smo vidjeli ove godine na Frequency-u!) furiozno rasturaju onu rođendansku tortu koju smo spomenuli kod Fettes Brot! Više nego očito je da ovi punkeri iz Düsseldorfa još uvijek imaju veliku fanovsku bazu, te da i u Austriji padaju na stare zvijezde (ala Billy Idol kod nas).

FM4 Frequency 2010 epilog

Sve u svemu, osim žalosti za propuštenim prvim danom festivala, druga dva su nam dokazala da je Frequency i dalje jedan od ljetnih festivala koje treba posjetiti. Besprijekorna organizacija je funkcionirala u nulu, po najavljenoj satnici ste mogli skoro pa naštimati sat, a dobro vrijeme bez kapi kiše je dodatno doprinijelo vrhunskom provodu! Hvale vrijedan potez su i različite akcije kako bi se čim više olakšalo recikliranje brojnog smeća kojeg takav jedan događaj, odnosno njegovi posjetitelji, proizvede - primjerice, postojala su četiri sabrina mjesta na kojima ste dobili bon za veliko pivo, kada bi donijeli 15 praznih limenki. Nadamo se da je i netko od "skauta" naših najvećih festivala uočio taj pozitivan trend na brojnim festivala, te da ćemo isto doživjeti već 2011. i kod nas. Za kraj, ostaje nam samo čestiti deseti rođendan uz želju za još mnogo mnogo istih!

Happy birthday Frequency! Rock on!

špela + sale // 25/08/2010

> vidi sve fotke // see all photos