Još se devedesetih šuškalo o njima, 2001. nakon izlaska albuma "Brazde" kudikamo više, a ni 2005. ("Ruka bez povratka") šuškanje nije prestajalo. Pa iako se šuškalo, "Veliki prezir" nije dopušatao da se i progovori, sve do 2009. i izlaska "Nikadjekraj", njihovog najnovijeg i najboljeg albuma.

A da se na horizontu "nešto opako kuha" moglo se naslutiti preslušavajući "Izgubljeni vikend", solo projekt glazbeno-tekstualne perjanice banda, Vladimira Kolarića, iz čije su kuhinje (i majspejs prostora "Izgubljenog vikenda") neke pjesme završile i na "Nikadjekraj".

"No no" nije jedna od njih, ali ni ništa manje hitoidna uvodna pjesma albuma sa snažnom "weezer" asocijacijom, te dugim doors-ovskim solom u sredini nakon čijeg kraja ulećemo u poantu pjesme, a vjerojatno i cijelog albuma: "ne daj da ti vise krila, dosta zanovetanja, pusti da te vetar dira, to ti pričam!". Toliko optimizma u tako malo stihova rijetko se sreće, pa je logično da "No no" osvaja na prvu! I kao od šale.

Već u slijedećoj "Probudi se, sine" staje se na loptu, no nikako na kreativnom planu, jer radi se o prekrasnoj indie baladi prožetoj nostalgijom i opet snažnom porukom: "kako si, kako si dečko? Šta bih sad bio da sam ti!", dok slijedeća, nijansu brža, "Zakopavam" progovara o klaustrofobično-intimističkim iskusvima i njihovom potiskivanju. Slijedi slatka, repetitivna, neobična "Šta ja mislim", a zatim "Svi se spustite na pod" koja lakšim početkom vješto maskira svoju rokersku narav. "Danas" je još jedna brža dvominutna indie balada, nakon koje slijedi "Nema hrabrosti", ponovno prelijepa slowdown right-in-the-heart pjesma o kompleksnosti muško-ženskih odnosa, pa tako "ponekad samo sprema stan, ponekad samo spremam sam, ponekad samo sprema tuđe stvari, dušu, srce, sve... zar ne?", a kraj te pjesme, kao i količinu uvjerljivosti kojom odiše ostavljam svakome od vas da otkrije sam.

Album nastavlja s blues-rock "Pomozi sebi" koja, kao i podosta ostalih stvari, pred kraj oblači drugo odijelo, a slijedeća "Idem dole", jedna je od "Izgubljeni vikend" stvari s početka ove recenzije (tada se zvala "Nikuda") koja opet odiše velikom dozom nostalgije i sjete prekrasno začinjena usnom harmonikom. "Zvoniće" je tek nešto lošija, jednako lagana, s opet promjenjivom dinamikom kako se bližimo kraju i kao takva predstavlja odličan uvod u sjajnu završnu "Nikadjekraj" koja krije završnu misao "mir u grudima, nikadjekraj" i tom igrom riječi vraća nas na misao s početka albuma i vješto je zaokružuje, ne dozvoljavajući da album završi.

"Veliki prezir" je postao veliki band. Kao nikad do sad pjesme nastaju spontano, bez grča, s "mirom u grudima", "puštajući da ih vetar dira" svjesne svoje stvaralačke vrijednosti i činjenice da s lakoćom diraju "dušu, srce, sve". Zar ne?

ocjena albuma [1-10]: 10

danko // 25/01/2010

PS: Red je spomenuti i tko čini "Veliki prezir":

Vladimir Kolarić: vokal, gitara, električni klavir, bas, tamburin, usna harmonika / Boris Mladenović: bas, synth, vokal, bubnjevi / Robert radić: bubnjevi / Robert Telčer: gitara, vokali / Ken Stringfellow: električni klavir, synth, vokali.