home > mjuzik > You'd Been Living in Kentucky Working With Horses

kontakt | search |

PEKAR: You'd Been Living in Kentucky Working With Horses (Slušaj najglasnije, 2021)

Divlji zapad, 19. stoljeće, rečemo prije građanskog rata na polubrdovitim krajolicima Kentuckyja s podosta pašnjaka gdje crnci robovi nisu kročili jer su uglavnom bili na plantažama pamuka daleko južnije, a bledolikima je jedina opasnost prijetila od Indijanaca Chikasaw, Čeroki, Delaware i Algonkina, nalazio se mali ranč, nekih dva dana jahanja do najbližeg Richmonda. Naravno ne onog velikog Richmonda u Virginiji, nego ondašnjeg grada u Kentuckyju (danas ima tek 20 tisuća stanovnika) koji je imao trgovinu, kovačnicu, šerifa i mali bordel na galeriji neizostavnog saloona uz pedesetak kuća u kojima je obitavalo dvijestotinjak stanovnika. Tada su naseljima i gradovima imena davali pioniri - doseljenici s različitih destinacija, pa su tako u Kentuckyju niknuli Winchester, Glasgow, Columbia, Central City, Georgetown, a bome i Frankfort i Florence, a jako je teško dokučiti zašto. Kentucky se nije dao. Ima on i svoj London i Manchester i Midelsboro, pa čak i Santa Claus i Princeton, elem, sve što jedna prava država treba imati premda je Nashville u Tennesseeju niknuo samo 50-ak km južnije od tada nepravilne granice.
[  ]

Ganjala se stoka na ispašu i pojilo, obrađivala se zemlja, sadio kukuruz, sijalo žito, štavila koža, sušila govedina i konjetina, ranč je bio osnovna egzistencijalna potreba, svaki malo jači gazda je imao i bunar pored kolibe i obora, te pecaru whiskeya, a nikome na pamet nije padalo da živi u grešnom i pokvarenom gradu sa saloonom i nekim mrskim šerifom, te njegovom bandom plaćenika u kožnim ogrtačima s mamuzama i revolverima. Tamo se išlo tek samo u krajnoj nuždi po neophodni provijant kad je ponestalo petroleja, baruta i kugli za kremenjače, retro potrepština - šećera i kafe, opeka za dimnjak i pećnicu (zidalo se blatom i pljevom, nije bilo cementa), ekseri, sekirče, brus za kosu, potkove... E, da, potkove. Konjče beše vitalno prevozno sredstvo još mnogo pre gvozdenog konja - železnice. Ništa bez pravog konja. I to njih barem 3-4. Jedan za oranje i vuču, po mogućnosti i dva, zavisno kakav si plug i zaprežna kola imao, jedan sportski za jahanje na dva dana do Richmonda i obaveznu kobilu za rasplod koja je mogla uskakati na svaki zadatak. Timarila se sva stoka, a konjče posebno. Ono je i spavalo mnogo puta s ponositim gazdom i njegovom porodicom, ždrebljenje i okot su bili posebni obredi koji su se čekali mjesecima kad je ždrebica ostala bređa; pravi gospodar znao je ma točno u dan kad će se oždrebiti, a za to se valjalo pripremiti s užadima za izvlačenje, goveđim lojem za podmazivanjem, naravno i ekipom od troje-četvoro snažnijih ljudi, a tu su često uskakala i djeca, svatko može potegnuti mlado ždrijebe, te treba paziti da se štogoderice loše ne desi i pripremiti mnogo najfinije slame na koje će se polegnuti, a kobili omogućiti najbolje sijeno i mljeveno žito što se strogo čuvalo za ovu priliku isto kao i kod telenja krave. Nakon što se oždrebi, ždrijebe je valjalo posuti sitno mljevenim žitom da ga kobila svega obliže kako bi u potpunosti upila njegov miris i dozvolila mu sisanje, odnosno, da ga ne odbaci ili uguši prilikom spavanja ili dojenja, a to se često znalo dešavati. Svako ždrijebe je odmah dobivalo ime koje je nosilo čitav život, a njegova simbolika je nastala u trenutku ždrebljenja, onih prvih desetak - petnaestak minuta. No, vjerojatno ne znate da su pravi rančeri namještali parenje kobile tako da se u principu ždrijebi u mjesecu listopadu, a trudnoća se kreće otprilike, varijabilno oko godinu dana (340-370 dana), taman kada završe svi veliki vitalni poslovi oko žetve i jesenske berbe, a prije zime, no tu se znalo često pogriješiti u kalkulacijama.

