Vratio se stari Tigar na klavijaturama i donio u zvuk ovog jedinog preživjelog sastava iz plejade čuvene beogradske novotalasne scene osvježenu dimenziju atmosfere, psihodelije i prijatnog ekscentrizma.

Ljubomir Đukić - Tigar, vrativši se iz New Yorka ponovno u postavu 2004. po prvi puta je nakon albuma "Kako bubanj kaže" (1984) sudjelovao u stvaranju novih pjesama, te je sa velikim dozama kreativnosti unio prijeko potreban odmak od klasičnog r'n'r stila Orgazma. Njegovim odlaskom daleke 1985., Orgazam je bitno izgubio na egzibicionizmu i originalnosti, no kao što se zna, tada je ustvari počela prava komercijalna epopeja banda kada su bez problema punili i najveće dvorane bivše države zahvaljujući albumima "Distorzija" (1986), sjajnom živom zapisu iz Kulušića "Braćo i sestre" (1987) i studijskom "Letim, sanjam, dišem" (1988) koji je bio ponesen ogromnim jugoslavenskim hitom "Igra rokenrol cela Jugoslavija". Sve ono što se oko Orgazma dešavalo u 90-im godinama, u Hrvatsku je stizalo tek na kapljice; mediji su zbog svih mogućih blokada uzrokovanih ratom izbjegavali bilo kakve informacije o cjelokupnoj srpskoj rock sceni, interneta nije bilo, a sve one proturene audio kasete i cd-ovi mahom su kolali od ruke do ruke i presnimavali se za potrebe vlasitih fonoteka. Tek sa albumom "A um bum" (1999), Orgazam se vratio u Hrvatsku, no tada se pokazalo da je gotovo punih 10 godina odsustva posve razdvojilo nekadašnju složnu audijenciju. Nove generacije znale su ih uglavnom po r'n'r hitovima, a onaj prvi i najvažniji period banda bivao je skoro poput nepoznanice što se vrlo dobro moglo primjetiti na njihovom nastupu 23.XI 2007. u zagrebačkoj
Tvornici kada su uglavnom mlađi naraštaji sa nevjericom promatrali Ljubu Đukića na vokalu i klavijaturama pitajući se 'tko je sad pa ovaj?'.

Gile koji je jedini ostao konstantan član iz originalne postave, nakon Ljubinog odlaska poveo je band u čisti mainstream u kojem su se pogubile sve one nekadašnje novovalne ikone, no barem je spram svojih nekadašnjih zagrebačkih kolega Jure Stublića i Jasenka Houre zadržao dostojanstveni renome dobrog ukusa. Sa posljednjim studijskim albumom "Harmonajzer" (2004) samo je potvrđena Stonesovska etika čvrstih r'n'r pjesama kakve je Orgazam peglao gotovo 20-ak godina, no Gile je povratkom Ljube svjesno ušao u kompromis da se sa starim ortakom mora igrati jedna sasvim drugačija taktika. Oslobodivši dovoljno kreativnog prostora, Ljuba je na ovom devetom studijskom albumu Orgazma unio ono što je bandu osjetno manjkalo tokom svih ovih godina odsustva - atmosferičnost, ekspresivnost i eksperimentalni šlih, no ovdje je prisutan jedan sasvim drugačiji pristup, kako na njegovim vokalima, tako i u samom tretmanu klavijatura. Konstantna postava sa Giletom (vokal, gitara), Zoran Radomirovićem - Švabom (bas), Branislav Petrovićem - Bananom (gitara, usna harmonika) i Blagoje Nedeljkovićem - Pačetom (bubnjevi) kompaktno je uigrana momčad koja zna točno svaki mig, svaku gradaciju i svaki zakutak pjesama, te se po svim svojim osobinama s pravom mogu nazvati ovozemnim Stonesima koji su i nakon svih ovih godina još uvijek spremni svirati, improvizirati, zabavljati se i raditi zaista maštovite pjesme. Interesantan je podatak da su sa komponiranjem novih pjesama krenuli još 2006., ali su im dozvolili višegodišnju hibernaciju da se pokaže s vremenom da li je to ono što bi uistinu trebalo biti. Kako je vrijeme proticalo, tako se iskristaliziralo šta i kako dalje, te sa čime valja istrčati na teren, a dojam kojeg album ostavlja je da se Ljuba izgleda svojski potrudio sa svakim glazbenikom ostvari pravilan jamming koji nikoga ne stavlja u podređenu poziciju.

