FM4 Frequency festival je jedan sjajan festival, to se mora jednostavno reći, a ove godine sa lajnapom koji nam je skoro pa bio pisan na kožu, je to bilo nešto što se nije smjelo propustiti! Da nije odabir bendova privukao samo nas, govori i činjenica da je 10tak dana prije početka deveto izdanje ovog festa bilo i službeno rasprodano (rasprodat koncert, ajde, ali rasprodat festival! ajd zamisli!)!

Dvije su glavne novosti obilježile ovu godinu za Frequency i to još prije samog otvorenja - prva je bila preseljenje sa Salzburgringa u St. Pölten, a druga, dva dijela festivala lucidno imenovana Day park i Night park. Day park se sastojao od četiri pozornice na kojima su se u isto vrijeme mijenjali što veliki, što mali bendovi (od kojih su dve pozornice startale već oko 14 sati svakoga dana) i jebiga, za ekipu od jednog novinara i jednog fotoreportera, jednostavno nije bilo šanse sve poloviti i o svemu nešto napisati. Ako tome dodamo i Night park, na kojem su na tri floora od 22 pa sve do jutarnjih sati mjuzu rolali razni DJi, trebalo bi za to imati još najmanje dva Horvija pa bi to onda već nekako bilo izvedivo. Nas je ponajviše zanimao rockerski dio, dakle 4 bine Day parka. Race Stage kao glavna i Green Stage, kao B pozornica, su bile međusobno najviše udaljene, što je i pridonijelo da preklapajuće bendove nismo uspjeli sve poloviti. U zatvorenom dijelu su bili smješteni Orange Open Stage, gdje su svirali mladi bendovi koji su ušli u finale natjecanja za svirku na Frequencyu, te Weekender UK Stage, koju je "držala" ekipa iz britanskog Weekender Recordsa i insbruškog kluba Weekender.

Četvrtak, 20/08/2009

Otvorenje glavnog stagea na festivalu je pripalo Christopheru Josephu Wardu, znanog kao CJ Ramone (myspace). Znanog i kao basista The Ramones u razdoblju 1989-1996. Na njega i na naredne škotske Glasvegas (@ terapija / www.glasvegas.net), pobjednike 2008 NME "Philip Hall Radar Award" za nabolji mladi bend, nažalost nismo stigli, jer su se i put i smještaj malo odužili. No, stižemo na dio seta australskog rock četverca Jet (www.jettheband.com), najpoznatijeg po sjajnom energičnom singlu "Are You Gonna Be My Girl" kojeg ste garantirano čuli, ako ništa drugo, onda kao podlogu u kakvoj reklami. Bend iza sebe ima prodana 4 miliona svojih albuma, od kojih njihov planetarno uspješan debi "Get Born" iznosi 3.5. Ne treba biti preveliki matematičar pa zaključati da je drugi album poprilično podbacio, pa je pritisak na novi, treći album "Shaka Rock" koji bi trebao izaći tri dana nakon ovog festivala, ogroman. Komadi poput spomenute "Are You Gonna Be My Girl" fino podižu atmosferu kod, unatoč ogromnoj vrućini, iznenađujuće velikog broja već okupljenog naroda, no sve u svemu njihov rock na tragu od AC/DC do Rolling Stonesa ne čini nam se kao nešto pretjerano jedinstveno. Nakon toga, something completely different: The Ting Tings (www.thetingtings.com). Ovaj engleski pop-rock duo koji ima moćniji zvuk od masu bendova sa duplo većim brojem članova, je uživo još zabavniji nego na njihovom do sada jedinom albumu objavljenom prošle godine (inače, dvočlanih bendova je na ovom festivalu, pogotovo na Weekender UK stageu bilo na pretek, ali o tom nešto kasnije). Bez neke prevelike dubine, to je pop-rock za početak 21. stoljeća, a Jules De Martino (bubnjevi, gitara, glas i klavir) i Katie White (glas, gitara, bas bubanj) to rade i uživo još bolje. "Great DJ", "Shut Up and Let Me Go", "That's Not My Name" su naveli već poveći broj ljudi na skakanje gore dolje što je bilo sjajno zagrijavanje za sve ono što nas je te i ostalih večeri još čekalo. Veselo i zabavno, u dvije riječi!

