Darkthrone su zadnjim albumima stekli impozantnu količinu novih fanova koji se traže u ostavštini 70-ih i 80-ih. Dovoljno je spomenuti da su im albumi sasvim solidno prošli na zvaničnim top-listama u Finskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Belgiji i dakako u domovini Norveškoj, no nisu to neke cifre od kojih bi stajao dah, ali zamislimo samo da svaki od zadnjih 5-6-7 albuma ima tiraže od 30-40-50 tisuća. Ehe-hej? To su imali u zlatno doba ex-Yu novog vala sasvim prosječni bendovi, a od toga se i dalo sasvim pristojno živjeti. Usput, Idoli su "Odbranu i poslednji dani" utrapili u 50 tisuća, pokojni Vlada Divljan si je od njega kupio stan, a Srđan Šaper je rekao da mu je taj tiraž bio izuzetno luksuzan džeparac s kojim je uspio stati na noge. Pa, zašto onda Fenriz i Nocturno Culto ne bi nastavili uspješnu djelatnost nakon "Old Star" iz 2019. godine? Tu se sad nameću neke konzekvence (ne)dosljednosti jer su ovaj album još više umotali u tržišnu transparentnost: sa samo 5 pjesama u opsegu od 42 minute (svaka u prosjeku iznosi nešto više od 8 minuta) podali su publici ono što se i traži od njih. Naravno, nije to više onaj neslušljivo krčavi black metal iz 90-ih koji im je zvučao kao da muha nesnosno zuji prištekana preko kompresora za razbijanje betona, već je to ispolirani zvuk blatnjave kaljuže s brojnim melodijama i aranžmanskim prevratima gdje je sve manje izvornog zlog blacka, a sve više doom, hardcore-punka, pomalo i speed-metala i NWOTBHM, te tih snažnih odjeka 70-ih, posebice Black Sabbatha. Tek ponegdje se čuju odjeci oldschool blacka, ali oni sada više funkcioniraju samo kao prelazi iz daleko sporijih i tromijih tempova u brže. Uostalom, nedavno je Fenriz izjavio da u biti oduvijek gaji strast prema bendovima koji su radili dugačke pjesme poput Uriah Heep i Metallice. Postoje neke značajno upečatljive točke prve, pseudogothic-D-beat/ metal pjesme "His masters voice" sa svečanom melodijom i nadogradnjom dopadljive gitarske linije daleko zasićenije nego li na prethodnim albumima, te zadnje "Lost arcane city of Uppakra" sa snažnim doom/ blues uvodom, melodijama u kasnijim intervalima neobičnog, gotovo neskladnog minimalizma, laganog šaputavog dijela sa sablasnim sintetičkim post-rock/ gothic zvukovima nalik na psihodelične The Cure, ponekim sitnim eksperimentima, a i inspiracijom sa NWOTBHM koji se sve više traži kao revival i otklon od svih silnih blackera što se razbacuju artističkim i avangardnim potezima. Jasno, Darkthrone nikad nisu bili skloni modernizaciji, međutim s vremenom su prišli generalnim remontima korak po korak.



"Hate cloak" ima pristup ka epskom doom metalu s obaveznim Black Sabbath figurama, a kako se i očekivalo, središnjica albuma s dvije naredne "Wake of the awakened" i "Voyage to a northpole" (čak 10 minuta) su karikatura tog nekoć cjenjenog dvojca s nemaštovitim reciklažama iz 90-ih i početka 21. stoljeća poput "Plaguewielder", "Hate them", "Under a funeral moon" i "Transilvanian hunger" što se vrlo dobro može uočiti, posebice u Black Sabbath intervencijama ove drugonavedene koje svako malo isplivaju na površinu zajedno s Black Flag hc-punkom. Pokazali su da još uvijek imaju pogonskog crnog punk goriva, no njihov mrak se raspršio na granicama melankolije koja ovdje uranja u lucidno čistu mizantropiju kao zabava, a ne kao ozbiljan faktor za razglabanje. Nije pozerstvo, već biznis, tako da je ovo album koji ima ugodnu dark metal atmosferu tradicionalnog heavy metala i proto-doom bendova savršenim imitacijama uskog bubnja, naglašenih melodičnih bas linija, agresivnih riffova iz davnih vremena i još ponekim producentskim trikovima iz Chaka Khan studija u Oslu. Promišljeni biznis.

Naslovi: 1.His masters voice, 2.Hate cloak, 3.Wake of the awakened, 4.Voyage to a northpole adrift, 5.Lost arcane city of Uppakra

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/07/2021