Kako Vlastu Popić nisam gledao već jako dugo, ovaj njihov nastup u paketu s legendarnim Razorblade jr.-om, odnosno Gone Bald očekivao sam s izrazitim nestrpljenjem. U početku, nekih pola sata prije koncerta KSET je gotovo zjapio prazan. Pa gdje su ljudi? Franc (Peach Pit, Brujači) je puštao vraški dobru mjuzu i pripremao teren za moćnu noise/alter-rock atmosferu, ekipa se pojedinačno okupljala, onako jedan po jedan kroz dobro poznato rešeto žičanih vrata ulaza u malo i svima omiljeno dvorište gdje se uvijek raspredaju kojekakve priče i padaju ideje, nadirale su mic po mic same vrlo dobro znane face koje se redovito susreću na Razorbladeovim koncertima kao i nastupima pripadajuće scene iznikle iz noise i post/math-rock djetinjstva 90-ih, ali i samo ovlaš letimičnim pogledom na prste se moglo izbrojiti tko između njih nije došao zbog naše čuvene legende s amsterdamskom adresom, već zbog Vlaste.

Evo, osobno sam smatrao da je Vlasta barem polovično dosegla rejting popularnosti Repetitora, Punčki, Bernays Propagande ili Nežnog Dalibora, ali sam očito bio u krivu gledajući stvari iz udobnosti kućnog ognjišta uz internet. Vlasta gotovo i da nema publiku jer nikoga od onih generacija rođenih otprilike od polovice 80-ih do polovice 90-ih koji stvaraju jezgro današnje populacije indie-rock fanova nije bilo. Ili su organizirano bojkotirali koncert zato jer su ovom prilikom bili u svojstvu predgrupe, ili su svi odreda bili spriječeni zbog tko zna kakvih privatnih razloga, ili su se nagledali i naslušali Vlaste pa su već zasićeni, ili uopće ne fermaju bend o kome se mahom govori samo sa simpatijama i strahopoštovanjem. Ili im nije odgovarao utorak, ili izlaze samo na koncerte petkom i subotom kao vampiri kad padne tjedni mrak. Ili, nemam pojma što...
Možda da je na ovom njihovom nastupu KSET bio krcat kao što sam očekivao, a nije bio (čitaj: praznjikav), ja vjerojatno ne bih bio potaknut razmišljanjem o rejtingu benda kod auditorija, onog potencijalnog za kojeg sam smatrao da prati svaki njegov mig. Onaj, kako da budem precizniji, poput mene i mojih vršnjaka kada smo kao klinci ranih 80-ih čitali Džuboks i kupovajući sve ploče, singlice i kasete do kojih smo mogli doći čekajući trenutak kada ćemo saznati datum nekog koncerta Šarlo akrobate, Električnog orgazma, Idola, Haustora, Filma, Azre, Čorbe, Jagoda, Skloništa, Generacije 5 s Čolićom, Lačnog Franca, Buldožera, Boe, Pekinške Patke, Škripaca, Petra i Zlih Vuka, Metka, Leba i Soli i još štošta samo da smo imali bilo kakve materijale i dobre preporuke o Trobecima, Sexi, Rodericku, te mnoštva alternativnih bendova tog vremena. Jedina preokupacija nam je bila odmagliti na koncert starcima prodavajući otrcani izgovor da idemo učiti kod frendova i da ćemo se jako kasno vratiti kući, a i možda prespavati tamo. A kod mene i mojih nekadašnjih prijatelja iz djetinjstva je bio slučaj da smo vlakom putovali iz male selendre Đurđevca u vrijeme bivše Juge do Zagreba (kasnije i Ljubljane), katkad kad je bilo više sreće do obližnjeg Bjelovara, Virovitice ili Koprivnice busom, stopom, pa čak i biciklom na koncerte (ja sam na koncert Dorian Gray u Bjelovaru 1984. propješačio 60 kilometara tamo i nazad jer mi nitko nije htio stati) i bili smo presretni da uopće vidimo i čujemo bendove koje smo obožavali. Mnogo puta nismo imali niti prebijene pare u džepu, ali imali smo opaku volju i strast. Jebate, a danas, kad ti ovako dobar bend svira u centru našeg malog svijeta, klinaca poput mene i mojih kompanjona izgleda više nema. Već jako duuuuugo nisam vidio klinca od 14-15, pa i 16 godina da dođe na neki rock koncert, osim kad ja dobijem 'zeleno' svijetlo od moje ljubljene da povedem vlastito dijete na nečije tamburanje. Sada su postavljeni takvi istinski stupidni razlozi gdje moraju odgovarati svi mogući uvjeti, neke takve glupe razine majonezastog razmišljanja kao da dijete ili neodrasli klinac-adolescent ide u klaonicu a ne na zabavu i na doživljaj rokenrola, majku mu. Ja ne znam kaj bi o tim ljudskim sranjima od filozofije suvremenog života drugo mogao reći nego da su totalno poremećeni i iskvareno zatrovani svim ovim slobodarskim angažmanima pametnjakovića kak' idealan život treba izgledati, zatucani su i uhvatili su najgori mogući stupanj imbeciliteta snažne demagoške retorike gdje se zdrav mozak buni...