Sa već 18 godina iskustva kalifornijski AFI (www.afireinside.net) se s pravom nazivaju stari mački (btw. za mjesec dana im izlazi novi album, "Crash Love"). Davey Havok sad ima kratku kosu (s pramenom!), a brojne tetovaže pokrivene s roza (!!) košuljom, ali se glazbeno još drže svoje verzije hardcore, odnosno horror punka, kako oni to nazivaju. Nije to bilo nezanimljivo, ali su nama u moru svega što je Frequency pripremio za ovu godinu bili sjajna prilika za mali odmor u već uzavreloj atmosferi festivala. Eagles Of Death Metal (@ terapija / www.eaglesofdeathmetal.net) su Zagreb pohodili već nekoliko puta, a bome i Frequency prije dvije godine, tako da ih nije (bilo) potrebno posebno predstavljati ni našim čitateljima, a ni Frequency publici. Nema tu neke velike mudrosti, zapravo još manje nego pri The Ting Tings - pivo, američki nogomet, pičke i rokenrol, ajmo Frequency ruke! Jesse Hughes i dalje radi ono što najbolje zna - zabavlja sebe i raju pred pozornicom, a da li vam se takav stil dopada, je već osobna preferenca.

Something for the Weekend(er)

U to vrijeme je Weekender stage pohodila ženska trojka sjajnog imena An Experiment on a Bird in the Air Pump (myspace), nazvane po slici iz 18tog stoljeća. Žestoko i sa onako punkerskim stavom: "nema veze ako ne sviramo najbolje i ne izgledamo kao tipične rokerske bejbe, mi ga prašimo! I ne samo to, i mijenjamo se na instrumentima tijekom koncerta!" Zanimljvo u svakom slučaju, vjerujem da bi možda cijeli njihov solo koncert bio previše, ali ovo što smo vidjeli je bilo kul! Nakon njih, škotski The Cinematics (www.thecinematics.com) - kul indie rock, na način od ranih Simple Mindsa, preko The Cure, Echo & the Bunnymen do Franz Ferdinanda. Bend na kojeg treba pripaziti (slijedeći mjesec im izlazi novi album "Love and Terror"), moglo bi biti još nešto od njih. Kasabian (@ terapija / www.kasabian.co.uk), jedno od definitivno najzvučnijih imena ovog festivala, su nam, još od prvog istoimenog albuma objavljenog 2004te godine, zapeli za uho i postali jedan od omiljenih alter hitoidnih bendova. Objavivši prije dva mjeseca novi album imena "West Ryder Pauper Lunatic Asylum", kud ćeš bolju priliku za provjeriti ih konačno u živo! Za njihov debi album je Vidman između ostalog napisao "Melodičnost, mračna atmosfera, acid rock, psihodelija, rave i house elementi potaknuti i inspirirani učincima ilegalnih supstanci. Tako i zvuči cijeli album, jedna velika ekstazna supstanca. Samo pazite da se ne navučete jer odvikavanje će biti dugotrajno." Uživo to zvuči kako smo i očekivali: još luđe, mračnije, plesnije i moćnije, ili da do kažemo onako narodski: do jaja! Bilo da su svirali nove stvari (od početne "Vlad The Impaler", preko "Underdog", "Where Did All The Love Go?", "Fire" do "Fast Fuse") ili one starijeg datuma ("Processed Beats", "LSF", "Club Foot",...), Tom Meighan i ekipa rasturaju samo tako i, skoro pa očekivano, odnašaju naslov pobjednika prve večeri festivala! Čast da zatvore Weekender UK Stage prvoga dana je pripao los anđeleskoj petorki The Airborne Toxic Event (@ terapija / www.theairbornetoxicevent.com), a.k.a. T.A.T.E. Oni su indie rock bend koji je ubrzo nakon nastanka dobio novinarsku pozornost, ušavši na Top25 MySpace bands listu časopisa Rolling Stones za godinu 2006. Ono malo što smo čuli je zvučalo baš kul, a kuriozitet je da imaju i violinisticu koja dodatno obogaćuje njihov alter rock zvuk i izdvaja ih iz mase sličnih bendova. Reći ću i da je jednom prilikom ove godine Adam Clayton (U2) u jednom radio programu izabrao genijalnu "Sometime Around Midnight" kao svoj favorit, izjavivši da se osjeća kao da će slušati njihov album ostatak godine. A sam bend će se, sudeći po njihovoj tour listi, ove godine bome nasvirati uživo!

