Svaki rocker, pa i alternativac bi još dandanas volio Parni Valjak da su se razvijali sukladno s trendovima - alternativom, grungeom i stonerom.

Godinama pričam da se francuska rock i heavy produkcija može mjeriti s američkom u svim pogledima, a često je i nadmaši. Primjer ovog prilično žestokog kvinteta pokazuje kako se praši post-grunge na zasadima Soundgarden samo s jednom sitnom manom: gitarist i frontmen Fred Barriot nije onako karizmatičan u vokalu kao Chris Cornell. Mnogi su očekivali čudesa na povratničkom Soundgardenu "King Animal" (2012), no kad se prašina slegla, ispada da je stara momčad iz Seatllea napravila sjajan rad koji se sluša s protokom vremena. Evo, ovi Francuzi osnovani još koncem 90-ih na razmeđi sjevernih gradova Calais i Drunkerque idu tim koracima. Možda vam se otprve i ne svidi ovih 43 minute jer bi barem očekivali nešto poput "Slaves & bulldozers", "Outshined", "Rusty cage", "Black hole sun" ili "Jesus Christ pose" s obzirom da momci uopće nisu proživjeli vitalnu školu odrastanja uz Black Sabbath, punk i alternativni rock. Sviraju po svojim uzorima iz djetinjstva, a ne, hvala Bogu, po nekakvim priučenim mainstream sferama rocka kojeg su čuli na radiju ili gledali na koncertima. Nedugo nakon osnutka objavili su debi album "Make it Burning" kojeg se u publikacijama glorificiralo kao mješavina Motorhead i QOTSA, pa su vrlo brzo krenuli i na turneje po Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj i Španjolskoj djeleći pozornice sa Status Quo (kaj još uvijek postoje?), Ted Nugentom, pokojnim Ronnie James Diom, Alice Cooperom, Datsunsima, starim australskim punkerima The Saints, pa s The Lords Of Altamont, Loading Data... S drugim albumom "Dirty Little Sister" su se definitivno probili kao koncertno atraktivan bend sa zaraznim fusnotama mačiozma o kojima takvi i slični hard bendovi vole govoriti u superlativima (omot, design, mitologija, djevojka s bičevima, bla, bla, bla...), no konkretnije od svega je njihov vrlo upečatljiv zvučni dojam.



Muzika im je žestoka i britka, reže poput žilete, vrlo je jednostavna i fleksibilna, melodična, pjevljiva, katkad i previše kola 'uz dlaku' mainstream uvlačenja ravno u srce ostavštine grungea i kasnijeg stonera (u njihovom slučaju dođe pa na isto), čak i aranžmanski predvidljiva, ali ima silinu, naboj, energiju i dovoljno municije u arsenalu da ne ostavi ravnodušno raspoloženje. Snažni riffovi i dostatno moćni tempovi bez praktički ijedne sporije ili laganije pjesme, bez ikakvih eksperimentalizacija izvlači na vidjelo one glavne pokretačke spone rokačine Seatllea ranih 90-ih s brojnim gitarsko-tonskim riješenjima od uvodne "Don't hold my gaze" s obaveznom laganijom psycho dionicom (ima je gotovo svaka pjesma), lepršavo rasplesanom "Slam dance union" (dobar rad bubnjara Holyija), žestoke punk-drive rokačine "Dusty truck" u kojoj se čuju i odjeci riffova "Ballroom blitz" Nazareth, a naslovna "Raise the veil" 'razotkriva veo' prijatnom prog-rock/stoner svirkom i eksplozivnim nabojem pastuha u najboljim godinama. Tipična stonersko-laganija "Astral projection" s vodećom bas linijom Mikea eruptira u moćnom hard-blues refrenu nalik na posljednje radove pokojnog R.L.Burnsidea kad se nije zafrkavao, te se pronađe mjesta i za "Roller coaster blues" potvrđujući činjenicu da je sva ovakva glazba došla sa stare delte najdulje američke rijeke.

Bend se uistinu trudi napraviti moćne i zarazne pjesme bogate sadržajem ne odstupajući nimalo od stilizacije stonera i post-grungea, modernijih inačica hard-rocka, bluesa i r'n'r-a pokazujući zašto su The Rolling Stones nakon prvih hard-rock riffova Creama, Led Zeppelin, a pogotovo onih daleko težih Black Sabbath izgubili kreativni kompas praćkajući se na površini mainstream estetike postajući, nažalost otrcan bend koji se nije snašao u trendovima 80-ih. A da ne pričam o Parnom Valjku, vječitim surogatima Stonesa iz 70-ih. Rock se svira ovako kako ga pokazuju Zoe. Seksistički, tvrdo, žestoko s relativno dovoljno uvjerljivim vokalistom čiji stih 'I walking in Disney' ili bezazleni legato r'n'r pjesmuljak "Eternal boy" zvuči dovoljno primamljivo poput hita "Rocks" Primal Scream, a opet bi mogao poslužiti nekim novim Plavim Orkestrima da naprave seljačije hitova poput "Ako su to samo bile laži". Kao pravi odgovor Stonesima i svim njihovim sljedbenicima, Zoe su napravili "Time is not on my side", nimalo optimističnu hard-blues baladu pred spavanje finiširajući solažama i kontemplacijom petnaestogodišnjeg iskustva sa samo 3 albuma.

Kratko i jasno, odličan stoner/post-grunge album pun potencijalnih hitova za onaj radio i onakav srednji sloj publike gdje Lenny Kravitz predstavlja 'žestoki rock'. Čisti mainstream pogodak.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/09/2015

PS: Naslovi: 1.Kellar's song, 2.Don't hold my gaze, 3.Slam dance union, 4.Dusty truck, 5.Astral projection, 6.Raise the veil, 7.Roller coaster blues, 8.The wolf, 9.Workie of the despair, 10.Eternal boy, 11.Time is not on my side