Enivej, Vlasta Popić sviraju strahovito uigrano, nedavno su se vratili s jednomjesečne europske turneje (svaka čast!) na kojoj im je bas gitaru svirao Mišo, bubnjar Radost!-i, te se po drugi puta nakon svirke u Klubu prije cirka 2 tjedna, taman za finiš turneje i ovaj puta pojavio na pozornici KSET-a. Koliko sam zaboravljiv i šlampav u zadnje vrijeme pojebano i s ovom klaustrofobijom ljudskih gluposti, skroz sam smetnuo s uma taj koncert, a svirali su s Andrijom iz Livna, joj, joj, joj što sam propustio... Mišo čak bolje barata basom nego li palicama i ako će u budućnosti razmišljati o bas(olo)ističkom angažmanu, sve predispozicije su mu na mjestu. Još samo malo da poradi na scenskom nastupu, previše je statičan i uglavnom profilom okrenut ka publici bez ikakve komunikacije. Inače, znate dobro glazbeni stil Vlaste. Brzi i žestoki tempovi, mjuza energična, evocira Šarla i neke jako dobre post-punk bendove poput Mission Of Burma, rane Gang Of Four, Pixies, Sonic Youth, malo žestice Husker Du, naravno i Repetitor, te sve to funkcionira besprijekorno kompaktno s blagim noiserskim štimungom.
Al' ček' malo... Da ne znam te njihove pjesme "Pokret", "Nova", "Djeca" (s fantastičnog debija "Za očnjake", 2012.), te nekoliko novih "Dolje", "O vodi", "Ako nisam" i "Nervozno" (s nedavno objavljenog "Live@Klub", 2014), garantiram da mi večerašnji koncert ne bi ama baš ništa sugerirao o kakvim se biserima našeg alternativnog rocka radi (izveli su još tri, mislim brand-new komada "Tržište", "Ataksija" i "Szeged", očito inspirirane nedavnom turnejom). Jer... ne znam što se to točno desilo Ivanu Ščapecu, da li je uistinu još uvijek premoren nakon ubitačne turneje ili je u pitanuu nešto sasvim deseto, a u krajnjem slučaju nije riječ o lošem razglasu, njegov vokal je, ruku na srce, što prije uopće nisam primijećivao postao tetkast i ciktav, ženskast i piskutavo promukao poput pjetlića Đureka. Đurice. Zavisi tko ga kako zove. Znate onog malog sićušnog crvenkasto-smećkasto-zlaćanog kokotića kakvih je nekad bilo jako mnogo po seoskim dvorištima? Dok nisam gledao na pozornicu i pogled mi se odvaljao ka publici koja je većinom samo statično, pa i prilično rezervirano očekivala Razorbladea (a najveći dio je fumao cigare i drinkao pivurde u dvorištu), komotno mi se učinilo da je sve pjesme otpjevala bubnjarka Tena Rak, a koliko sam skužio otpjevala je samo "Ako nisam dobra", a možda i još poneku, te je u tim performansima daleko bolja i jača od Ivče. On jednostavno nema dubinu, nema boju, glas mu je pucao, nije imao akcent, krik, vrisak, a i kad je vrisnuo u ponekoj dionici pred sam konac repertoara, to je baš upravo bilo poput sićušnog glasića Đureka i s time si nije priskrbio osobiti autoritet. Barem meni, a koliko sam tek sada shvatio, možda je to i glavni razlog što bend do sada nije okupio veći auditorij mada na facebook stranici imaju ugodnih 2 soma i još koju stoticu frendova, onih potencijalnih fanova. Možda sam u krivu da ih zbog toga niti radio stanice ne emitiraju, ali ovaj večerašnji vokal meni nikako nije pasao spram obilne energije i žestice koju riga njihova glazba. Nit' je punkerski, nit' rockerski, nit' mračan, nit' ljutit, bijesan, frustriran, agresivan. Bezbojan je, nikakav i kao takav bez adekvatnog muževno-moćnog rockerskog izražaja i smišljenog garda nije niti mogao ostaviti uvjerljivost onih poanti koje nose tekstovi.