Majmun s orkestrom

Iako je do sada iza njega samo jedan album, "Stadtaffe" (2008), Peter Fox (www.peterfox.de) je nastupio kao glavna zvijezda prvoga dana na glavnom, Race Stageu, što dovoljno govori o njegovoj popularnosti u njemačko govorećim državama. Spomenuti album (inače, neuobičajeno za taj žanr, sniman s podrškom klasičnog orkestra i, nekoliko pjesama, skoro pa pravih istočnjačkih truba) tog berlinskog reggae / hiphop glazbenika, je naime od dana prodaje do danas postao zlatan u Švicarskoj, platinast u Austriji, te višestruko platinast u rodnoj mu Njemačkoj. Pozornica je bila prepuna glazbenika (od dodatnih vokala do atraktivne bubnjarske četvorke, a obzirom na ime albuma (Gradski majmun) imali smo i majmuna), što je sve skupa zapravo izgledalo i zvučalo vrlo dobro. Na kraju smo završili na jednom od stageova Night parka, gdje je Carl Barat (Dirty Pretty Things, The Libertines) puštao glazbu za zabavu slijedećih par sati. No, osim činjenice da smo čuli sjajnih stvari u rasponu od Talking Headsa i The Clash, preko Nirvane i MIAe do njegovih gore spomenutih bendova, presmiješno je bilo gledati ga onako, pa, opuštenog, kako sa svojim kolegom (managerom?) skače po maloj pozornici, puši, potpisuje ljudima CDove, dijeli im cugu i radi pauze između pjesama od nekoliko sekundi ili ih pak izmiksa tako brutalno da smo se jednostavno odkidali od smijeha. Neću ići tako daleko kao talijanski kolega Piero koji je izjavio da bi i njegova "pijana baba bolje puštala glazbu", ali da je bilo zabavno - je!

Petak, 21/08/2009

Drug dan započinjemo s njemačkim bandom Tomte (www.tomte.de). Oni su nam bili zanimljivi za vidjeti obzirom da se ih svrstava u "hamburšku školu" te da su im i nama dragi Tocotronic, također jako dragi (pjevač i gitarist Thees Uhlmann je čak bio roadie na "K.O.O.K." turneji spomenutog benda, o čemu je čak napisao knjigu "Wir Könnten Freunde Werden..." - "We Could Become Friends..."). Naslovi poput "Wie siehts aus in Hamburg" ili "Heureka" su opravdali očekivanja ne samo naša, već i okupljene publike.

Odabrao Dželo Biafra

A tada na scenu stupa na ovom festivalu najzvučniji politički aktivist (pogledajte mu samo majicu koju je ponosno nosio), jedna od vodećih figura stranke Zelenih u matičnoj mu državi, priznati ljevičar i anarhist i, možda najpoznatiji, kao nekadašnji vođa kultnih Dead Kennedys - dame i gospodo, Jello Biafra! Sa svojim zadnjim glazbenim projektom naslovljenim Jello Biafra & The Guantanamo School of Medicine (myspace), kojima debi album treba izaći ove godine, Jello i ekipa su odprašili svoj moćni punkerski nastup pri kojem se Jello prikazao i kao sjajan glumac. Osim novih stvari, o kojima je i Jello progovorio par riječi, čuli smo über hit "California Über Alles" prijašnjega benda, sa promjenjenim tekstom koji spominje austrijskog sina Arnolda Schwarzeneggera, što je bilo zabavno za čuti na austrijskom tlu. Jello je i dalje pozitivno lud i legenda, ukratko rečeno! Bermudska singersongvrajterka Heather Nova (www.heathernova.com), anđeoska glasa i sličnoga stasa, je sa svojim bendom ugodno zabavljala raju okupljenu pred Green stageom. Čuli smo prva 3 komada, "Heal", "Heart and Shoulder" te "Blood of Me", a zatim brzo spičili nazad na glavni stage, gdje nas je čekao sjajan koncert. Jarvis Cocker (@ terapija / www.jarviscocker.net) je bio razlog zbog kojih bi neki s terapije potegnuli do St. Pöltena da su mogli. Nakon raspada Pulpa, Jarvis je objavio dva solo albuma i uživo je izveo samo te nove pjesme. "Angela", "Further Complications",, "Don't Let Him Waste Your Time ", genijalna "I Never Said I Was Deep", te fenomenalna "Fat Children" su bile, između ostalih, odabir kojeg su Jarvis i band izveli za nas. Komunicirajući s publikom između svake pjesme, skakajući i izvodivši razne njemu očito karakteristične akrobacije (naklon nazad i potezi nogom se ne daju tako lako niti opisati, a kamoli ponoviti), te povezavši sve to u priču kako je na današnji dan prije mnogo godina otkriven otok Jarvis i kako je ovaj festival naš otok Jarvis na kojem smo svi dobrodošli da se zabavljamo, Jarvis je oduševio u potpunosti! A sjetio se i neprežaljenog Joea Strummera, koji bi toga dana slavio 57-i rođendan, da je još među nama, pa im se na pozornici pridružio Simon Stafford (sada svira klavijature s Jarvisom), a koji je s Joeom svirao u The Mescalerosima - lijep potez za legendu, nema šta. Sve u svemu, da nije bilo jednog drugog engleskog benda kasnije te večeri, gosp. Cocker bi zasigurno odnio titulu pobjednika druge večeri! No, ni srebro nije za baciti...

