Ako itko ima pravo pokrenuti cover band Black Sabbath, onda je to nedvojbeno Zakk Wylde, dugogodišnji gitarist Ozzy Osbournea s kojim druguje još od 1987. s povremenim pauzama. Zakk je (pravim imenom Zachary Philip Wylde), po naški rečeno Žac ili Željko s praktički rodonačelnikom (ili jednim od njih) sudjelovao na 8 albuma svirajući između ostalog, kad se to Ozzyju prohtjelo i pjesme Black Sabbath, a kako je stara ofucana legenda skoro pred svojim konačnim utočištem koje će biti, kako je nedavno otpjevao na, možda posljednjem albumu "Oridinary Man" (2020) 'nebesa me mogu uzeti, ali nitko me ne može spasiti od pakla' (pjesma "All my life"), jedini pravi nastavljač njegovog stila i njegove ostavštine može i mora biti upravo Zakk unatoč činjenici da se ostatak originalnih Sabbatha (Iommi, Buttler i Ward) još koliko-toliko drže nekog sviruckanja, ali se također nalaze u 70-im godinama života kada više ne postoji ni teret, ni breme one slave, a ni poštovanje jerbo im se faktički više živo fućka za izlazak na pozornicu i po tisućiti put svirati jedne te iste pjesme, pa makar i pred 100.000 ljudi za masne pare. Sve to više ništa ne predstavlja u tim penzionerskim godinama; novci im i nisu potrebni izuzev ako nemaju nekih megalomanskih prohtjeva, a od tantijema i od zadnjeg, sjajnog i multimilijunski tiražnog Black Sabbath albuma "13" (2013., UK no.1, USA no.1) svi mogu bezbrižno proživjeti ostatak života, namiriti si djecu, unučad i praunučad, a i još naredna pokoljenja do tko zna kada. Nekad, tijekom 70-ih kolala je stupidna priča da su Black Sabbath benigno bezvezan bend, pa ih niti jedan ex-Yu izdavač nije htio licencno objaviti; prva ploča koja se pojavila u Jugoslaviji bio je čuveni "Paranoid" (1970), drugi album izdan tek 1981. u vrijeme novog vala i punka! A prije toga su nas, jako se dobro sjećam, izdavači zatrpavali s gomilom komercijalnog hard-rock/glam, pop i progressive smeća: Slade, Sweet, Smokie, Mud , Mungo Jerry, Fleetwood Mac, Eagles, Garry Glitter, Cat Stevens, pa i bestrzajno plastičnim Wingsima, Paul McCartneyom, a o strahotama zvanim Queen, Abba, Elton John i Dire Straits da ne pričam. Zakk može s pravom tražiti svoju satisfakciju za sve provedene pizdarije i gomile štete s Ozzyjem, a uz to je mlađi od njega i njih za punih 20 godina (rođen 14.I 1967. u Bayonne-u, New Jersey): realizirao je s matičnim, koji put i daleko kvalitetnijim, no nimalo toliko uspješnim Black Label Society četrnaest, te s kratkotrajnim Pride And Glory jedan album (još davne 1994.), a nimalo se nije obrukao ni na vlastita 3 solo rada pokazavši sasvim drugačije žanrovsko lice hard-rocka i bluesa. Ideju za cover bend Black Sabbath je pokrenuo još 2014., taman nakon onog ogromnog, spomenutog povratničkog uspjeha priupitavši gazdu smije li uopće u off-projektu svirati njegove pjesme što je Ozzyju najmanje bitna stvar jer ionako svugdje i svatko na kugli zemaljskoj svira njihove stvari kad se nađu bajkeri, metalci i hard rockeri: "Paranoid" je uvijek prisutan i ako to ne znaš odsvirati, onda nije kompletna slika kao da niti nisi u istom paketu svirao ex-Yu himnu "Motori" Divljih Jagoda ili Lenny Kravitza "Are you gonna go my way?". Na svu sreću, Zakk nije seljačina koja bi se povodila za takvim stereotipnim klišejima. Doduše vrlo skromno je prvo službeno realizirao živi EP "Live in Detroit" (2016), a onda je na bandcamp stranici izbacio 8 besplatnih downloadowa s popriličnom količinom živih snimaka, što lošije snimljenih, što bolje, uglavnom se nalaze po kvaliteti onih Jimi Hendrix/ Soundgarden bootleg izdanja koje su fanovi snimali na kasetofone, reporterske magnetofone ili neki mobilni uređaj kakvih 60-ih, 70-ih, a niti 90-ih još nije bilo. Znam o čemu pričam jer sam 20 godina radio na radiju i poznajem analognu tehniku 'u trepavicu', a snimiti ovako žestoki bend samo s jednim mikrofonom na običnu magnetofonsku traku od 8 mm, bilo je pravo čudo ako bi ispalo koliko-toliko OK. S Rob 'Blaško' Nicholsonom na basu i Joey Castillom (Danzig, Queens of the Stone Age) na bubnjevima (ranije su lupali John Tempesta i JP Gaster iz Clutch) konačno se odvažio da i službeno masu tih živih snimaka pretvori konačno u jedan koherentan album na produkcijski zadovoljavajućoj razini s odabranom kolekcijom pjesama koju sasvim opravdano otvara himna "Black sabbath", ništa lošija od samog originala, uključujući i uvodne turobne apokaliptične samplove kiše i potmuli zveket crkvenih zvona, a ujedno se i uhvativši jedne od vječitih nerazmjernosti: imitacije originalnog Ozzyjevog vokala kome nakon odlaska iz postave 1978. niti jedan frontmen u daljnjoj karijeri Black Sabbath nije mogao parirati zbog isključivo jednog osnovnog razloga: Ozzy pjeva kroz akord, a ne u njemu što niti pokojni Ronnie James Dio, ni Ian Gillan, ni Tony Martin i ostali nisu shvaćali zaozbiljno držeći se vitalnih načela suzvučja i osjećaja za elegantan sluh. Osim toga, pjesma je neophodna kolijevka sludge i doom metala, a drugi dio je bitno utjecao na prvu, onu naznačajniju epohu NWOTBHM. Još jedine dvije pjesme, opakim bluesom začinjena "The wizard" (naravno, s usnom harmonikom) i "Wicked world" uštelane u koliko-toliko adekvatnu imitaciju originala, stare Sabbath fanove s punim pravom zovu na revitalizaciju onih burnih, ranih 70-ih godina, no dvije uistinu komadine što zajedno iznose čak 25 minuta su Zakkov veliki doprinos princu tame kakvog mu, vjerojatno nije dopuštao. U njima je spojeno 6 manje-više velikih pjesama, ali ne po 'medley' sistemu ističući Zakkov gitaristički afinitet za besomučnija (psihodelična i guitar-hero) soliranja u kojima i članovima postave dozvoli improvizacijske izlete poput 10 i pol minuta dugačke komadine "Wasp/ Behind the wall of sleep/ Bassically/ N.I.B." u kojoj 'bassically' predstavlja intermezzo na bas gitari kao uvodnik u "N.I.B.", jednu od krucijalno važnih pjesama po čijoj je bas liniji začet čitav stoner. Dramatičnost je u tome što se Zakk ne drži čistih originalnih shema; voli on izlaziti iz konteksta i vraćati se nazad pokazujući što po njemu manjka. Ili ono što se Iommi i Buttler nisu usudili odsvirati u Ozzyjevoj prisutnosti. A uostalom, tih ranih 70-ih ovakav teški žanr je tek bio u povojima, koliko dobivajući, toliko i gubeći mnogo toga inovantnog uglavnom na polju onoga što su rasijavali tada najpopularniji 'teškaši' Led Zeppelin i Deep Purple jer je progressive, odnosno kompleksna fasada kompozicije bila važnija od samog rock obrasca, no tu valja prići daleko opreznije što Zakk jako dobro zna.