Razmišljam šta bi bilo da su tako pjevali Johnny Lydon u P.I.L., Jon King u Gang Of Four, Julian Cope u Teardrop Explodes, Ian McCulloch u ranim Bunnymenima, Peter Murphy u Bauhaus, David Byrne u Talking Heads, Mark Stewart u The Pop Group ili Tom Verlaine u Television? I Jim Kerr u ranim Simple Minds je bio strahovito upečatljiv, poseban. To bi bilo presmiješno i ironično gdje se ne bi znalo što uopće tako interpretirani vokali predstavljaju u odnosu na sav onaj poetski inteligentno izražen punk-rock/art stav... Ne znam. Možda je ovo neka nova furka koju ne kužim, ali nije mi sjela. Nikako. I onda pogledam još jednu stvar: bend nema image. Šarlo su bili mladi dečki s kravatama, Gile je u ranim danima Orgazma nosio sakoe, košulje zakopčane do grla i bedževe na reveru, Idoli su zbog hlača 'trofrtaljka' bili miljenici cura (i masa), Bora Čorba je bio metalac s dugom kosom, Boa je bila konfekcijski elegantna, Gang Of Four i Joy Division su imali image siromašnih radničkih studenata u jeftinim odijelima, The Police su bili u kombinezonima i patikama (Sting je nosio i naušnice), Darko Rundek je također nosio radničke kombinezone i mazao se po licu skoro groteskno poput klauna, a tek Bowie, Murphy, Pistolsi, Stonesi, Japan, The Cure, Boy George, Duran Duran, FGTH, Oliver Mandić, Dorian Gray su bili našminkani i obučeni bolje od Bowiea... Image je jako bitan vizualni efekt, a Vlasta ga nema. Kratke hlačice na Ivši, patike, majica, Tena u ništ-bogzna-kaj haljini koja čak nije niti 'sonicyouthovsko' alternativna (poput daleko dotjeranije otkačene vrckaste crvenokose ljepotice Lucije iz Punčki) ne može jednom od momentalno svirački najjačih, a po mome i ponajboljem hrvatskom alternativnom rock bendu priskrbiti simpatije publike koja je osim dobrog zvuka željna i vizualnog dojma. Sjetite se kako je Pervan na HTV 'oprao' Idu Prester kad je izabirala najljepšeg nogometaša na Mundialu u Južnoj Afici 2010. proglasivši Ronalda no.1: 'ma, kaj vam je, probajte si ga zamisliti kao viljuškaristu u Konzumu dok prevozi palete s robom, nitko ne bi na njega obratio pažnju'. A probajmo zamisliti Mojmira iz Kriesa (ex-Legen) u patikama i trapericama kako pjeva i izvodi svoj moćan vokalno-lirski i kulturološki vrijedan i važan opus. Ne bi išlo, nikoga ne bi ubijedio u svu magiju koju nose pjesme i izvedba... Image Vlaste Popić i večerašnji vokal Ivše su, nažalost, najslabije točke koje ne pokazuju ama baš ništa o njihovom svjetonazoru i ne mame slušatelja/gledatelja da s pozornošću percipira njihovu itekako vrsno konstruiranu glazbu na koju se može i podivljati i otkačiti i zabaviti i umno unerediti i vratiti se iz kaotičnog stanja misli o pseudoseksualnosti i raznih furki u ponovnu ravnotežu psihičkog sklopa. Oni govore glazbom, ali vokalom i imageom su katastrofa Hrvatske svakodnevnice na koju nisam obraćao pažnju. Ovako značajan i kvalitetan bend morao bi daleko više poraditi na tome, a pretpostavljam da je mnogo ljudi večerašnjeg koncerta po prvi puta vidjelo i čulo Vlastu, te da su im dojmovi apsolutno na razini nekakvog demo benda koji nešto radi i praši jako dobro ali to ne umije i povezati koherentno u primamljiv sklop. Nemaju osjećaj za biznis i šmek. I osim glazbeno, u ničime drugome nisu alternativa već mekušci-oportunisti.