Hunting For Lalaland

Farin Urlaub Racing Team (www.farin-urlaub.de) je mnogočlani prateći band Jana Ulricha Maxa Vettera, vokaliste i gitariste njemačkih punkera Die Ärzte. Što je i bio razlog da se ogromna masa ljudi slila pred glavnu pozornicu, a kako je on očito zvijezda u rangu najvećih na festivalu (netko mudar je jednom rekao da se o ukusima ne raspravlja), samo nekolicini probranih fotografa je bilo dozvoljeno okinuti koju fotku njihovog nastupa - nama nije, a to smo nismo previše uzeli za zlo, obzirom da se na Weekenderu pojavila Wallis Bird (www.wallisbird.com). Ova 27ogodišnja Irkinja nam je nedavno privukla pažnju sjajnim singlom "Lalaland" te super spotom za pjesmu "To My Bones", a uživo je sa pratećim bendom pokazala šta znači dobar koncert! Komunicirajući s publikom i na njemačkom (Wallis je dio života provela u Frankfurtu i Mannheimu), ubrzo je uspostavila dobar kontakt kojeg je kasnije s lakoćom na(d)građivala. Pročitajte samo što kaže o sebi na myspaceu pa ako vam se dopadne njen stav o životu, znajte da bi se uživo oduševili još više. Sjajan nastup! Hvaljena britanska četvorka imena Bloc Party. (@ terapija / www.blocparty.com), također visoko na spisku "wanna see" bendova, je bila slijedeći zalogaj. Kreću žestoko, najbolje kako znaju, s "One Month Off" - zvuk je moćan, Kele Okereke (u majici The Cure, da se zna) sjajno raspoložen, kao i ostatak benda. Nastavljaju s "Hunting For Witches" i "Positive Tension", presjecajući odmah sva tri albuma. U nastavku sjajnog i energičnoga nastupa smo čuli i "Mercury", "Waiting For The 7.18", "Like Eating Glass", "Two More Years" te "Helicopter", a Kele je sjajno uspijevao podizati energiju sve većeg broja pristigle publike, od koje je određen broj došao na festival radi samo jednog benda i to onog koji su bili iza njih.

Everything In Its Right Place

Nakon Jarvisa Cockera, još jedne legende zlatnih britanskih 90ih - Radiohead (@ terapija / www.radiohead.com). Danas poprilično glazbeno udaljeni od početka i sredine 90ih godina, u nekim mračnijim i elektronikom blago obojanim svijetovima - točno je deset godina prošlo od epohalnog "OK Computer" albuma koji nije samo promijenio njih, već i imao puno šire konotacije - Thom Yorke, Jonny i Colin Greenwood, Ed O'Brien, te Phil Selway danas zvuče (uživo) zanimljivije nego ikad!

Za razliku od svih ostalih bendova, publika je bila vrlo mirna i upijala zvuke i pokrete sa pozornice. Uostalom, bend za razliku od prva dva albuma danas svira poprilično zahtjevnu glazbu, punu nestandardnih ritmova, melodija i zvukova, pa je zapravo fascinantno da uspijevaju privući toliku brojku obožavatelja! Po prvi puta uživo Austriji (a i okolici), "big R", kako ih je nazvao Kele iz Bloc Partya, započinju sa odličnom "15 Step" sa zadnjega albuma, nastavljaju sa "There There" sa prethodnika mu "Hail to the Thief", na kojem Johnny i Ed poput Laibachovih djevojaka ritmično udaraju bubnjeve (inače, mijenjanje instrumenata za svaku drugu-treću pjesmu je bilo pa skoro uobičajeno), a udarnu trojku završavaju s "Airbag" sa spomenutog "OK Computera". Thom je življi nego ikad skačući i plešući cijelo vrijeme, a vidimo da i ostatak benda uživa, pogotovo Ed koji se cijelo vrijeme nešto smiješkao publici. Sviraju i "The National Anthem", "Weird Fishes/Arpeggi" "Climbing Up The Walls", "Street Spirit (Fade Out)", "Jigsaw Falling Into Place" te, iznenadnu (Thom najavljuje izmjenu u programu) i legendarnu, "Karma Police". Sedamnaesta pjesma u prvom dijelu je "Idioteque" i tu već znamo da prisustvujemo koncertu za pamćenje!

