home > mjuzik > Everybody Knows

kontakt | search |

THE YOUNG GODS: Everybody Knows (Two Gentlemen, 2010)

Najavljivan kao live album, očekivao se klasičan živi zapis sa žamorom publike, aplauzom i ovacijama, no iznenađenje je veće budući da je album studijski snimak elektro-akustičnog sessiona na kojem su ovi Švicarci isporučili kompletno novi materijal sa 10 pjesama. U postavi im je ponovno The Prodigy gitarist Vincent Hanni kojem se očito dopala suradnja na prošlom "Knock On Wood" albumu 2008., te on ovdje osim električne svira i akustičnu gitaru. Nastavljajući svoj egzibicijski rad s kojim su se u zadnje dvije godine pretežito orijentirali na akustične nastupe (čak i kao ulični svirači po nekim europskim gradovima), The Young Gods su povezali svoju elektronsku industrial ostavštinu sa mjestimičnim blueserskim šlihom pretvorivši se u suvremene eklektičare. No, to ne mora striktno značiti da je njihov kreativni fokus zaustavljen sa "Super Ready/ Fragmente" albumom iz 2007., dapače, ovdje su oni samo nastavili istraživanje zvukova i mogućnosti izraza s kojim ponovno otvaraju neka nova poglavlja za vlastiti nastavak djelovanja.

Osvježivši glazbenu sliku sa akustikom u nekoliko kompozicija, zvuk im je u principu i dalje ostao na čvrstim electro-industrial temeljima glavnog meštra Al Cometa koji je svoje karakteristične žestoke i probojne eskapade smirio sa ambijentalnim dekorom i dakako neizostavnim inovacijskim eksperimentima. Kratki instrumentalni uvod "Sirius business" kozmički je uokviren psihodeličnom gitarskom ekspresijom nalik na Hendrixove eksperimente. Bez ikakve veće drskosti, prva prava stvar "Blooming" lijeno se giba u elektro-akustičnom tonu poput ljetne žege koja vibrira na slikovito dotjeranom pejzažu zelenila izvlačeći psihodelične segmente drevnog rocka kojeg su predočili laganim trip-hop ritmom i stilom koji se slobodno može nazvati 'balada za prirodu i pejzaž', no to je u stvari samo zagrijavanje. Iskonska bomba kakva se redovito isporučuje na njihovim albumima je urnebesan r'n'r "No land's man" sa sjajnom Hannijevom gitarskom svirkom koja umnogome podsjeća na Hendrixa, dok je prateća infrastruktura puna Cometovih dosjetki u kojima se tek kroz redove može uočiti da su u principu elektronske finese. Prije bi se moglo ustanoviti da se i on sam ovdje prihvatio 'žica', no budući da se već dva desetljeća zna s kakvim majstorstvom elektroniku pretvara u 'žive' zvukove, sav interijer je pretopio gotovo u klasičan rock band koji funkcionira kao da je iskrsnuo iz debelih slojeva psihodeličnih sfera San Francisca s konca 60-ih godina. Prvi jasniji elektronski zvukovi dopiru iz kolosalne "Mister sunshine", još jedne himne majci prirodi gdje je Bernard Trontin svoj klasični bubnjarski set zamijenio udaraljkama i elektronskim 'tribal' ritmovima, dok je Hanni ovdje obilato degustirao svoju vještinu ambijentalnim minijaturama na akustičnoj gitari. A Franz, koji je ionako svoja zasebna vokalna priča od kompozicije do kompozicije, ovdje je u svojstvu suvremenog šamana koji se kroz veoma poetičnu liriku meditativno unosi u uzvišeni obred posvećenju suncu. Najdulja skladba "Miles away" koja traje punih 10 minuta protežira nekoliko zvučnih opservacija; početak je posve akustičan, nastavlja se sa finim galopirajućim elektronskim tempom i brojnim Cometovim eksperimentalnim efektima koji uvode duboko u trance-psihodeliju doslovce kristalno posloženu na tekuću traku sa koje iz pozadine dopiru hard-rockerski zvukovi Hannijeve gitare i s vremenom dolaze u prvi plan. Posljednji dio je posve opuštene ambijentalne naravi. Stvarčina je, nema šta, pravi suvremeni elektro-akustični techno u kojem se zaista ima šta za slušati na račun bogatstva ideja i zvukova. Laganiji i mirniji dio albuma predstavljaju teme "Two to tango" i "Aux anges" (spoken-word na francuskom jeziku) s obilatim ambijentalno - eksperimentalnim pristupom, dok se onaj blueserski nalazi u akustičnoj temi "Introducing" koja je relevantni nastavak rada sa prethodnog albuma "Knock On Wood". U njoj Bernard koristi konge, Hanni vrlo ugodne ambijentalne blues intervencije na akustičnoj gitari, a Comet u sve to unosi svoj popratni elektronski 'unplugged' egzibicionizam sa sitnim međuigrama zvukova koji djeluju kao analogni zveketi kojekakvih udaraljki. A onda za razbijanje prividno nostalgične atmosfere pristiže još jedna electro-industrial komadina - "Tenter le grillage" otpjevana na francuskom sa starinskim minimalističkim prizvukom syntha a'la Suicide i obrednim tempom bez ikakvih pretenzija da će eksplodirati kao što se očekuje od samog početka. No, zato je tu posljednja skladba "Once again" koja doživljava vrhunac u svojem slobodnom padu neprekidnim preplitanjem psihodelije, laganog tempa i eksperimenata koji umnogome asociraju na raznolike zvukove iz prirode (primjerice cvrkuti ptica i žamor udaljenih naselja), a ima i zaista neobičnih 'nesvrstanih' Cometovih egzibicija kojima obogaćuje cijeli kolorit poput završne dub tehnike i ambijentalnog finiša koji odlazi u fade-out.

