home > mjuzik > Point

kontakt | search |

YELLO: Point (Universal Music/ Polydor, 2020)

Iako odavno više nisu svjetski transparentan stroj za štancanje popularnih hitova, točnije, nemaju ih u zadnjih 25 godina, izuzev, ali tek ponekad u Švicarskoj i Njemačkoj ova dva prijatno ekscentrična starca i dalje stvaraju jednako uzbudljiv, zbunjujući i zagonetan pop sadržaj isto kao i prije nekoliko decenija. Čak se po portalima mogla pronaći loše formirana informacija da desetljećima nisu aktivni, no to ide na ruku nedovoljno upućenih autora takvih vijesti. Ne, Yello su stalno aktivni što zavisi i o sukladnom im radu u The Residents kojeg je konačno javno priznao i sam frontmen Dieter Meier, danas već u 75. godini života da je on taj maskirani vokalist, a ne neki tamo 'nepoznati' Randy ili kako već imenovana enigma iza maske.
[  ]

Nema veze. The Residents su avangardni čudaci skloni kojekakvim bizarnim eskapadama i eksperimentima, sve je to ekipa uglavnom iz Yello i Tuxedomoon koja se definira pseudonimima, a na starim fotosima još s konca 60-ih godina 20. stoljeća teško se uopće mogu razabrati njihova lica. Napravili su to što su napravili, a i dalje rade, no Yello je oduvijek bio tipično fokusiran alternativni zabavan i šašav elektronski pop projekt kome, kao i The Residents, a i Tuxedomoon komercijalna strana uopće nije bila važna jer je Meier multimilijarder koji se čitav život zafrkava, zeza, živi pozitivno i djeluje optimistički usmjerenim umjetničkim načinom konceptualno otkačenog dadaizma kakvog si malo tko može priuštiti.



Njegov stalni partner Boris Blank (inače bivši kamiondžija, danas 68-godišnjak), službeno bez ikakve naobrazbe, samouki glazbenik s istančanim sluhom za pop melodiju i neobične maštarije, na ovome albumu je potegnuo dovitljivu foru iz avangardne klasične glazbe. Nakon malo primijećenog albuma "Toy" (2016) koji je, uzgred, bio adekvatan nastavak "Touch Yello" iz 2009., ali je imao taj glu(m)pavo benav naziv, shvatio je da se nešto, ama barem malčice treba mijenjati i potegnuo je ozbiljan korak koji moguće kanalizira novi poredak u elektronskom popu. Djelomice sastavljen od samplova ljudskog glasa, naravno Meierovog, Blank je dovitljivom digitalizacijom preskočio one standardne klišeje humanističkog pristupa rodonačelnice vox-extended tehnike Meredith Monk da prirodni ljudski glas bude osnovni instrument. Uočljivo je da se godinama 'igrao' s kojekakvim svaštarijama koje je Meier snimao u trenucima razbibrige (poznato je, da je nekoć cvilio, mijaukao, zavijao, vrištao i blesirao se i prije The Residents nabijajući po akustari tamburi s 2-3 žice kako bi postigao neko 'umjetničko' raspoloženje), pa je tako iz, nazovimo čistog štosa gotovo sve pjesme eksperimentalno katalizirao upravo takvom tehnikom što u konačnici zvuči još uvijek neobično, a dovoljno privlačno i originalno da nije niti Kraftwerk 'boing-boom-tsack' ili prozirno robotiziran auto-tune efekt s armadom kojekakvih kičerastih korisnika. Najupečatljivije trenutke takve digitalizacije ljudskog glasa ističu se u najavnom singlu (niže spomenut), potom u trećem singlu "Out of sight", "Arthur Spark" nabijenoj trance dinamikom, rasplesanoj "Basic avenue" na relacijama big beata s hip-hop refrenima i u "Core shift" gdje se Blank razigrao i s gitarskim obligacijama (također i u čvršćem blues/ trip-hopu "Big boy's blues").