Posvetivši malo kasnije i jednu pjesmu Grace Jones (www.theworldofgracejones.com) koja je u isto vrijeme nastupala na Green stageu (i koju smo, iako smo planirali vidjeti barem malo, očarani nastupom Radioheada nažalost u potpunosti propustili), za početak prvog bisa su izveli po prvi puta uživo novu stvar "These Are My Twisted Words" (vidi na youtube), posvetivši ju, onako kul, Internetu i file sharingu.

Slijede "Pyramid Song", "Reckoner", "(Nice Dream)", i "Paranoid Android", te za drugi bis i kraj koncerta, pjesma čiji naslov sažima cijeli koncert: "Everything In Its Right Place". Sve skupa, s dva bisa i nastupom malo preko dva sata, Radiohead su apsulutno oduševili, ne samo glazbeno, već i vizualno! Relativno minimalističkom pozornicom (kažem relativno jer ipak nije samo platno iza njih, ali bome nije ni U2 360 stage), razvaljuju i puno razvikanije bendove, i treći dan će konačno potvrditi, ostavljaju najbolji dojam na cijelom festivalu!

Subota, 22/08/2009

Ak' je kiša, nije lav!

Iako je najavljivana oluja na sreću zaobišla festival, zadnji dan festivala dočekujemo s kišom. Upravo zbog nje, nažalost, propuštamo Port O'Brien (www.portobrien.com) i dolazimo na švedski synth pop The Sounds (www.the-sounds.com), sa izazovnim adutom u obliku pjevačice Maja Ivarsson, dok glazbeno se slažemo da nisu otkrili toplu vodu. Nakon njih, engleski trio The Subways (www.thesubways.net), koji su baš objavili na svom sajtu da su izabrani kao predgrupa za dva koncerta legendarni AC/DC. Svojim melodičnim rockom uspješno zagrijavaju raju, već umornu od dva dana partijanja i prokislu od današnjeg slabog vremena. "Kalifornia", "Alright", "Shake! Shake! " i zadnja "Rock'n'Roll queen" zvuče uživo još bolje i moćnije i polako nam vraćaju vjeru u dobar provod, unatoč sve slabijem vremenu. Zato su zatvoreni stageovi danas došli na svoje jer je te bendove vidjelo mnogo više ljudi nego prva dva dana.

