David Tibet se na novom, a tko će znati više kojem po redu albumu, odlučio za potpuni minimalistički rad baziran samo na minornim melodijama piana i orgulja uz sporadičnu potporu ouda, theremina i udaraljki napustivši ambiciozne instrumentalističke rock sfere okrunjene s prethodna 2-3 albuma "Black Ships Ate The Sky" (2006), "Aleph At Hallucinatory Mountain" (2009), te paralelnih radova "Baalstorm, Sing Omega" i "Haunted Graves, Moving Waves" (2010).

Album je ovo koji veoma ležerno plete ambijentalnu mrežicu neo-folka bez većih posezanja u eksperimente gdje je centralni fokus smješten na Tibetove lirske lamentacije i njegov opustošeno čisti gothic vokal a'la Nico. No, umjesto očekivane tematike o smrti, ovdje se usredotočio na rasčlanjivanje pojmova uglavnom duhovnog bogatstva i različitih scena koje na njima gradi bujicom vlastitih misli. U svega nepunih 40-tak minuta, djelo opčinjava oštrom statikom poput liturgije s tematikom u gotovo sakralnom izdanju. S vrlo snažnim i upečatljivim uvodnikom "Kingdom" i "Moon" u finoj klavirskoj poemi sa vibrirajuće žalosnim zvukovima theremina, ulazi se u metaforama ispunjen prostor koji je idealan za Tibetovo prepuštanje neprekinutom tijeku misli. "Persimmon" je čvrsto vezana za jezgro klavirske melodije na koju se slijevaju različite duhovne, metafizičke, realne i nadrealističke slike, a tumačiti ih... to je u Tibetovom slučaju vrlo neumjesno. Skače s jedne percepcije na drugu, niže duhovno bogatstvo rame uz rame pornografiji i koti asocijacije poput kolaža prepunog različitih sličica u kojima ikone imaju gotovo iste karakteristike kao i šundom opaljen materijalizam. Tipičan neo-folk upriličen je u "Cockoo" sa melodijom ouda, laganom pratnjom udaraljki i tradicijske glazbe s Bliskog istoka, a onda album naglo zapada u predvidljivu letargiju sa temama "Jasmine" i "Lily" koje su stacionirane samo oko minimalističkih harmonija smrtno ozbiljnog zvuka orgulja. Ova potonja još sadrži kraći interval za oud i bliskoistočni folk. Na klavir i theremin Tibet se ponovno vraća u najduljoj, 6 minuta dugačkoj temi "Pomegranate", pa za kraj ponovno skače na orgulje kroz brojeve "Honeysuckle" u ritmu valcera, te u obrednoj "Sunflower". Ali sve se doima da osim upečatljive vokalne izvedbe pjesme nemaju dovoljno snage da izdrže neizbježnu opasnost sa prezasićenim metaforičnim pejzažima i repetativnom lirikom u kojoj se Tibet neprestano vrti u krug kao da mu je ponestalo inspiracije.

Current 93 preuranjeno, a ponekad i brzopleto naprave album. Ovaj je jedan takav u nizu, ogoljen do kosti, te mada je optimističniji od nekolicine prethodnih, uistinu mu manjka bogatija zvučna kulisa jer slušati Tibetove stihove može biti vrlo naporna dokolica.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/06/2011