Kad se već počelo činiti da i Sigh ulaze u ozbiljnu modernističku tranziciju dodvoravanja trendovima ko' što je pokazao album "Heir to Despair" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28751 (2018), te da Mirai Kawashima okreće stilsku stranicu, uf, glupo je uopće pomisliti, ka pop pjesmama, ajde, komercijalnim kompromisima, uostalom, uplašio je vjerne fanove izvlačenjem starih ranih snimaka izdanja "Eastern Darkness" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31371 (2022), na svu sreću, evo, stigao je popravni ispit. "Shiki" ima koncept o četiri godišnja doba višesmislenim metaforama na život i vrijeme smrti koje se prelistava u uobičajenom terminu kasnog srednjeg vijeka, a može i predstavljati zbroj Kawashiminih godina, uzmimo samo činjenicu da mu je debi objavljen za etiketu pokojnog Euronymousa. Svrsishodno je prišao kreativnijem, a i zabavnijem rakursu potaknut s onime gdje se zaustavio i stagnirao nakon nekoliko vrsnih remek-djela zadnjih desetak godina. Napisan i stvaran s opipljivim bogatstvom iskustva i inspiracije, album dramatizira s oštrim kontrastima, redovito (ne)uobičajenim, a ovaj puta je to opozicija ozbiljnim psihodeličnim blejkerima kao što su Blut Aus Nord i sličnim sljedbenicima. Fora je u kičastim polivalentnostima - tamo gdje se nevjerica obrušava u stilizacije, Sigh vrše suspenzije trenjem i različitim uzbuđenjima premda gledajući unatrag, ovdje nema onoliko inovacija i nazovimo avangardnih poteza. Album nije besprijekoran jer i ne može biti nakon prošlog posrnuća (kako za koga), ali ima onaj dašak magije da smiješne štoseve pretvara u zabavu, a glupo divljaštvo u zastrašujuću dramu kotrljajući pjesmu po pjesmu fokusirajući se na krvavu disciplinu oivičenu jednim od ponajboljih bubnjarskih tretmana žanra posljednjih nekoliko sezona zahvaljujući Mike Helleru iz Fear Factory. Usredotočenost je na progressive aranžmanima (osobito u uvodnoj "Kuroi inori") s gotovo tradicionalnim black pristupom šašavih blastbeat frakcija u kojima nema široke transparentnosti da bi se poremetio tok ispuštanja sustavnog žrtvovanja opscene tematike.



Tu je i dalje sve u štimungu: raznorazni gitarski riffovi, klavijature, saksofon, flauta i povremeni operni vokali s brutalnim stihovima na japanskom. Koga zanima, u priloženoj knjižici cd-a ima ih za pola prikolice šljunka, pardon mrtvih tjelesa eruptirajući u središnjoj pjesmi "Satsui - geshi no ato", čudnovatoj comedy horror fabuli 'volja za ubojstvom - nakon ljetnog solsticija' ili pak, zgubidanski fletnom promašaju "Enter sandman" Metallice, dakako namjernom u uvodniku "Fuyu ga kuru" prešavši u atmosferičan folk s daškom doom ledenice, dovoljno teške za izbjegavanje klopke simboličke balade jednog invertnog crossovera. Naravno, kada je bend poput njih u odabranom području i kada svi gledaju u očekivanju pomicanja granica ka neistraženom, svježem i uzbudljivom, ovo ipak nije korak naprijed, no niti stagniranje. Grandiozan osjećaj ostaje s promjenjivom dinamikom i ponekim jazzy interludijima, kao i istočnjačkim udaraljkama, tako da je ovo dovoljno solidan povratak u formu kaotičnog blacka tangente cirkusa.

Naslovi: 1.Kuroi inori, 2.Kuroi kage, 3.Shoujahitsumetsu, 4.Shikabane, 5.Satsui - geshi no ato, 6.Fuyu ga kuru, 7.Shouku, 8.Kuroi kagami, 9.Mayonaka no kaii, 10.Touji no asa

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/09/2022