"Waba duba", taj prvi najavni singl je skroz neobično izdanje koje po ritmici i upotrebi digitalne duhačko-trombonske/sax bas linije podsjeća na najveći hit "The race" (1988, UK no.7, USA dance no.33), a već sad ima više od milijun pogleda na youtube. Pogledajmo realno: Yello, kao niti spomenuti im bratski bendovi nikad nisu težili komercijalnom izrazu da svojim radom zarade lovu, već su ismijavajući pop industriju na jako fini i džentlmenski način, pa u pjesmi, naoko ne govore o ničemu, ali aludiraju na svijet biznismena i općenitih pokvarenjaka koji manipuliraju sa svjetskim poretkom, a čak možda nisu niti masoni, nego oni seljačiči što ih je stvorio i stvara sve više Trumpova šonjkavo orijentirana muskulatura bezdušnika nakon ionako opljačkane i devastirane majčice Zemljice, krizom pogođene 2008., a danas i Covidom-19. Odmah na početku spota Meier odmahuje rukom na priglupo vox-extended blebetanje što je u principu čista zajebancija uprizorena u megalopolisu na psihotičnim gljivama, a možda, sasvim sam siguran i LSD-u, kak' i ne bi, samo ovi starci to umiju kontrolirati. Varate se ako mislite da tekst ne govori o ničemu, itekako baš tom vox-extended tehnikom zbori o socijalnoj nepravdi iz udobne fotelje bez imalo prkosa, no kao i uvijek, sve je to obavijeno velom enigmatičnosti koja balansira između totalne neozbiljnosti, namjerne nejasnoće i otvorenog futurizma 'moglo bi biti, a i ne mora'.



Praktički jedina lirski konkretna i jasna je "The vanishing of Peter Strong" uronjena u fantaziju kinematografskog ambijenta poput scenarija za romantičan SF horror s dramskim pedigreom, te donekle bujno egzotičan instrumental "Rush for Joe" o vožnji kabrioletom planinskim serpentinama fiktivno se susrećući s junacima James Bondovskih avanturističkih afiniteta nastavljajući fabulu kroz završni ambijentalni komad "Siren singing" s ponovnom gošćom Fiti Rong, kinesko-britanskom umjetnicom koja im je gostovala i na prethodnom albumu. Gotovo sav ostatak lirskog materijala su čudnovato raspršene psihodelično-narcisoidno postavljene anomalije (čak i bezumne semantičke gluposti) pune mrmljanja, šaputanja, čavrljanja i dozivanja nekakvog mističnog, skoro pa luđački pomahnitalog svijeta u kome nema jasnih pravila, načela, principa i zakona. Sve je uvrnuto i maglovito bajkovito zamotano jezovitim dekorom imaginarnih eksterijera iz kojih se skokovima s percepcije na percepciju izlazi i ulazi poput teško pojašnjivih iracionalnih snova tako da je uopće i teško razlučiti u čemu je kompletna poanta ako je uopće ima ili je, kao u nekim ranijim slučajevima dana samom auditoriju na razmatranje da dokuči sofisticirane začkoljice poput albuma "You Gotta Say Yes To Another Excess" (1983) ili "Stella" (1985). Naravno, tu je precizirano naštelan drugi singl "Spinning my mind" koji će po početnoj bas liniji asocirati na "Papa was a rolling stone", no u konačnici se referira na nekolicinu davnih hitova, posebice "Lost again" ili "Desire", a takvih asocijativnih metamorfoza ima još nekoliko jer su faktički još početkom 80-ih izgradili svoj stilski obrazac od kojeg ne odustaju.

Naslovi: 1.Waba duba, 2.The vanishing of Peter Strong, 3.Way down, 4.Out of sight, 5.Arthur Spark, 6.Big boy's blues, 7.Basic avenue, 8.Core shift, 9.Spinning my mind, 10.Hot pan, 11.Rush for Joe, 12.Siren singing

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/09/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Distractions (works in progress), EP

FOR PLEASURE: Distractions (works in progress), EP (2020)

| 30/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Human Impact

HUMAN IMPACT: Human Impact (2020)

| 30/09/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Life, Death and Everything in Between

STÖJ SNAK: Life, Death and Everything in Between (2020)

| 29/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack (2020)

| 24/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Point
  • Solid Pleasure (1980)
  • Claro Que Si (1981)
  • You Gotta Say Yes To Another Excess (1983)
  • Stella (1985)
  • One Second (1987)
  • Flag (1988)
  • Baby (1991)
  • Zebra (1994)
  • Pocket Universe (1997)
  • Motion Picture (1999)
  • The Eye (2003)
  • Progress And Perfection (2007)
  • Touch Yello (2009)
  • Toy (2016)
  • Point (2020)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*