To su sve znali i rančeri Kentuckyja, a i ljudi u gradu Richmondu s 200-tinjak stanovnika, kao i čitavi Divlji zapad. Naravno i svi na svijetu koji su imali konje i stoku. Pitajte Mongole i naše balkanske stočare koji su danas podsmijeh za uzrečicu seljak ili čoban. Neka. Vratimo se na ranč u nekoj pripizdini Kentuckyja. Tamo živi Pekar, doduše ne živi, ali se sofisticirano poslužio iznimnom inspiracijom za ovaj duhoviti i nadahnuti album koji vraća to davno prohujalo vrijeme poput idealnog soundtracka za melankoličnu dramu, izoliranu i odvojenu od stvarnog današnjeg urbanog primitivizma kada je konj istoznačnica za budalu, a kobila za glupu ženu.

Vladimir Ristić poznatiji kao Spoon Blind Williams (druga polovina benda Kodagain) se po prvi puta izjasnio nadimkom svoje familije, a koliko mi se čini, ovdje je uključio još dva Pekara - za jednog sam siguran, Bojan na usnoj harmonici, a Leto Ristić Cvelbar na violini, ne mogu biti. Tu je još i Višnja Fičor na vokalu u dvije jedine pjevane kompozicije, obradama "I'm so lonesome I could cry" (Hank Williams) i "White light" (The Velvet Underground) čiji vokal daje iznimno idiličan i snažan doprinos cjelokupnom scenariju u kome je Vladimir alfa i omega s fantastičnim staccato radom pune 42 minute.

Stilski se ovo poprilično razlikuje od njegovih Spoon Blind Williams radova na kojima je davao drugačije, većinom blues intenzitete, no ovdje je sasvim mirna i staložena igra koja se upravo idilično giba u putešestvijama fleksibilnog ambijenta ruralne seljačko-stočarske Amerike što je odavno nestala u šepurenjima hollywoodskih kaubojada otvarajući ovo veliko djelo kratkim komadom "Give her name" u sjajnoj fluktaciji usne harmonike i staccata evocirajući čekanje ždrebljenja u staji uz časkanje koje bi najidealnije ime pristajalo mladom konjčetu. Kakvo za muško, a kakvo za žensko? "October" prebire plesnim country slide staccatima uz melodičnu pratnju violine, odmah se uočava da je tu složan ranč, međutim, spomenuta obrada Hank Williamsa unosi blagu fjaku unatoč lijepom sopranu Višnje, rekao bih dođe kao stanoviti hit potencijal nakon početnog foršpana da privuče pozornost, ali zato nastavak donosi simpatične odluke. Oždrebilo se žensko konjče, biti će "Britny", ljepotica što je stala na nožice nakon 3 i pol minute davši joj lijepu melodiju violine, usne harmonike i gitare, a onda slijede isto tako ugodni komadi "Leto song" s vodećom violinom koja se može čuti samo pored staje u lociranom Kentuckyju i tugaljiv solo staccato "53" o gazdi koji je prošao svoj zenit, no još uvijek je sretan što ga nisu napucali Indijanci ili objesili šerifovi poltroni u kožnim ogrtačima koje je mnogo puta slao da mu besplatno ustupi ranč. 'Ne daj se ćale', kažu ukućani u "Combo", 'imamo i sekirče i karabin sakriven, štedeli smo za njega i patrone, videće ti salama bič jahači, ima da im pocepamo dolamice i samare i mamuze, imamo plan', a i gazda je osokoljen njihovim entuzijazmom.

Trunče kompromisa stiže u kratkoj "Frankly", nenadanom breaku u elektronski vox-extended izlet, gazdi se nešto snila odjedared pored bunarčeta avangardna struja koju ne razume, ne sneva on o nikakvom 20. stoljeću, pa tek je prva polovica 19., frcaju neke zvijezde oko njega, a nisu crvene, niti delije, možda whiskeya malo više popio i to onog što čuva za sirće, jer za ždrijebljenje je ostavio u onoj bačvi od kanadskog javora što ljubomorno čuva kao poklon za uspješni prelaz krda od Agwama preko rijeke Kentucky kad nitko nije htio u strahu od Delawara, ti su bili opasni. Skalpirali su ko' da dereš kožu zekanu ili ovci. Četiri goveda su ubili, ostah bez jednog konja, izbušili mi drvenu čuturu s 5 litara whiskeya, mamicu im njihovu, al' živu glavu spasih i svih ostalih 68 goveda dovedoh u Richmond. Dva dana treba, kako računah do ždrijebljenja. Sjedim pored staje i čekam, čak niti ženu ne ljubim više od kobile, ajde, opustio sam se "Two days", eh, da mi je onaj časovnik na lančiću što ga vidjeh u saloonu u Richmondu kod kartaša, znao bih, ovako se orijentiram samo prema suncu i mesecu, ajd, još malo whiskeya... Noć je, sam sam, strah me je, al' ja neću da sam sam...ma ne, to je 20. stoljeće, "Krokodili", njih nema u Kentuckyju, oni jedu crnce u Alabami, Karolini, Lujzijani, na Floridi, ma "White light", a i 'white heat', dobro je, odjedared iskoči i neko neobično ime - Živorad, ma odakle to u Kentuckyju? Čuje se u psihodeličnom dekoru čuvene himne prvih budućih pionira avangardnog rocka što uzgajaju urbanu stoku, ali tek najmanje 120-30-40 godina kasnije. A i do tada će whiskey biti zabranjen, pa legaliziran, te će doći neke nove supstance koje nije moguće ispeči u privatnim pecarama.

