Sve se čini da Mirai Kawashimi ponestaje kreativnog elana. Biti na sceni već 35 godina stalno gruntati s novim rješenjima i inovacijama black metala mora biti vraški naporan posao, a zadnjih nekoliko albuma je švrljao i prtljao s eksperimentima, pa se ponovno pokušavao vratiti u staru formu. I sve to nekako polušepavo, na guranac, ne previše ubjedljivo, da se razumijemo, spram onoga kako ga je šibao adrenalin, pa i ne tako davno, cirka točno prije 10 godina sa zadnjim velikim albumom "Graveward" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=21471 (na Terapiji dobio 10/10). Međutim, ovdje se dolazi do svojevrsnog paradoksa: u trenutku kada bi se valjalo totalno probuditi iz učmalog traženja, odlučio je ponovno snimiti čuveni album "Hangman's Hymn" iz 2007. za kojeg je dobio iznimno pohvalne kritike. Ali stari otkačenjak navodno nije bio zadovoljan ondašnjim standardima koji su od onda znatno napredovali u izvedbi i produkciji. Malo blesavo, ali, kako je, tako je.



Ovdje su sve te pjesme točno poredane, nanovo odsvirane i snimljene, jasno se uočava razlika u njegovoj vokalnoj komičnoj zlobi, bombastičnim orkestracijama, agresivnim melodičnim djelovima, promjenama u strukturi "Das irae" i "Overture" koji su sad odvojeni uvodnici u glavnu temu "I saw the world's end", a ima i puno življih komada spram originala, primjerice "The master malice", te daleko energičnijeg topota sadašnjeg bubnjara Mike Hellera spram ondašnjeg Junichija Harashime kada su jezgo ekipe bili Japanci. Neki riffovi su pretvoreni u thrash ("The memories as a sinner"), gitare su pojačane uz orkestracije i simfonijske dionice, pa čak i u zabavu ("In devil's arms"), a osjeća se i jači pokušaj kompletne grandioznosti.



Sveskupa, nisam baš mišljenja da je album trebalo ponovno reparirati s ovakvim obnavljanjem koje čak nije niti generalni remont jer ovdje postoje velike razlike s orkestracijama koje mogu stare fanove razočarati: izgubio se onaj istraživački nepredvidljiv avangardni duh jednog od najlucidnijih i najzabavnijih metal albuma 21. stoljeća kojeg mnogi smatraju njihovim najboljim djelom. Istina, na originalu su gitare bile zakopane u miksu s naglaskom na synthove i gomilu glazbenika, postojale su jednadžbe/ nejednadžbe, čudna logika refleksije cirkusa u blatnjavoj magiji ondašnjih 44 minute i 17 sekundi za koje je master radio James Murphy iz čuvenih bendova Cancer, Obituary, Testament i Death. Koliko ovo ipak nije mrlja za original, još uvijek je solidan black koji graniči s thrashom, ali ja bih radije volio čuti NOVI materijal, kakav god da jeste, nego preradu starog materijala. Naslovi: 1.Introitus Kyrie, 2.inked in blood, 3.Me-devil, 4.Dies irae, 5.The master malice, 6.The memories as a sinner, 7.Death with dishonor, 8.In devil's arms, 9.Overture, 10.Rex tremendae/ I saw the world's end, 11.Salvation in flame/ Confutatis, 12.Finale: Hangman's hymn/ In paradisum/ Das ende

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 08/08/2025