home > literatura > Alex Bass v JNA

kontakt | search |

ALEKSANDER CEPUŠ: Alex Bass v JNA (Samozaložba, 2013)

LJNA je bila velika sila i moć komunističkog režima. Vojska mladih ljudi u najboljim godinama života gulila je i tratila vrijeme u najstrožoj disciplini i diktaturi ispiranja mozga na bezbroj načina. Nakon Drugog svjetskog rata vojni rok je iznosio 3 godine, potom je skraćen na godinu i pol, da bi dvije-tri sezone nakon Titove smrti 1980. bio smanjen na 12 mjeseci. Upravo nakon nestanka velikog lidera i vođe JNA je postao poligon za stvaranje snažne ideološke mašine jednoumlja gradivši neustrašivog ratnika koji štiti svoju zemlju od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. U tim 80-im niknula je horda koja će prvo 1991. krenuti na Sloveniju, potom na Hrvatsku, a koncem 1992. i na BiH, samostalne državice koje su nastale nakon raspada velike SFRJ.

Cepuš je, upravo kao i ja bio pripadnik te nesretne generacije vojnika JNA koji su bili obučavani za napad na vlastiti narod i njegove bratske slavenske susjede. Igra sudbine je htjela da zajedno služimo u istoj kasarni i u istom vodu vojni rok u Ljubljani 1987. Čak smo dijelili istu spavaonicu, zajedno smo stajali u stroju, išli u menzu, u kantini popili poneko pivo i kad god smo mogli, stalno smo se družili uglavnom pričajući o glazbi potpuno odudaravši od gomile naših vršnjaka sa svih strana Jugoslavije. Već tada se dalo primijetiti da mnogo toga miriše na događaje koji će uslijediti 4 godine kasnije.

On ovdje piše upravo o svemu tome - kako našim zajedničkim nezaboravnim dogodovštinama, njegovim glumatanjima oboljenja kičme, različitim smiješnim, ciničnim, zajedljivim, bahatim i osornim likovima iz svih naroda i narodnosti koje smo susretali u SMB uniformi, njihovim primitivnim balkanštinama, paradoksima, simultantima, ali i fašizmu i nacizmu koji se unatoč politike bratstva i jedinstva nazirao na svakom koraku u ophođenju starješina prema vojnicima koje su uzeli 'na zub' i bili im trn u oku. I on sam je predosjećao da taj nesklad jednom mora eruptirati i buknuti u strahotu genocida.

Uglavnom, da ne prepričavam ovu knjižicu od 40-tak stranica koja bi se u neka sretnija izdavačka vremena nazvala plaketom, obiluje nekim vrlo snažnim slikama u kojima se Cepuš osjeća poput astmatičara koji nikako nije mogao udahnuti zrak vakumiranog svjetonazora ideologije JNA. Piše uznemirujuća i traumatična sjećanja o velikoj vojski koja je unatoč ogromne željezne discipline i fanatizma kakvog danas viđavamo samo na scenama iz Sjeverne Koreje vidljivo pucala zajedno s cijelom SFRJ po svim šavovima. U njoj je bilo mnogo mržnje, frustracije i licemjerja koje ranije nije susretao u tako izraženom obliku, te vjerojatno mlađi čitatelji neće ukapirati o čemu on točno govori kad je netko za malenog i simpatičnog turskog Roma s Kosova dobacio da 'popravlja kišobrane' (a ustvari je bio sladoledar ispred stadiona Crvene Zvezde u Gnjilanima koja je tada igrala u 2. nogometnoj ligi istok), a da su potpisnika ovih redova iz čiste zavisti i objesti starješine zvali 'pičkica'.

Djelo je dokumentarističke naravi sa snažnim i nezaboravnim sjećanjima tog perioda najljepšeg dijela života svakog zdravog i fizički sposobnog muškarca od 20-tak godina kojeg je oduzimala JNA. Pokušati ih zavarati na neke štoseve, izvitoperiti njihove stavove, a ne daj Bože nešto im predbaciti bilo je ravno stavljanju glave na panj. Međutim, i on i ja smo u vrlo kratkom roku na vrlo slične fore otkantali taj nametnuti režim discipline i zahvaljujući tome nikad nismo bili pozvani da učestvujemo u razaranjima JNA onog kratkog vremena s početka 1991. kada je Jugoslavija još uvijek postojala.

'Nekako sem le poiskal avtobus in se otpeljal proti Beli kasarni. Tam so me pričakali sami tanki, na stotine tankov. Groza me je bilo, ko sem jih gledal in že takrat sem imel neko slutnjo (ali pa videnje), kako bodo vsi ti tanki vozili čez ljudi in posest. Teptali zemljo in človeško meso'. (citat u kome opisuje svoj dolazak u prekomandu u Osijek 1987.)

'Ko sva s tem vojaškim spremljevalcem stala na neki terasi, je pod menoj bilo celo Sarajevo. Naenkrat sem imel videnje - celo mesto je gorelo, iz stolpnic so švigali plameni, vse je bilo porušeno in zbombardirano. To mesto nebotičnikov, pomešanih s skromnimi hišami, se mi je zasmililo. Strah me je postalo in vedel sem, da se bo to zgodilo v resnici. Imel sem tako močno željo, da za vedno zapustim Sarajevo'. (odlomak u kome piše o posjetu vojnoj klinici u Sarajevu gdje je bio upućen iz Osijeka)

horvi // 04/04/2014

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast

MATEJ KRAJNC: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast (2018)

| 14/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Veliki Blek nikad ne puca u leđa

MATEJ KRAJNC: Veliki Blek nikad ne puca u leđa (2018)

| 09/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihovanja

VESNA KOVAČEVIĆ- SOKOLOVIĆ: Tihovanja (2016)

| 17/08/2018 | milan b. popović |

>> opširnije


cover: Enajsti otrok Veronike Deseniške

MATEJ KRAJNC: Enajsti otrok Veronike Deseniške (2018)

| 18/01/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Sjećanje s obale vremena

ROBERT VODANOVIĆ ČOPOR: Sjećanje s obale vremena (2017)

| 04/10/2017 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Alex Bass v JNA
Bibliografija:
Devet dni, devet noči (2012)
Samski dom (2012)
Rumeno (2012)
Marekov prekleti dnevnik (2012)
Rickenbacker 4001 (2012)
Alex Bass in tovarna socializma (2012)
Poezije ljubezni (2012)
The Beatles, pol stoletja (2013)
Rock skupina Veronique (2013)
Pozabljeni in zamolčani (2013)
Palma De Mallorca - Zurich (2013)
Pokopališče Golovec (2013)
Splavarjev most (2013)
Stolpnica (2013)
Seks, rock & alkohol: od garaže do ameriškega radio WFMU (2013)
Once Upon A Time: zapiski lokalnega Kazanove (2013)
Alex Bass v JNA (2013)
Home For Migrant Workers (2013)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*