I tako razmišlja pored bunara i staje, gazda je opčinjen novim ždrebetom kojeg mu, nada se nitko neće oduzeti, vrijeme otkucava, po prvi puta na albumu s odjekom obredno odlupano dva bubnja koja su slučajno ispala mrskim Delawarima, 1980. će ih iskoristiti Adam and the Ants, ali on to ne može znati u kome se smjeru odvija naslovna tema "You'd been living in Kentucky Working With Horses" što čitav album odvlači u futurističkom pravcu instrumentalne simfonije s djelovima moderne country polu-opere koja još ne postoji.

Zadnji dio su ugodni odjavni foršpani u kojima je ždrijebe zdravo i čilo primajući čestitke kroz 3 komada "My dear diary" ("December Friday", "December" i "January") podignuvši se potpuno na noge, ritajući prvu vrbu i tarabu đ su kokoške, pijući vodu iz kaljuže blata u kojoj nema petrokemije Louisvillea, a za kraj se otkriva da su naši rančeri Slaveni - Višnja pjeva na ruskom "I go out on the road alone" (Lermontou) i baš im je drago što su otišli daleko iz carske Rusije na drugi kraj planete u potrazi za srećom.

Ovo je sjajan instrumentalni album stvoren za perfektnu dramu. Vladimir Ristić i ekipa Pekar imaju nevjerojatno razvijen talent već na ovome prvome radu u ovakvoj postavi za veliki dekor kompletnog scenarija kojeg samo treba filmski uprizoriti da bi bio svima dostupan, a to naravno nije lako i imati će brdo problema s 'našim' režiserima koji ne kuže štos i furku jer što će oni s flmskim i dramskim akademijama brćkati se po američkom Divljem zapadu 19. stoljeća kad ga ionako imaju napretek i na Balkanu. Krivo u startu. Ovo je uistinu velika priča u koju valja pogurnuti glavu zašto su Vladimir, Bojan, Leto i Višnja ovako pristupili na pomalo omrznutom terenu američke folk tradicije od koje je svima muka. Predstavili su svoj aspekt stava u dramatičnom kontekstu sadržajno bogate i opsežne povijesne klime koja ne čini nužnim i današnjicu, ali postavlja brojne hipoteze, te iznimno zanimljivu fabulu o svijetu koji nije bio 'obećana zemlja', odnosno, vraćaju ravnotežu lijepim melodijama i tom fantastičnom fabulom koja je Hollywoodski spektakl za neke sasvim nove glumce, ne mora biti nepoznate. Gazdu bi komotno mogao glumiti Gary Oldman koji nikad nije bio John Wayne.

Naslovi: 1.Give her the name, 2.October, 3.I'm so lonesome I could cry (Hank Williams), 4.Britny, 5.Leto song (Boki/ Leto), 6.53, 7.Combo, 8.Frankly, 9.Two days, 10.White light (The Velvet Underground), 11.Tuesday ear, 12.You'd been living in Kentucky, 13.Intermezzo, 14.My dear diary - December, Friday, 15.My dear diary - December, 16.My dear diary - January, 17.I go out on the road alone (Lermontou)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/12/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Apologetica, EP

PATRISTIC: Apologetica, EP (2022)

| 15/05/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Collapsing Empires

RHYS FULBER: Collapsing Empires (2022)

| 15/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Deset pesmi

MATEJ KRAJNC: Deset pesmi (2022)

| 14/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Insurmountable, EP

PRIMITIVE MAN: Insurmountable, EP (2022)

| 13/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Ruins

BRITOF: Ruins (2022)

| 12/05/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: You'd Been Living in Kentucky Working With Horses
  • You'd Been Living in Kentucky Working With Horses (2021)
  • Spoon Blind Williams:
  • The Dark Side Of The Spoon (2009)
  • Cornfield & Lullabies (2014)
  • Do Snails Like Beer (2015)
  • When Burt plays Tennis (2016)
  • The Night of the Blossoming Cactus (2016)
  • Fly Robin Fly (2017)
  • Here and There (2017)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*