home > mjuzik > Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

kontakt | search |

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (Candlelight Records, 2018)

Nešto se ozbiljno događa s metalom. Onim underground sorte. Pretvara se u mainstream. Ne mislim na odavno razvikane zvijezde teškog zvuka, ali primjerice od francuske Gojire, australskih Parkway Drive, američkih Machine Head, Suicide Silence, All That Remains, pa švedskih In Flames, norveških Dimmu Borgir, britanskih Burry Tommorow, brazilskih Soulfly i tako redom... svi se pretvaraju u mainstream. Mijenjaju publiku ko crtić-bend Dethklok. Ova koju su do sada imali nije im bila dovoljno dobra. Ostarijela je. Na koncertima je samo klimala glavom i po potrebi koji puta otkačila na pjesmu koja im se dopala. Traže se, ha, valjda, nove generacije koje su puno fleksibilnije na izričaj metala kojeg se slobodno može pokopati onakvim kakav je bio u vrijeme NWOTBHM, thrasha, black/ deatha, a i u doba alternativnog metala, elem, tamo sjajnog perioda od konca 70-ih sve do cirka recimo početka drugog desetljeća 21. stoljeća. Promijenili su se i multimiljunski bogataši Linkin Park na zadnjem albumu otišavši u elektroniku, pa vidi kako je završio frontmen Chester Bennington. Suicidom. Stara publika nije voljela niti prethodne, također elektronske albume počevši od "A Thousand Suns" (2010), ali su 'nekako' prošli čudnim predodžbama da je sve to samo 'tranzicija' u nešto kreativnije. Metal nije punk kojeg se može i repati ko' Beastie Boys, Public Enemy, Edo Majkaa, Elemental, industrial Throbbing Gristle, Einsturzende Neubauten, Ministry, DreDDup, elektroniku Aphex Twin i tako redom. Punk je stav, a ne glazba. No, metal je mjuza i zna se što je metal - osnovica u distorziranom riffu i teškom ritmu, brzom, ultrabrzom ili ultrasporom, svejedno je, ali gitara i zvijerski vokal ranjenog bića kome se cijeli život strovalio na glavu je osnovica s mnogo inverzija od čistih zajebancija do okultnih mistifikacija. Po meni, najprivlačniji rock žanr uz horror filmove. Žanr koji otvara maštu 'trećeg oka'.
[  ]

Japanski Sigh su svakako bili u periodu 90-ih sve do zadnjeg fantastičnog albuma "Graveward" (2015) jedna od glavnih okosnica ekstremnog i avangardnog čuda u tom fahu, jedan od zasigurno najlucidnijih bendova koje je metal uopće iznjedrio (na Terapiji su dobili DESETKU), a i onda ti dođe ovo vrijeme te faking tranzicije da se upitaš kuda ustvari ide dobra mjuza. Skoro dođavola. Zadnji album Machine Head "Catharsis" nisam htio recenzirati jer bi ga totalno ispljuvao, a ispada da im je jedan od bolje plasiranih na top listama (UK no.12, USA no.65). Mislim, što je to? U2 od post-punka do disca i elektronike? The Rolling Stones izgubljeni u 80-im kad su se ah-ah šlepali za new-waveom, a nisu ga uhvatili za muda kako je trebalo, a na punk i hardcore nisu niti pomišljali. Draži im je bio disco. Jebote takav bend što je nekoć bio važan, a danas je samo podrtina i podsmjeh. Ne mogu rockeri i metalci čitav život zastupati svoj stav. Rock je prevaziđen, prerastao je sve dogme, ušao je u pore čovječanstva kao najvitalnija kultura Zapadne civilizacije, unio je pojam pornografije i slobodnog razmišljanja, punk je revitalizirao ideju da se može slobodno demokratski pokenjati i popišati na socijalnu, društvenu, političku, nacionalnu, pa i svemirsku situaciju, a pri tome ostati i dovoljno sabran, međutim, ekstremni metal je nešto posebno. Najopakije što je rock kultura iznjedrlia. Od rodonačelnika Black Sabbath i Bathory, te Celtic Frost, Napalm Death, Darkthrone i još puno toga da ne nabrajam, uostalom svaki pravi metalac ima svoje omiljene bendove. Kad vidite nekoga s majicom Iron Maiden, Metallica ili ide na koncert Sabaton, vjerujte, to nije metalac. To je, kak' bi moj stari pokojni frend Maško iz Đurđevca rekao 'kurac i kiselo zelje'.



