Ako bi pojavu grupe DEVASTATIONS i njihov prvi album mogli nazvati "ugodnim iznenađenjem godine", njihov drugi album "najmračnijim albumom godine", onda svakako početak trećeg albuma spada u "(možda) najbolje indie-pop otvaranje ikad"! Jer kako drugačije protumačiti ili objasniti tu navalu emocija pri slušanju Black Ice i Oh Me Oh My, koje kao da nisu s ovog svijeta.

Da podsjetim one zaboravne, DEVASTATIONS su australski trio (svi odreda Nick Cave - alike) koji je nakon objave prvog albuma posjetio i naše krajeve, te nekolicinu nas oborio s nogu svojom izravnošću, ljubaznošću, a posebice pjesmama. Već za drugi album preselili su se u Europu i tu odučili napraviti karijeru. Kakvu god.



Rosa, koja nastavlja album, je ustvari ono na što smo navikli i što smo očekivali od DEVASTATIONSa, crna, depresivna ljubavna pjesma, koju je više nego emotivno otpjevao Conrad, prva polovica autorskog tandema. Da se nebi opustili i mislili da je ovo album bez greške, pobrinuli su se u The Pest, pjesmi koja nema početak, zaplet ni kraj i ja jednostavno još uvijek ne kužim kaj ona tu radi.

Srećom odmah ju pobija As Sparks Fly Upwards, pjesma koja spada su one koje me podsjećaju na seriju "Grlom u jagode" (kao između ostalih i DINOSAUR JR obrada Framptonove Show Me the Way), i kroz vrlo dugačak intro svako malo očekujem da glas počinje pričati "Te godine Bane je izgubio nevinost…". Predivno nešto! S druge strane "Face of Love" odmah se ugurala u vječni Top 5 "Sha-la.la" pjesama.

I da je to sve, bilo bi dovoljno. Al tu su još i Mistakes, sa zaraznim refrenom, klaviristička The Avalanche of Stars, jedna od njihovih najdepresivnijih (a to stvarno nije lako) The Saddest Sound, te morikoneovski instrumental za kraj, znakovitog naziva Misericordia.

Za devet pjesama zaslužili su čistu...

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 30/10/2007