Jason Kao Hwang je vođa brojnih sastava s neobičnim performansima. Burning Bridge je 2012. proglašen jednim od najboljim vlasnikom albuma na račun svirke kao okteta s kombinacijom kinesko-zapadnjačkih instrumenata. Nadalje, radi u kvintetu Sing House (violina/ viola, trombon, piano, kontrabas, bubnjevi), triju Amygdala (violina/ viola, djembe/ udaraljke, gayageum) i ima gudački orkestar Spontaneous River i kvartet Edge. Sam najviše pretendira violinu kao domicilni instrument i jazz kao općeniti stilski izričaj, te osim toga često surađuje još s brojnim glazbenicima i kompozitorima poput Will Connell Jr.-a, Pauline Oliveros, William Parkerom, Anthony Braxtonom, Yoshiko Chumom...

Njegov jazz je osebujnog i nadasve originalnog izraza u kome najviše do izražaja dolazi smisao za improvizacije. Ovaj vrlo dugačak album od gotovo 100 minuta je u glazbenom pogledu prilično apstraktan do granica gdje eksperimenti prerastaju u avangardu, međutim on se ne zadržava samo na instrumentalizaciji osmero glazbenika (Piotr Michalowski, Joe McPhee, William Parker, Sang Won Park, Taylor Ho Bynum, Andrew Drury, Ken Filano i sam Jason Kao Hwang) već je ovim 13 kompozicija dodao i najhumaniji instrument - dva posve različita vokala. Muški i ženski. Njegov Edge kvartet uz njega čine još Bynum, Drury i Filiano.

Upravo tako i podjelivši materijal na dva podnaslova "Lifelines" kojeg interpretira mezzosopranistica Deanna Relyea, inače poznata kao one-woman kabaretistica po američkom srednjem zapadu i Kanadi, momentalno radeći kao gošća za Niagara-On-The-Lake Chamber Music Festival i na Hwangovom projektu za John Zornovu rezidenciju The Stone u New Yorku, taj prvi dio albuma donosi uzbudljiv i nadasve neočekivan vokalni sadržaj. U prvi mah bi se pomislilo kada krene prva tema "Nocturnal" da će album otići u postmodernističku klasiku. Deanna Relyea malo pjeva opernim glasom, malo šapuće, pa se malo poigrava spoken-word tehnikom, a prateći glazbenici eksperimentiraju improvizacijama do besvijesti nastavljajući lucidnošću u "Vertigo" s uvrnutim zvukovima trube, kojekakvim nabijanjem i škripovima, da bi se u konkretni jazz ušaltali tek u trećoj "Someone" s kabaretskim ugođajem bluesa. I tako svako malo odšetavaju šarajući s apstrakcijama od nemila do nedraga ne držeći se nikakvih striktinih načela jazza, ali kako god, ovo jazz jeste.

Drugi dio "Words of our own" s 8 tema koje interpretira čudak bariton Thomas Buckner gotovo ridikuloznim glasom na razmeđi groteske, manifesta, književne večeri i suptilnog spoken-worda rezultat je njegove karijere koja traje više od 4 dekade. U tih 50-tak minuta glazbenici su nešto skuliraniji i mirniji u tempovima, a do izražaja sve više dolazi i staccato pentatonika gudačkih instrumenata na uštrb melodičnosti i standardnih postulata.

U oba slučaja korištena je poezija šestoro pjesnika (Lester Afflick, Fay Chiang, Steve Dalachinsky, Patricia Spears Jones, Yuko Otomo i Davida Singer) koja je snažnom vokalnom interpretacijom puna uličnog govora, slem-tehnike, sintetičkih poveznica sa svijetom, poviješću i kurentnim vrtložnim vremenom kontemplirana u vrsno oblikovan avangardni art-jazz. Vrlo nadahnuto djelo za zahtjevne konzumente vještim krivuljama pokazuje kako se svaki sličan proces pretapanja čiste poezije može konfigurirati u istinski maštovitu analognu realizaciju. A ne onakve polupokušaje poput Iggy Popovog sricanja Whitmanovih "Vlati trave" ili benda Enablers koji niti sami ne znaju kuda će od onolikih eksperimenata što su postali sami sebima svrha.

Naslovi: 1.Lifelines: Nocturnal, 2.Lifelines: Vertigo, 3.Lifelines: Someone, 4.Lifelines: Days of Awe, 5.Lifelines: I raise myself, 6.Words of our own: Charles Gayle Trio at the Knitting Factory, 7.Words of our own: What you know, 8.Words of our own: I dream about you baby, 9.Words of our own: Father, 10.Words of our own: In the wind there is a presence no.2, 11.Words of our own: A rose is a rose, 12.Words of our own: In like paradise/ Out like the blues, 13.Words of our own: Gypsy prayers

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/04/2016

Share