Poznati po tome što su još od najranijih dana, tamo s druge polovice 80-ih drastično promjenili koncept rocka usmjerivši ga prema avangardnim strukturama (čak se i sam pokojni David Bowie poslužio njihovim instrumentalno-lirskim konceptom na albumu "Outside" 1995. nakon što je ostao zapanjen s prvim radovima), ovi Švicarci s različitih govornih područja vječito su se fokusirali na svoje materinje jezike, bilo da je to njemački, francuski ili u znatno manjoj mjeri talijanski, no najviše su koristili nematerinji - engleski kako bi ih cijeli svijet razumio. Frontmen, a danas gitarist i glava benda Frantz Treichler ili kako se voli nazivati Francesco nimalo nije osoba koja ima loše sračunate umjetničke poteze u karijeri pokazavši to i na ovome novom, devetom studijskom radu. Bend nikada nije iznosio nikakvu privatnu priču, o njemu se praktički i ništa ne zna u tom pogledu, evo objavljena im je pozamašna knjiga od čak 800 stranica autobiografije/ biografije na formatu malo većem od džepnog 20 x 28 cm "The Young Gods Documents 1985-2015" koju još nisam uspio nabaviti jer joj je cifra pozamašna, čak 54 švicarska franka CHF ili 530 kn/ 47 eura (a jako me zanima), no mogu reći iz osobnog iskustva kad sam ih sreo prije koncerta u Ljubljani 25.IV 2007. s bivšom suprugom pitavši ih kakvi su im tiraži albuma, Frantz ili Francesco mi je odgovorio 'budeš vidio, imamo štand, pa što se proda'. Otišlo je tom prilikom možda 4-5 cd-ova i jedan-dva vinila. Mršavo. Znam. Ljudi već tada u ovoj našoj vukojebini od ex-Yu nisu imali novaca, bend je potom još dva puta došao u naše krajeve, pamtim punu zagrebačku Močvaru samo šest mjeseci kasnije 20.X 2007. kad su promovirali "Super Ready Fragmente" i praznjikav KSET s 80-tak ljudi 11.II 2011. prilikom promocije "Everybody Know" kojeg očito nikog nije pretjerano zanimao, a gitarist na toj turneji je bio Vincent Hanni iz The Prodigy, jebate. Sve su to bili sjajni albumi, uostalom i "The Young Gods Play Kurt Weil" iz 1990. je odličan album s obradama, no ljudi nisu spremni, a pogotovo mainstream kriteriji prihvatiti ništa drugo osim rijetkih uboda nekoliko vitalnih hitova tražeći u ovim Švicarcima neke Marylin Manson, Nine Inch Nails, ili, pa čak U2 i The Doors konotacije kojih, istina, ima u izobilju. Novi album je shodan nastavak "Everybody Know". Osam punih godina ih nije bilo (skoro devet), u međuvremenu je otišao Al Comet, a vratio se stari osnivač Cesare Pizzi (bio na prva dva albuma i producirao čuveni Treponem Pal 1990.) prepustivši glavninu zvučnog 'terora' samom Frantzu (elektronika, gitara) usmjerivši bit sadržaja na čvrstu stabilnost umjetničko-lirskih i glazbenih ideala koji ne podlježu nikakvim zakonitostima žanrova koje ionako prolongiraju. Minimalistički su orijentirani na vrlo dobro smišljen koncept, ovaj puta dodekafonije provučene kroz prizmu tangrama, naoko bezazlene dječje igrice, došle negdje iz Kine prije tko zna koliko stoljeća. Tangram se svodi na igranje poput domina: od jednog kvadrata izrezanog u 7 komada kao geometrijski likovi (5 trokuta, 1 kvadrat i 1 paralelogram), može se napraviti nebrojeno mnogo likova koji izgledaju poput recimo psa, mačke, čovjeka, mjeseca, sunca, svinje, štakora, naposljetku, možda i Einsteina, zašto ne, tako da je opet avangardnost u igri, a ne sama glazba s kojom se, istina, ovaj put bend i nije nešto osobito zaigrao.