Kezy Mezy Bezy

Prve koje smo na brzinu pogledali su njemački duo odlična imena Elektrik Kezy Mezy (myspace), danas pojačani s još jednom osobom koja je samo cugala i plesala na stageu (Bez anybody?). Zabavan r'n'r i evo nas već na dosta žešćem zvuku kojeg nam donosi američki duo Middle Class Rut (www.mcrut.com). Moćno i uigrano, nema šta, u jednom komadu nas zbog načina pjevanja podsjete poprilično na Jane's Addiction, ali mi pičimo natrag na kišu jer na glavnom stageu dolaze Editors (@ terapija / www.editorsofficial.com). Za razliku od nedavnog zagrebačkog koncerta na T-mobile INmusicu, Tom Smith se ošišao i malo upickao imidž, ali su svirka i nastup ostali isti. Daklem, mješanac Interpola, Joy Division i Ultravoxa, uz dodatak Smithovog ekspresivnog pjevanja i ekipa radi dobar koncert, a publika sve više uživa! Nakon njih, još jedno austrijsko-njemačko čudo koje privlači mase ljudi, a izvan granica njemačko govorećih država nije niti poznato, da to tako sročimo: MIA. (www.miarockt.de) - ne miješati s britanskom M.I.A. Treći screen kao poseban dodatak pozornici (što nije bilo ništa ekstravagantno jer je većina bendova na glavnom stageu imala svoju scenografiju) te ekspresno presvlačenje pjevačice Mieze Katz za svaku pjesmu (solidarizam s publikom je prisutan u prvoj pjesmi gdje je Mieze u kabanici) i show je tu! Izvevši svoje najveće hitove kao što su "Hungriges Herz", "Tanz der Moleküle" i "Mein Freund", ali ne i kontraverznu "Was es ist", MIA. su napravili dobar show za masu ljudi. U isto vrijeme kad i MIA., Green stage je pohodila još jedna njemačka zvijezda Thomas D (www.ThomasD.net), jedan od članova Die Fantastischen Vier koje smo vidjeli na istom mjestu prije dvije godine, na festivalu Nuke. Obzirom na velik broj ljudi na glavnom stageu, nismo očekivali veći broj fanova na Thomasu, ali smo se bome zajebali - publike je bilo ogromno! U biti, ništa čudno, Thomas je sa svojom ekipom od 3 backvokala, 2 bubnjara, gitariste (ujedno i klavijaturiste) i basiste, u roku jedne pjesme i nas "nagovorio" da se spustimo s ugodne pozicije na vrhu brdašca u prve redove. Njegov nastup je naime bio energetska bomba u toj kišnoj večeri - Thomas je s cijelim bendom bez prestanka skakao po pozornici, repao i komunicirao s publikom. S moćnom rockerskom pozadinom i djelomičnim odpjevanim dionicama u svojem repanju, se je pomalo odmaknuo od stila DieFanta4, što je bilo skroz ok, kako je cijeli bend dao puno nove energije i dokazao da takva glazba s "živim" bendom i bez matrice zvuči puno bolje. Nakon nastupa se je Thomas zbog oduševljene publike čak vratio na pozornicu i iako mu je vrijeme isteklo (a satnice su se svi morali i disciplinirano držali, ipak je to Austrija molim fino), odpjevao još jedan komad.

Dance with anybody

Zatim, možda najveće iznenađenje festivala - australski Pivot (www.pivotpivot.net). Inače trio, a večeras, pogađate - duo, braća Richard i Laurence Pike izvode instrumentalnu glazbu koristeći gitaru, klavijature, bubanj i kompjuter što sve skupa zvuči kao jedan sjajan soundtrack za neki kul film. Jako kul i ostavlja dobar okus u ušima. A onda još jedne očekivane zvijezde, Mando Diao (@ terapija / www.mandodiao.com). Da li je to zbog umora od trodnevnog "festivalenja" ili je i kišovito vrijeme otupilo naša čula (zasigurno je pomogao i vjetar koji je nekako čudno (raz)nosio zvuk), ali opći dojam je bio da su Šveđani odradili nekako mlaki nastup. Svirajući i unplugged i rokajući sve u 16, izvodivši "If I don't leave today, then I might be here tomorrow", "Gloria", "God knows" ili pak "Good morning, Herr Horst", sve je to nekako bilo onako... Jedino su na "Dance with somebody" zazvučali punim zvukom, a popravnu priliku im dajemo uskoro u Zagrebu. I zadnji duo festivala - The Black Box Revelation (www.blackboxrevelation.com/ aka BBR. Belgijski alter rock bend u sastavu gitara i bubanj je dobio čast zatvoriti Weekender stage i to je učinio kako rock'n'roll bendu i doliči - s gitaristom na bubnju!

End wer ar d hendzzzz!!!!!

A zadnji bend glavnoga stagea su bili The Prodigy (@ terapija / www.theprodigy.com) koji nekako, brat bratu, iako rade show od svojih koncerata, nakon što smo ih vidjeli evo već treći put u dvije godine, nam se čini da bi nekako trebali nešto promjenitim, kvragu. Izuzev par stvari iz kasnijeg razdoblja, pravi The Prodigy su oni s početka 90ih, a ovo skakanje po stageu (joj, gitarista pogotovo) i Maximovo uzvikivanje "Frequency!" valjda češće nego Spencerovo "blues explosion" na albumu "Orange", su malo išli na jetra. Ne naravno svima, dio raje se raspojasao kao nikada do tada u ta 3 dana, ali to je već jedna druga priča...

Sve u svemu, sjajna tri dana sjajnog festivala - sve pohvale besprijekornoj organizaciji i doviđenja slijedeće godine! ;)

špela + sale // 02/09/2009

> vidi sve fotke // see all photos