Kada krene uvodna "Nemaš nikom ništa da daš", ne može se oteti uzdah 'oh, pa zar još jedan klasičan r'n'r/ blues album Orgazma'... Na svu sreću, ovo je strategijski smišljena kompozicija za samu promociju albuma kako se ne bi odmah u startu otvorile sve karte i pogubila ona poveznica spram prethodnog "Harmonajzera". Rokačina je to u mid-tempu koja dovlači blueserski boogie prizvuk Chuck Berryija i Stonesa sa vokalom Ljube koji unosi posve novu dimenziju, pomalo i prljavo punkersku sa kreštavo grčevitim glasom koji djeluje kao da će svakog trenutka 'popucati'. Inače, sama tekstualna potka je socijalno - emotivna pošalica koja ima sve potrebite predispozicije za klasični mainstream rock hit, mada je, mora se priznati, najslabija točka albuma. No, od naredne "Noć me zove" počinje se rasplitati jedno posve drugačije klupko koje po svojim performansima aludira na to kako je Orgazam moguće mogao zvučati nakon "Kako bubanj kaže" albuma da je Ljuba kojim slučajem ostao u bandu. Plesni mid-tempo u lakoglazbenom soul/ soft-rock pasažu s brojnim gitarskim laid-back letargijama i finim Ljubinim igrama na klavijaturama (harmonije i klavirske minijature) unijete su u veoma romantičnu lirsku sponu sa Giletovim vokalima i laganim natruhama starinskog šaputavog repanja. "Bliži suncu" je još jedan korak ka nečem novom što Orgazam nije gotovo nikada prakticirao - profinjeni soft-rock/ blues s primjesama jazza a'la Steely Dan koji je komplementarno obogaćen psihodeličnim strukturama i uokviren suvremenim trip-hop tempom, te premda se može učiniti da je riječ o debelom retro zvuku, band se dovitljivo domislio da ga profilira kroz znameniti duh beogradske kurentne scene nalik na Darkwood Dub. Uistinu prijatni revijalni soul-rock štih pjesme "Ti to možeš" priziva onaj čuveni Spectorov zvučni zid sa Ljubinim nadogradnjama nalik na simfoničare i jedno je od većih iznenađenja albuma. Funk, kojeg je Orgazam kratko prigrlio na albumu "Kako bubanj kaže" sada je relevantno nastavljen s odmakom od 26 godina u iznimno plesnoj pjesmi "Pokaži mi (kakav je tvoj grad)" koji je pravo odraslo unuče one teme "Ja želim promene/ baby, baby, baby, baby". Ovdje se cijela ekipa razbarušila sa kreativnom slobodom, preplitanjem gitarističkih solo izleta, Banana ugodno defilira sa kraćim blueserskim intervalima na usnoj harmonici, a sve to kompaktno objedinjuje Ljuba koji se potpuno uklopio u ovaj vrlo homogeni glazbeni stroj i doima se kao pravi vođa čvrsto držeći uzde u šaci. No, pravo iznenađenje albuma slijedi u fantastično rasplesanoj bombi "Nikad ne znam" koja traje punih 11 minuta i tu se s pravom može konstatirati - ovo je zaista novi Orgazam kakav se potajno očekivao nakon "Kako bubanj kaže" albuma. Psihodelični funk prepun efekata, različitih igara u kojima Ljuba dolazi do punog izražaja svojim kreacijama insinuiravši zvukovima na melodično razigrani jazz saksofon i prateće duhače veliki je zalog za nastavak ove uistinu prijatne personalne obnove na jednoj posve novoj razini gdje su dozvoljeni eksperimenti i egzibicije kakve je Orgazam vrlo rijetko isporučivao na svojim r'n'r albumima. Inače, pjesma po svojem stilu ima stanoviti duh i ambijentalnog techno-rocka makar koliko god da to djeluje primarno ili sporadično, no evidentno je da se band sasvim otvoreno upušta u nova istraživanja koja su kao takva dobrodošla i prikazuju rukopis pun mašte, ekstravagancije i slobodnog duha. Posljednja "Vrati se" je još jedna u nizu klasičnih balada Orgazma, ovaj puta oblikovana kroz plesni mid-tempo soft-rocka i kao takva veoma ležerno sjeda da zatvori ovaj vrlo ugodan i prijatan rad.

Daleko od toga da se veliki povratak Ljube očekivao u onom najekscentričnijem izdanju albuma "Lišće prekriva Lisabon", mada je bilo istini za volju i takvih potajnih želja, no Gile je još davno rekao da mu nije namjera nastaviti svirati punk iz '77 ili novi val koji je definitivno završio 1982. Ovdje je sada prisutan jedan sasvim drugačiji Orgazam, vrlo prijatan i poprilično neočekivan, ali nikako razočaravajući. Album je to koji možda neće 'sjesti' na prvu zbog posve drugačijeg zvukopisa, lakših nota i pomanjkanja klasičnih r'n'r skladbi, ali kao što je 30-togodišnja povijest ovog velikog banda redovito pokazivala, njihovi radovi su se otkrivali postupno. Ima ovdje niz detalja, sofisticiranih lirskih metafora, puno mašte i glazbene kreativnosti koje nisu nimalo banalne kao što to možda djeluje nakon prvog preslušavanja. Vratili su se u punoj formi i za pretpostaviti je da možda slijedi jedan novi, preporođeni nastavak Orgazma koji je još uvijek dovoljno moćan da puni velike koncertne dvorane. Sedam stilski poprilično različitih pjesama u mid-tempovima imaju dovoljno baruta za napad na najširi auditorij.

Za promociju u Srbiji pobrinuo se Telekom kao distributer tako da se album može nabaviti na gotovo svim prodajnim mjestima uključujući i trafike i benzinske pumpe. Prema najavama, u igri je i dopunjeno izdanje koje se pojavljuje nakon ove prve verzije, a ono uključuje još nekoliko pjesama. Zna Orgazam još uvijek kako se radi prava stvar.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/11/2010