Ali zato se Ico Košavić, odnosno Razorblade jr. gol do pojasa u crnim hlačama, onako košćat i mršav ko šibica s nekoliko tetovaža (ima i 'Duha sa sekirom' na lijevoj strani grudi, ha-ha-ha, 5+), obrijane glave, malim brčićima, sitnom bradicom i ogromnim kaišem (ma do jaja muževan i fetišiziran r'n'r-om kak' se spada) pokazao istinskim zabavljačem koji je odavno prerastao hirove, treme, nesklade i džumbuse u traženju sebe samoga kao raritetnog umjetnika. Stil je besprijekorno isklesao na ne samo ubjedljivom vokalu koji krešti, stenje, viče, jauče, cvili, zavija, melodično pjeva, brunda kad treba i, naravno, svira svoju đitru s prozirnim tijelom svršavajući u ekstazama rafala riffova, solaža i improvizacija, već je i performans cijelog nastupa izglancao s istančanim i suptilnim scenarijem kojeg je kreirao, smišljao i dotjeravao više od pune dvije decenije.
Pratnju mu je činio samo bubnjar Luc, Radovan Lucić jedna od malo znanih legendi ex-yu post-punk/new-wavea koja je svirala u Trobecovim Krušnim Pećima (1983-1984 kad je Kosa bio u JNA), sa Psihomodo Pop, Korowa Bar, a onda je još pred sam sumrak raspada Juge otišao u Amsterdam i reko' 'Jugo nećeš dugo'. Mlatari ljudeskara sve po spisku, nema tu kod njega trte-mrte, a Razorbladeovi aranžmani su jako jebena stvar za pratiti ih. Stalno su rastrgani, puni kompleksnih dionica i gordih umjetničkih težnji ka savršenstvu, što u principu kod pravog umjetnika i jest jedini cilj. Šta ćeš raditi nešto površno, onako, ajd idemo probati pa kud puklo da puklo, bumo vidli kak' će ispasti i te fore, kad se može kod njega sav taj umjetnički kaos formatirati u sadržajno bogatu cjelinu s uvodima, zapletima, ponekim refrenima, dramatikom i odgovarajućim finišima, sve po sistemu s glavom, truplom i repom. Narafski, kod Ice je uvijek svašta moguće, pa mu tako neke pjesme imaju ogromnu glavu, a malo tijelo i zakržljali rep, ponekad rudimentarnu glavicu s ogromnim krakovima, a katkad su glava i kostur bez kralježnice, ali s glomaznim repom i još ponekoliko glava koje vire poput batrljaka stavljajući slušatelja u neugodnu situaciju gdje je tu refren, gdje je neki floskulistički objekt, gdje materijalizacija svijesti preskače s percepciju na percepciju, gdje diže tenzije, a gdje ih spušta i zašto sve to. Majstor je neobičnih konstrukcija koje strašno dobro dinamizira ne povlađujući se nikakvim šablonima (što recimo Vlasta Popić rade komotno na pop način) i gradi svoju osobnu viziju r'n'r-a po vlastitim pravilima koje nitko ne mora poštivati, ali ih se itekako može senzorirati kao neobično tonsko štivo koje je na račun namjernih opstrukcija preraslo sve obrasce noise-rocka odakle je nekad crpio svoje najvitalnije ideje.
Na samom početku koncerta je najavio novi album "Drama Rock" da će ovo biti dramatičan koncert i ako se netko pronašao kao slučajni putnik-namjernik, te mu se možda ova uistinu egzibicijski skladana glazba samo za distorziranu gitaru (s ponekim gain trenucima) i bubnjevima nije dojmila pribrnkavajući 'ma, kaj se furaš na The White Stripes' (a čuo sam i taj komentar), mogao se naći u spontano i pažljivo pripremljenom rock koncertu koji je upravo upućen njemu. Takvome, nepripremljenom gledatelju-slučajnom posmatraču. Evo samo nekoliko primjera: Ico je između pjesama bio neuobičajeno brbljiv. Prvo je tražio veliki aplauz za Vlastu Popić. Ali osim jednog-dva pljeska nastao je tajac mada je KSET bio ugodno popunjen. Publici se očito Vlasta nije dopala. Onda je pokušavao animirati prisutne, no ne bilo koga, ha-ha-ha... Okomio se na nekog dečka koji je stalno snimao s kamerom rekavši mu 'dečko, ti si mi sumnjiv', pa je stavivši ispruženi dlan iznad ćela da mu svjetlo ne trešti u oči ugledao dvije djevojke kako sjede na galeriji sitno ih podjebavavši da su lezbe, no najveći 'jeb' je doživio momak koji je razgovarao na mobitel: 'ej dečko, ma nemoj mi to raditi na koncertu, odi van...'.