Ovo je album koji je pun posve jasnih ekoloških načela; od samog naslova i omota koji prikazuje velegrad okrenut naopačke do njegovog sadržaja koji je striktno okrenut ka veličanju one neiskvarene prirode i nezagađenog okoliša. Kao i uvijek do sada, The Young Gods su ponovno dokazali da se i u potpuno jednostavnim temama mogu postaviti kao veliki umjetnici kojima nije nikakva nepoznanica zaputiti se tamo gdje se malo tko usudi. Sa ovakvim kolopletom akustike i elektronike, te industriala, rocka, bluesa i ambijenta, ponovno su osvježili svoj stil, udahnuli mu novu dimenziju i pokazali da su još uvijek avangardnih načela s kojima mogu i vrlo dobro parirati kao radiofoničan band zbog poetičnosti i vrlo pitkih, mahom plesnih kompozicija. Ako im netko zamjeri na pomanjkanju žestokih i udarnih industrial tempova morati će se dobro zamisliti jer The Young Gods ipak olako ne shvaćaju težinu zadatka; ovo nije tematski 'urbani' album za gvožđe i sintetiku, već obredni proces nadahnut svježinom zelenila, šuma, džungli, rijeka i prirodnih ambijenata gdje nema mjesta za tešku metalurgiju.

O prirodi 'svi znaju' sve, a "Everybody Knows" se postavlja tako da pretendira za jednog od potencijalnih djela koje može u budućnosti često 'dosađivati' u životu jer sugerira upravo na neprestani periodički prirodni proces regeneriranja i obnavljanja. Stoga nije uzalud posljednja kompozicija upravo "Once again".

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Moteti in madrigali

MATEJ KRAJNC: Moteti in madrigali (2019)

| 23/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: In And Out Of Time

IDEOMOTOR: In And Out Of Time (2019)

| 22/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Stanica Dugave

FNC DIVERZANT: Stanica Dugave (2019)

| 21/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Happy Now

GANG OF FOUR: Happy Now (2019)

| 20/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Same evrovizijske popevke (z zasedbo Stara mama bend)

MATEJ KRAJNC: Same evrovizijske popevke (z zasedbo Stara mama bend) (2019)

| 18/04/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Everybody Knows
  • The Young Gods (1987, Attitude Records/ Play It Again Sam)
  • L'Eau Rouge/ Red Water (1989, Play It Again Sam)
  • Play Kurt Weill (1991, Play It Again Sam)
  • TV Sky (1992, Play It Again Sam)
  • Live Sky Tour (1993, Play It Again Sam)
  • Only Heaven (1995, Play It Again Sam)
  • Heaven Deconstruction (1996, Play It Again Sam)
  • Live Noumatrouff (1997, Intoxygene)
  • Second Nature (2000, Play It Again Sam)
  • Six Dew Points (2002, not for sale)
  • Music For Artificial Clouds (2004, Intoxygene)
  • XX Years 1985-2005 (2005, Play It Again Sam)
  • Super Ready/ Fragmente (2007, Play It Again Sam)
  • Knock On Wood (2008, Play It Again Sam)
  • Everybody Knows (2010, Two Gentlemen)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*