Joj, nisam mislio da će doći ovakav dan da Sigh album, inače bend kojeg obožavam zbog dosadašnje unikatnosti i originalnosti (na Terapiji imaju recenzije zadnja 3 albuma) moram secirati na ovakav način iz kojeg se uočava da meni jednostavno nije 'sjeo'. Zašto? Nije to više onaj avangardni, otkačeni, iščašeni, ludi, blesavi, zvrkasti, šašavi, pomahnitali japanski stroj kakav je bio na ubjedljivo najboljem albumu "Graveward". Ovo je sad uvjetno rečeno mirniji i skuliraniji protokol sadističkog uništenja koji se zrcali u dvojakom raskoraku: prvi je dvojezičnost korištenjem japanskog, a daleko manje engleskog stvarajući ogromnu konfuziju u percipiranju same fabule, a drugi je u znatno manjem eksperimentalnom pristupu s kojim su se približili avanturizmu korištenjem pop, elektronskih, disco i trip-hop štoseva kako bi 'omađijali' svoj egzibicionizam. Koliko je to dobar ili loš potez, neizravno se upućuje na strategijsku kariku obogaćivanja kredibiliteta, izgleda na onu loptu privlačnosti iza koje ustvari stoji zastrašujuća paranoja i otuđenje što u obilju trenutaka ovog albuma dovlači kompleksan eklekticizam. Jednostavnije rečeno, osjeća se od pjesme do pjesme da im je ponestalo fleksibilnih ideja što su zamijenjene rubnim sporadičnostima nevezanim uz pojam metala, te štoviše dosežu dimenzije pogubne za metal. Da nije nekoliko tipičnih gitarskih i bubnjarskih masakriranja s death/black elementima, ovo bi komotno mogao biti world-music mahnitijeg izdanka od uvodne teme "Aletheia" s mantrajućim sweet melodijama i etno zvukovima Dalekog istoka flaute, pikola i saksofona, ali bez pentatoničkih mjera, preko trodjelne "Heresy" u kojoj se hvataju trip-hop elektronike poput Yello iz 80-ih kombinirajući i stilizaciju The Residents poigravajući se s vokalnim efektima na smiješan horror način (u drugom dijelu "Acosmism"), te s ambijentima i laganim psycho/space-rockom (treći dio "Sub specie aeternitatis"), sve do posljednje, naslovne "Heir to despair" u kojoj čak 10 minuta prožimaju kraut-rock s metalom i psihodeličnim folkom oivičenim valcerom na taishogotu, japanskom instrumentu nalik na melodiku, ali je ustvari žičani instrument s tipkama što ostavlja utisak zvuka harmonike dugmetare .

Od 9 pjesama tek su 2-3, eventualno maksimalno 4 nalik na njihov dosadašnji prepoznatljivi stil ekstremnih metal varijacija - "Homo homini lupus", "Hunters not horned", "In memorial delusional" i donekle "Hands of string puller" što je više nego uvredljivo uranjanje u dosadašnju katalizaciju otvorenih psihičkih rana. A opet, daleko je to od toga da bi sve ovo skupa bilo samo puki pokušaj spajanja popa i metala. Čudan jeste ovo rad za sve stare fanove i više je okrenut ka onima koji bend nikad do sad nisu pratili. Nema mnogo kreativnih ambicija izuzev ako se sva ova crossover navlačenja mogu smatrati ambicijom: daleko je više ambicija u pokušaju samodopadljivosti i priklanjanju nekoj novoj publici, a to je jedan logičan potez suvremenog metala koji može biti i klopka za bend.

Naslovi: 1.Aletheia, 2.Homo homini lupus, 3.Hunters not horned, 4.In memories delusional, 5.Heresy I oblivium, 6.Heresy II acosmism, 7.Heresy III sub specie aeternitatis, 8.Hands of the string puller, 9.Heir to despair

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 08/12/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Non Escape

DICHOTOMY ENGINE: Non Escape (2024)

| 17/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Liam Gallagher John Squire

Liam Gallagher John Squire: Liam Gallagher John Squire (2024)

| 16/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover: Violence Solves Everything Part II (The End of a Dream), EP

COMBICHRIST: Violence Solves Everything Part II (The End of a Dream), EP (2024)

| 16/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Files 01-12, compilation

MORGUE FILE: Files 01-12, compilation (2024)

| 15/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Sakati paun

DEMENTRONOMES: Sakati paun (2024)

| 14/03/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの
  • Desolation, tape (1990)
  • Tragedies, demo (1990)
  • Scorn Defeat (1993)
  • Far East Gate In Inferno (1994)
  • Infidel Art (1995)
  • Sigh's Tribute To Venom: To Hell And Back, tape (1995)
  • Ghastly Funeral Theatre, mini album (1996)
  • Hail Horror Hail (1997)
  • Roots II - The Return (1998)
  • Scenario IV: Dread Dreams (1999)
  • Imaginary Sonicscape (2001)
  • Roots V - The Pentangle (2001)
  • Daze Of The Underground (2003)
  • Gallows Gallery (2005)
  • The Dark Psyche (2006)
  • Hangman's Hymn (2007)
  • A Tribute To Venom, mini album (2008)
  • Scenes From Hell (2010)
  • In Somniphobia (2012)
  • Graveward (2015)
  • Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*