Nakon što je Charlie zaokružio zbir albuma poredanih po engleskoj abecedi od A do Z (2016. sa "Ziezo" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24170), bacio se s dva "Subversions" rada 2018. i 2019. u obrade koje su bile tako-tako, onako kojekako. Uostalom, onaj njegov posljednji nastup u zagrebačkom Boogaloo 4. veljače 2020. www.terapija.net/koncert.asp?ID=29873, taman prije pojave Covid-19 nije sadržavao niti jednu obrađenu pjesmu već 40. obljetnicu drugog albuma "Brand New Age". Evo, sada se nakon 5 godina vraća s autorskim albumom koji je ujedno zamišljen da bude zaista posljednji prije nego li će stari Charile prestati s bendom. Huh? Je li to moguće da je ipak došlo i to vrijeme u ovakvoj prigodi premda je rekao da se zaustavlja dok dođe do slova Z… Pa, moguće da je ovo posljednja zavjesa na pozornici nakon svega, a ako je to uistinu tako, odmah valja napomenuti da je ovaj zadnji čin dostojanstven u velikom stilu. Žestok i prodoran, jedan od najenergičnijih u ovome stoljeću, te taman pristaje bok uz bok najvitalnijim i najboljim ostvarenjima poput čuvenog debija "Another Kind of Blues" (1979) ili onog kasnijeg "Endangered Species" (1982) kada je punk gubio na značenju pod najezdom novih trendova. Sjetite se, i The Clash su tada svirali disco i funk. Charlie pjeva silovito i agresivno. Vjerojatno je i zastoj zbog pandemije utjecao na to, odmarao je glas i skupljao kondiciju, a i imao više vremena za sklapanje stihova. Pripomagao je tu dosta i vjerni basist Alvin Gibbs priskočivši u glavnim vokalnim rolama gotovo u istim frekvencijskim registrima, a klasična motorna ritmičnost Jamie Olivera bubnjevima je dala neophodni serijal energije za čvrste gitarske riffove Steve Straughana koji se neprekidnom progresijom dijele u okatavama od po dva ili četiri akorda čujnih već u prvom, najavnom singlu "Sensei", te narednom melodičnom, duhovitom i zabavnom "Kill me". Album je rezime svih dobro poznatih UK Subs formata - od onih kratkih s ove dvije, te pjesmama "Slavery", "Hoist the sail", "Statements" i "Godot" kompresirane u okvirima oko dvije minute, te onih malo dužih "Political Alamo" i "Bad acid" koje odu u širinu čak do 4 minute razvezavši kompleksnije gabarite s usporavanjima i zatjeravanjima, te slatkastim heavy solažama. Iz mnogih izbija onaj stari rock'n' blues/ proto punk intenzitet, čak i s primjesama Iggy Popa koji se nikad nije smatrao kolekcijom punka, osobito kod primjera spomenute pjesme "Slavery" nakrcane breakovima s otkačenim skokovima, "C60 audio" s teatralnim obrednim topotima ili znatno sporijih "The night holds the key" i "Big foot" koja ima više temeljca hard rocka Led Zeppelin i Gunsa (čak malčice zazvuči ko' "Welcome to the jungle") nego li standardnog punka. Ukrašene pratećim zborskim vokalima i grupnim nadglasavanjima, ovih 12 pjesama se doimaju poput kompilacije singlova što će reći da su različite, a istovremeno i melodično zarazne, a to postići nakon 46 godina diskografske karijere s gotovo istim nabojem nimalo nije lako.



A tražiti punu angažiranu relevantnost u ovakvoj prilici čak nije niti potrebno. Charlie i ekipa odavno nisu ljutiti i bijesno energični mladići da bi se upuštali u aktualne disertacije iskrcavanja prljavog britanskog veša na deponij kritičke taštine. Ne zanima ih sirovi frontalni juriš iz rovova na mrskog im neprijatelja. Tek tu i tamo zafrca poneka socio-politička iskra, ali većina toga se bazira poput testamenta za raspodjelu, kako onim naraštajima da se obrazuju u punk strukturi, tako i strvinarima što u principu nikad nisu bend uzimali za ozbiljno već kao underground gerilu što samo laje. Ustvari, značenje je sarkastično - 'obrnuti inženjering', odnosno devolucija razvoja kada se došlo do stadija da je jedini put ići u rikverc. Charliju je u 78. godini sasvim svejedno.

Naslovi: 1.Sensei, 2.Political Alamo, 3.C60 audio, 4.Slavery, 5.Hoist the sail, 6.Big foot, 7.Kill me, 8.Statements, 9.The night holds the key, 10.Vision and sound, 11.Bad acid, 12.Godot

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/07/2022