Nizajući autobiografske memoare Cepuš je novih 70-tak stranica posvetio svojim bivšim djevojkama, ljubavnicama i priležnicama. Sočno i do prilično jasnih detalja opisuje strasni seks i fokusira se uglavnom na porno pričice. Nekih značajnijih dešavanja nema, no ako pratite njegova prozna autobiografska djela, sve se ove fuk-afere vrlo lako mogu smjestiti u zadani vremenski kontekst kojeg je već ranije ispričao.

Fabulu nije postavio ni kronološki, ni po nekakvoj 'best of' ljestvici najboljih ljubavnica ili nekakvim konceptom, već posve proizvoljno i nevezano skače iz desetljeća u desetljeće, odnosno iz 20. u 21. stoljeće i obratno. Ovdje je spomenuo ukupno 21 djevojku i o svakoj od njih ispričao kratku porno pričicu od 2-3-4-5 stranica. Scenografija mu je u principu puka tapiserija bez melodramatskog ugođaja poput porno filmova jer je ovdje prije svega naglasio svoj ogroman ego - mačoidnog šovinistu nesposobnog i nespremnog za pravu i iskrenu ljubav otkrivajući mnogo o vlastitom psihološkom profilu i karakteru.

Sve upućuje da mu je to i bila osnovna namjena - da prikaže svoj potencijalni znak raspoznavanja kojim je pecao žene: sigurnost, te nasrtljivu i upadljivu samouvjerenost kojom je ovladao nakon što je poćeo svirati prve koncerte s prvim bendovima i trusiti prve gajbe piva, a potom i močnega žganja čime je suzbijao tremu i adolescentnu smušenost. Prikazuje se malograđanom koji se služio lažima, bahatošću, prepotencijom, arogancijom, različitim konvencijama rock svjetonazora, a svako tuđe promišljanje mu je bilo strano ili ga je ignorirao. Gotovo redovito ispoljava gordu inteligenciju da je uvijek imao unaprijed pripremljeno 'uvjerenje' preziravši svaku ženu i djevojku koja se zaljubila u njega. Neke su mu bile prebalave, neke prestare, neke nisu bile lijepe, neke su bile sasvim ok, ali svaku je vrlo brzo pospremio u zaborav. Željan neprekidnog dokazivanja pred prijateljima i društvom, htio je biti osim najboljeg instrumentalista i najbolji 'jebač', no s vremenom, i to veoma dalekim odmakom od gotovo 30 godina, pronašao se konačno iza lažnog ogledala koje mu je služilo kao vlastiti pokazatelj vrijednosti. Shvaća da je u mnogo slučajeva odbacivao žene i njihove iskrene emocije zbog pomanjkanja vlastitog morala zagubljenog uglavnom u alkoholu, a upravo se i preispitivanje vlastitog morala provlači kroz cijelu knjigu.

Što se spisateljskog pokrića tiče, tekst napisan o jednoj djevojci - ljubavnici može se primijeniti gotovo i na barem ostalih desetak. Poput klasičnog porno filma koji počinje negdje u birtiji, parku, na ulici ili u vlaku, te se vrlo brzo glavni kadar usmjeri na seksualni akt. On takav literarni stil s velikom lakoćom upotrebljava pokrivajući odsustvo konkretnih misli, a sve to u principu postoji izvan činjeničnog stanja. Tj., bavi se trivijalnim klišejima u fahu najjeftinije erotske i pornografske kiosk literature niti malo se ne baveći nečime drugime osim samime sobom. Kritičan je prema drugima, djelomice i prema sebi, no na nekoliko mjesta pokazuje kako niti malo ne trpi nečiju konstruktivnu kritiku i mišljenje, pogotovo ne od žene s kojom je spavao. Brak ne spominje i taj period tokom 90-ih godina je za sada još uvijek autobiografski nedodirnut, barem ovdje, no u nekim ranijim djelima ga je ovlaš i površno spominjao kroz nerazmirice i nerazumijevanje.

Cijelo djelo nadebelo podsjeća na unutrašnje stanje onih ljudi koji uz jedini apetit - hedonizam ustvari žive sa mnogim kontradiktornostima u sebi i ne umiju ih kontrolirati, a on kao pisac ovakve primamljive literarne teme daleko je ispod razine dotjeranog i uzbudljivog književnog rada. Međutim, Cepuš nije priznati književnik niti je novinar koji bi stil razvijao dugogodišnjim i svakodnevnim radom, nema poput razvikanih literata i sličnih kolega 'po struci' 5 ili 10.000 eura mjesečne plaće za drobljenje koječega u dnevnim novinama, njegove knjižice se ne tiskaju u tisućama, već u par stotina primjeraka. On je jednostavno underground spisatelj koji najviše voli pisati o samome sebi i svome životu, a za sve ostalo ga baš briga.

Percipiranje ovakve iskrene literature ima mnogih dobrih i loših strana. Zamislimo da su Mick Jagger, Michael Jackson, Charlie Sheen, Madonna, Britney Spears ili Lady GaGa ispisali sličnu storiju o tome s kime su se sve jebavali. Tko je imao kakav kurac, pičku, sise, guzu, kakve su tehnike rabili i šta su sve radili u krevetu... Dobro, za neke od njih vrlo dobro znamo zahvaljujući procurenim internetskim snimcima i nekim neslavnim aferama, no svi oni bi si odreda navukli hudiča za vrat, a to im je posve nepotrebno. Daleko je bila elegantnija Tina Turner u jednom interviewu kada je pričala o Davidu Bowieu koji joj se upucavao nakon jednog koncerta u hotelskoj sobi, kazavši 'taj je dečko bio toliko uporan, dolazio je s različitim perikama i različitim imageima u moju sobu da me impresionira tako da ga upravo zbog njegove upornosti nisam mogla odbiti'.

Cepušu u ovome djelu manjka pripovjedačka karizma uzavrelih bujica strasti jer emocije su sastavni dio ljudske psihe isto kao potreba za jelom, snom, radom. On eksplicitne scene priča jednostavno i grubo, skoro bez oduševljenja i stiče se dojam da je ustvari bio vrlo loš ljubavnik bez imalo romantike, nježnosti i snažnih emocija, tj. bio je samo željan pražnjenja vlastite pohotnosti. Zagledan u kult vlastitog penisa nije niti obraćao pažnju na neke veoma lijepe i blagonaklone pogodnosti tih žena, djevojaka i ljubavnica koje su ga obasipale strašću, a to je tek shvatio ispisujući ove memoare. Iskren jeste, mnoge će se žene pronaći u njima, vjerojatno su nazvane drugim imenima, a jedino što uistinu zadivljuje u ovome slučaju jeste njegova hrabrost da ta stara sjećanja dokumentira upravo pod prikladnim nazivom 'once upon a time'. Možda čak i nepotrebno.

horvi // 05/03/2014