Pjesme Sabbatha su, ako ne znate, nastajale nakon abnormalnih improvizacija i vrištanja dok se nije uhvatio jedan pogodan, bendu odgovarajući moment - prvo pravi riff, a onda atmosfera, a baš to, samo u daleko prisebnijem formatu on izražava u te dvije stvarčine. Druga, posljednja na albumu je "A bit of finger/ Sleeping village/ Warning" od 15 minuta gdje se jako lijepo čuje Zakkov smisao za revalorizaciju ove ostavštine; istina, jedino se drži melodijske Ozzyjevske arije kroz akord, dok sve ostalo štanca pomalo i kurtoazno, ali, mora se priznati i vrlo hrabro koji puta iskočivši iz hard/heavy zvuka u bluesersko preseravanje koje je uvijek prisutno kod 'najboljih' rock gitarista, a on ga ovdje 'pili' dobrih nekoliko minuta protežirajući onu Iommijevu zavrzlamu uoči završnice "Warning". Promotrite li bolje, ovdje su nanizane sve pjesme s čuvenog debija iz 1970. (jedino manjka "Evil woman", obrada starog blues rock benda Crows koji je u postavi imao i duhače!, a istu su snimili i Ike & Tina Turner), tako da je čista pretpostavka kako će drugi album biti obrada najboljeg i najvažnijeg "Paranoid".

Samo, kaj nije čudno da takav gitarist s takvim renomeom uopće ne haje za promociju? Na youtube čak nema niti nikakav video… Jest, bitnija je mjuza, ali kad si toliko popularan, fanovi nešto žele i vidjeti.

Naslovi: 1.Black sabbath, 2.The wizard, 3.Wasp/ Behind the wall of sleep/ Bassically/ N.I.B., 4.Wicked world, 5.A bit of finger/ Sleeping village/ Warning

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/09/2020