Moram priznati da mi Bjork još od "Debuta" (i evtl. "Post) nije pogodila žicu, osim kao glumica u von Trierovom remek djelu "Dancer in the Dark". "Debut" sam početkom 90-ih puno slušao i bio sam jedan od rijetkih kojima se Bjork i fizički svidjala. Bjork sam zbog njenih stavova, hrabrosti i inovativnosti uvijek cijenio i simpatizirao ali sam se u njenim kasnijim albumima izgubio ili si nisam dao dovoljno (preko potrebnog) vremena da zaronim u njih. Bilo je tu odličnih singleova (Hyperballad) i fenomenalnih spotova (Army of Me) ali i acapella albuma kao što je pretposljednji "Medulla" koji mi je, iako volim njene neartikulirane glasovne ispade, bio uglavnom nedobar. Za Bjork se ne može reći da se vratila počecima ali novi album je po prijemčivosti ali i kvaliteti blizu Debuta. Tim kolaboratera je ponovo odlično odabran pa se uz neizbježnog i vjernog pratioca Marka Bella kao producenti, pjevači i svirači pojavljuju između ostalih i Timbaland, Antony Hegarty i Konono no. 1.
Novost ovog albuma je što Bjork u moru iščašenih beatova, sampleova, zvukova (brodske sirene) i loopova koristi ovaj puta i žive bubnjeve koji sviraju pomalo divlje, gotovo tribal ritmove. Za izdvojiti (ako se baš mora) su prvi single "Earth Intruders", prekrasan i neobičan duet s Antonyem "Dull Flame of Desire" i razarajuća "Declare Independence".

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 21/05/2007