Ako bi pojavu grupe DEVASTATIONS i njihov prvi album mogli nazvati "ugodnim iznenađenjem godine", njihov drugi album "najmračnijim albumom godine", onda svakako početak trećeg albuma spada u "(možda) najbolje indie-pop otvaranje ikad"! Jer kako drugačije protumačiti ili objasniti tu navalu emocija pri slušanju Black Ice i Oh Me Oh My, koje kao da nisu s ovog svijeta.
Da podsjetim one zaboravne, DEVASTATIONS su australski trio (svi odreda Nick Cave - alike) koji je nakon objave prvog albuma posjetio i naše krajeve, te nekolicinu nas oborio s nogu svojom izravnošću, ljubaznošću, a posebice pjesmama. Već za drugi album preselili su se u Europu i tu odučili napraviti karijeru. Kakvu god.
Devastations - Rosa (live)
Rosa, koja nastavlja album, je ustvari ono na što smo navikli i što smo očekivali od DEVASTATIONSa, crna, depresivna ljubavna pjesma, koju je više nego emotivno otpjevao Conrad, prva polovica autorskog tandema. Da se nebi opustili i mislili da je ovo album bez greške, pobrinuli su se u The Pest, pjesmi koja nema početak, zaplet ni kraj i ja jednostavno još uvijek ne kužim kaj ona tu radi.
Srećom odmah ju pobija As Sparks Fly Upwards, pjesma koja spada su one koje me podsjećaju na seriju "Grlom u jagode" (kao između ostalih i DINOSAUR JR obrada Framptonove Show Me the Way), i kroz vrlo dugačak intro svako malo očekujem da glas počinje pričati "Te godine Bane je izgubio nevinost…". Predivno nešto! S druge strane "Face of Love" odmah se ugurala u vječni Top 5 "Sha-la.la" pjesama.
I da je to sve, bilo bi dovoljno. Al tu su još i Mistakes, sa zaraznim refrenom, klaviristička The Avalanche of Stars, jedna od njihovih najdepresivnijih (a to stvarno nije lako) The Saddest Sound, te morikoneovski instrumental za kraj, znakovitog naziva Misericordia.