Možda se varam. Nikad to nije najjasnije što se tiče The Young Gods, ali se nikad nisam niti osobito prevario. Uvijek su bili drugačiji od svih na planeti Zemlji. Uvodna "Entre en matière" (između materije), jedna od dvije pjesme na francuskom zbori 'spavaj moje dijete, vidi kako se grad širi', a mi ćemo ostati to što jesmo ne pretendirajući na nikakvo krucijalno bogatstvo izuzev onog psihološkog. Čak nam se niti album neće prodati da bi bio neki tiraž kad ionako naše pjesme ne puštaju na radiju, a baš smo ih napravili da se vrte. Skoro da se čuje miran Frantzov komentar 'dođavola, toliko dugo radimo, a nitko nas ne emitira, gdje smo pogrešili'. Ma nisu. Moderni su The Doors kojih ovdje ima u mnogim figurama kroz teme "Tear up the red sky" i ponajbolje "All my skin standing" od čak 11 minuta (obje će podsjetiti na čuvenu "Summer eyes" s "T.V. Sky" albuma), ali ne na klasičan, već psihodeličan način koji je, pak povezan s Throbbing Gristle/ Coil formatima i kraut-rock ostavštinom kao osnovnim faktorom uz poneki trip-hop ubod poput singla "Figure sans nom" (bezimena slika) jedne od ljepših 'pop' pjesama u njihovoj cjelokupnoj kolekciji oivičene simboličkim spektrom gitarskih melodija.



Upravo iznenađujuće mnogo gitarskog rada tokom čitavog albuma, bilo da je riječ o ambijentalnim pasažima, laganim staccatima ili odriješitim riffovima daju prilike u 'praznim hodovima' Cesare Pizziju i bubnjaru Bernardu Trontinu da fiksiraju klizne podloge proizašle iz stanovitih 'jamminga' i eksperimenata prvenstvo slobodnim formacijama koje u principu odreda počinju laganim tonovima, no niti malo bezbrižnim opservacijama. Sve je to u njihovoj glazbi mahom sablasnog efekta bez obzira radilo se o naoko psihodeličnim devijacijama spomenutog uvodnika, potom usne harmonike u "Moon above" s neidentificiranim objektima razasutih brojnim bubnjarskim prelazima (ko stvorena za početak koncerta), elektronskog acid/ trance plesnjaka za klubove i chill-anje "You gave me a name" kojeg su, da je bilo prave kreativne prisebnosti trebali priuštiti Simple Minds tamo negdje u vremenu nakon "Sons And Fascination" albuma 1981., ili završne ambijentalke "Everythem" za potpuno chill-anje od punih 7 i pol minuta.

Ovo je album o povratku kući, na toplo ognjište, u zagrljaj nakon putešestvija pijanki i razglabanja o metafizičkim paranojama, a poput tangrama, može se složiti i sasvim drugačije. Ovom prilikom prezentirali su svoj osjećaj svijeta iz luksuzno uređene Švicarske koja usput nije i valjda nikad neće biti EU, na umiveniji i korektniji način, ovaj put bez nekog žežšeg industial terora koji manjka. Slušati ove 53 minute je jako dugačak poetski put koji uključuje sve faze ovih majstora, ali mišljenja sam da su po energiji ovaj puta najtananiji i nije im bitna. Žele prisnost s ljudima, lirsku poetiku, uživati u kolažnim igricama da si ljudi sami stvore svoj svijet na račun njihovih pjesama. Majstori su imaginacije.

Naslovi: 1.Entre en matière, 2.Tear up the red sky, 3.Figure sans nom, 4.Moon above, 5.All my skin standing, 6.You gave me a name, 7.Everythem

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/03/2019