Dvadeset godina postojanja Caveovih The Bad Seeds i 13 studijskih albuma, u karijerama bezbrojnih rock autora najčešće bi bilo povezano s osebujnim stvaralačkim krizama, padovima inventivnosti i koncentracije, te debelim retrogradacijama svega i svačega pri čemu bi se u principu dobio proizvod koji valja izbjegavati.

Kada se koncem 2003. godine iz sastava definitivno povukao Blixa Bargled kojem je matični Einsturzende Neubauten već dulji niz godina skoro djelovao kao vlastiti ispušni ventil samo za art ideje koje nisu bile primarne Seedsima, kritika je gotovo bila sklona pretpostaviti da će kapetan Cave svoje sjemenke zasaditi bez prijeko potrebnog obrađivanja koje mu je temeljito prosijavao i selektirao Blixa. No, malo tko je mogao očekivati da će Cave pronaći dovoljno snage da se upusti u svoju avanturu na pohod ka novim osvajanjima teritorija, te pri tome ostvari jedan od svojih najkompleksnijih albuma u karijeri!

Ovaj, 13.-ti album Cavea & The Bad Seeds u prvom redu razlikuje se od svih ostalih radova po materijalnoj konstrukciji jer je objavljen kao paralelni dvostruki album koji nema nikakvih uzajamnih kompozicijskih vezova. "Abattoir Blues" je rock and roll album, dok je "The Lyre Of Orpheus" tiha kombinacija balada, countrya, melankonije, bluesa i ambijenata. Sam Cave je vjerojatno želio naglasiti da odlazak Blixe ne mora djelovati kao uzburkani orkan koji će poremetiti njegov stvaralački naboj, pa je shodno tome pokazao da još uvijek ima dovoljno kreativne energije da stvori djelo koje će opsežno prikazati sav njegov šarm opsesije povezane s mrakovima, strahovima i teološkim razmatranjima u formama rocka i prepoznatljivih laganih nota. Štoviše, izgleda da je odlaskom Blixe Cave sa sebe skinuo čitavo breme uzajamnih autorskih paralela koje su se na posljednjih nekoliko albuma odražavale kroz izrazito mirne minimalne glazbene pejzaže.

Dok se na albumima "No More Shall We Part", te osobito na ""The Boatman's Call" rock forma pojavljivala samo tek kao odavno zaboravljeni Caveov skladateljski opus, prethodni album "Nocturama" iznjedrio je nekoliko odličnih rock and roll brojeva (posebice "Dead men in my bed" i "Baby I'm on fire") kojima je najavio svoj ponovni rock naboj koji se izgubio negdje nakon faze albuma "Tender Prey" s konca osamdesetih. Doduše, Cave je obavezno na svako izdanje The Bad Seeds u devedesetim uvrstio ponešto što je mirisalo na rock and roll kako bi relevantno održavao svoj skladateljski image autora koji je ponikao iz rocka, no odavno nije napravio ništa što bi i bezrezervno bio čisti rock and roll album. Stoga je prvi cd "Abattoir Blues" itekako važno Caveovo ostvarenje u situaciji koja je izgledala da će narušiti njegovu ispoliranu karmu autora pjesama koje su počele nalikovati zamornim glazbenim evergreenima.

Album je najavljen prvim singlom "Nature boy" sredinom rujna 2004. i iznenadio je svojim jednostavnim plesnim rock udarcima, a kompozicije koje se nalaze unutar ovog albuma umnogome se razlikuju po svojim glazbenim rock riješenjima od gotovo svih njegovih radova iz devedesetih. Naslovi poput "Get ready for love", "Cannibalism hymn" ili "There she goes, my beautiful world" prožeti su brojnim glazbenim iznenađenjima koja u sebi prepliću rock and roll s izuzetnim kakofonijama, harmonijama i neočekivanim melodijama. Naravno, kao i uvijek do sada Cave je svoj lirski segment posvetio razmatranju teoloških nesklada, ljubavnim odnosima, ironičnim situacijama i raznim nesvakidašnjim fabulama, no ovaj puta je izuzetno raspoložen za daleko vedrije aspekte života. Njegov morbidni dio lirske osobnosti je gotovo nestao, tek povremeno se pojavljuje kao vokalno-narativni moment u samoj nadogradnji što je velika i značajna karakteristika "Bluesa klaonice" koja je prikazana kroz niz crtica ljudskih života u kojima su prisutne brojne zablude koje ljudsku stvarnost dovode u vrlo čudne situacije. Kompoziciju "Let them bell rings" je posvetio svojem velikom idolu Johnny Cashu i odao mu dostojanstvenu počast.

Drugi disk "The Lyre Of Orpheus" sadrži 8 naslova koji se potpuno razlikuju od rock and rolla s prvog diska. To su vrlo mirne kompozicije s pregršt formi balada ("Breathless", "Baby you turn me on", "Supernaturally"...) kojima je pridodano i nekoliko neočekivanih izleta u eksperimentalno poigravanje s glazbenim tonovima koji su ukroćeni u Caveov poznati mentalni nered u kojemu vlada izuzetna disciplina i dosljednost prema zacrtanim principima. Naslovna skladba "The Lyre Of Orpheus" je Caveova verzija mita o Orfeju i Euridici, no njegova interpretacija nije onakva kakvu poznajemo već mračna i ironična priča, dok je završna "O children" nabijena morbidnom temom inspiriranom ubojstvom i suicidu. Stoga ovaj drugi cd praktički nema nikakve zajedničke veze s prvim osim što ga prati ista ekipa glazbenika okupljena oko Cavea kojima je pridodao i Londonski Community Gospel zbor koji su kroz niz naslova obogatili vokalne izvedbe njegovih tekstova punih osjećaja.

Također je važno spomenuti da je ovom prilikom Cave po prvi puta potpuno dozvolio Seedsima potpuno uključivanje u proces komponiranja skladbi što se nije vrlo dugo vremena dogodilo budući da je sastav tijekom karijere vrlo teško mogao skupiti na uobičajenu probu. Osnovicu sastava ovog puta činili su violinist i gitarist Warren Elis (koji povremeno svira na ovom radu i irski buzuki), bubnjar Jim Sclavnous, basist Martin Casey i gitarist Mick Harvey.

Nakon svega što je Cave snimio u svojoj karijeri, konačno se desilo da napravi album koji je presjek svega onoga po čemu je toliko jaka i značajna ličnost, tako da se spoj rocka, countrya, bluesa, valcera i atmosfere s osebujnim izletima u buku, nered i mnogobrojna glazbena eksperimentalna variranja ne može protumačiti drukčije nego li kao vrhunski konglomerat njegova cjelokupnog opusa.

horvi // 12/11/2004