I tako svašta. Jako je pronicljiv izrastavši u zaista velikog rock zabavljača svjestan da osim nas koji ga pratimo još od samih početaka njegova mjuza ne dopire do velikog broja ušiju, da je mnogi ne percipiraju, no i ako se eto pronađu na njegovom koncertu, umije ih zaista iscimati stvarajući fantastičan feedback za promatrača. Onaj kada recimo Jim Carrey kao debeli imitator Andy Kaufmana prca ljude u filmu "Man On The Moon" ili onaj, ne znam kako točno da opišem, kad se umjetnik svađa s odabranom publikom jer ga ne razumiju i ne pružaju mu ono što on od njih očekuje. Ima tako jedna scena iz Alan Forda (Magnus & Bunker, naravno) gdje je Bob Rock u sudnici toliko iziritirao vrhovnog sudca svojim zajedljivim ispadima i odgovorima da si je ovaj strgao onu crnu togu, bacio periku i uništio katedru pa su ga otpremili u ludnicu, ha-ha-ha...

E, tako je tekao ovaj koncert, jako zabavno, šašavo i raspoloženo s puno humora i komedije, a to uistinu nisam očekivao da se Ico pretvori u ovakvog vrsnog zafrkanta koji nema više nikakve dlake na jeziku. Mogao je on slobodno karati svakoga od nas, svakome bi pronašao neku bolnu točku i ta interakcija može jako prizemljiti nečiju psihičku osobnost, ali za promatrača, ovo je bila vrhunska komedija improvizirana na licu mjesta. Taj bi i mrtvaca nasmijao.
Da ne zaboravim, u jednom instrumentalu nazvanom "Svaki dan je dobitak" posvećenog nedavno preminulom Paji (Draganu Pajiću, ex-Cul-de-sac, Orkestar za ubrzanu evoluciju...) ovom suludom dvojcu se na saksofonu priključio Damir Prica, a Gone Bald je izveo i onu čudnovatu darkersku "Enemy of insomnia" s finim legato instrumentalom "Something happened with time" (obje s najnovijeg albuma) čija je završnica samplovima reproducirana naopačke.

Bila je ovo noć za pamćenje, a meni najbolji, najekscentričniji, najzabavniji i najduhovitiji nastup Britve mlađeg, odnosno Gone Bald kojeg sam doživio. Legenda od čovjeka. Kapa dolje, to je r'n'r kakav uistinu volim zbog toga što je takav kakav jeste. Zbog Britve, Razorbladea, Gone Bald, Ice, sve u jednom... Ovo treba doživjeti, vidjeti i čuti (nadam se da onaj nastup 1.VI u Spunku nije otkazan). Daleko je bolji uživo nego li na zadnjem albumu; nepredvidljiv je, idealno dijagnosticirao aranžmane za koncertnu izvedbu, nimalo nije naporan i izvalio je gomilu spontanih, od srca i onog dijela mozga i psihe '-izama' koji navode na smijeh, odnosno, po prvi puta otkako ga znam (a znam ga još od vremena Ha-Det-Bra), na pozornici se ponašao suvereno i bez glumatanja, upravo onakvim kakav jest i u privatnom životu. To jest, svoj život je preselio na pozornicu i osim Bareta i pokojnog Dine Dvornika, u Hrvatskoj to nikome nije uspjelo. Svi umjetnici i estradnjaci manje-više nešto glumataju, izmišljaju, stvaraju pjesme i iz njih crpe svoj život, a Ico je napravio obratno. Njegove pjesme jesu on i one govore o njemu, a ne govori on o njima pretvarajući se u nešto što nije. On je upravo takav kakvim se večeras prikazao, a nekome se sasvim lako može učiniti da je to samo neka vješta scenaristička farsa. Nije. Garantiram. Takvog hrabrog junaka hrvatski rock, a pogotovo underground još nije imao.

horvi // 30/05/2014

> vidi sve fotke // see all photos