Prošlogodišnji sjajan album "Super Ready/ Fragmente" i velika europska turneja umorili su ovaj trio koji je odlučio predahnuti i zaokrenuti svoj dosadašnji istraživački avangardno elektronski-industrial rad u jednom posve novom smjeru.

Susrevši se s gitaristom Vincent Hannijem (The Prodigy) zamolili su ga da im se nakratko pridruži na nekoliko nastupa uživo, a kako je ta suradnja više nego solidno uspjela, Hanni im se priključio i u studiju jer mu se svidjela ideja o akustičnom albumu. Sam naziv albuma "Knock On Wood" je aludiranje na starinski zvuk i legendarni istoimeni soul r&b hit Eddie Floyda iz '60-tih, te na južnjački blues zvuk s kojim obiluje ovaj vrlo intrigantan rad.

Album otvara "Our house" (s albuma "T.V. Sky" 1992.) u laganoj akustičnoj varijanti uz blagu pripomoć elektronskog minimalizma gdje Al Comet svoju znamenitu sample mašinu koristi kao ambijentalnu laid-back pozadinu. Gitaristička svirka Hannija je na zavidnom unplugged nivou tokom čitavog albuma i tek se na ovom cjelokupnom doprinosu ističe da je vrlo dobar i kreativan glazbenik. "I'm the drug" (uvodna skladba njihovog "Super Ready/ Fragmente" albuma) popraćena je ritmičkim udarcima bubnjara Bernard Trontina po kongama, Franzovim tambourinom, gitarskim minijaturama u kojima ima i slide-gitare, te zvuči kao akustična varijanta "Sympathy for the devil" The Rolling Stones (vrlo bliska verzija je i "Speak low" s albuma
"The Young Gods Play Kurt Weil" iz 1991.), dok je "Everythere" (također s prošlogodišnjeg albuma) vrlo koncizan korak u snažan unplugged rock aranžman gdje se koriste standardni akustični bubnjevi, a Hanni izvodi mnoštvo finih gitarskih bravura. Jedno od većih iznenađenja je "Gasoline man" (s "T.V.Sky") u plesnoj blues varijanti, te je važno spomenuti da su sve melodije ostale iste kao i Franzovi vokali i način pjevanja, dok je glazba doživjela znatne promjene.

Ovdje ima korištenja pozadinske slide-gitare, sitnih minijatura, usne harmonike, te Godsi pokazuju kako je njihova glazba itekako kompleksna i može se prilagoditi i ovakvom starinskom stilu za kojeg su skeptici smatrali da ovaj band nikada nije znao svirati rock, pogotovo ne ovakav neo-folk. Najkraća pjesma je "Charlotte" (s drugog albuma "L'Eau Rouge", 1989.) odsvirana samo na harmoniku i akustičnu gitaru uz minornu pripomoć zvečki, te potom slijedi najdulji broj "Ghost rider", obrada velikana Suicide u trajanju od punih 12 minuta. U njoj je prisutna laid-back ambijentalnost Al Cometeve elektronike, ksilofon, zatim Trontinovo korištenje kronometarskih taktova po tabli i još nekolicini udaraljki, te obilje psihodelične atmosfere koju uz elektronske harmonije vrlo jasno i prozračno opisuje akustična gitara. Negdje od sredine kompozicije priključuju se i tipični režavi Suicide minimalistički melodijsko-ritmički zvukovi onog prastarog syntha, kao i specijalni šumovi i vokali u delay i echo efektu bez kojih je ova legendarna skladba nezamisliva. Sjajna i jedna od najuspjelijih skladbi na albumu. S drugog albuma ovdje je još prisutna i ona snažna speed-metal/ industrial skladba "Lounge route" uz moćan ritam gdje se Al Comet priključuje sa zvučnim psycho-trance efektima koji kulminiraju u blagoj i namjernoj kakofoniji. Uz spomenutu "Charlotte", ovo su jedine pjesme otpjevane na francuskom. "She rains" je pretvorena u ambijentalno-eksperimentalno prostorno djelo poput David Sylvianovih finih minimalistički razvučenih zvučnih pejzaža, a pred sam kraj albuma se pojavljuje do sada nikad svrstana u njihov repertoar obrada "Freedom" Richie Havensa u varijanti kao što su "I'm the drug" ili "Speak low". Vrlo plesno i poletno. Posljednja skladba bez koje je nezamislivo govoriti o ovim vještim umjetnicima je "Skin flowers" koja je u tančine odsvirana u akorde kao i na albumu "T.V.Sky", ali u akustičnoj varijanti. Čak je dodana i neobična slide gitaristička solo melodija koja podsjeća na arabeske. Sjajno.

Da je riječ o njihovom posve novom albumu s novim kompozicijama ovo bi bila čista desetka.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/05/2008

PS: Paralelno s albumom snimljen je i film "Live At 'Moods' Zurich, december 18th, 2006" gdje se uz 6 skladbi s ovog albuma ("I'm the drug", "Gasoline man", "Speak low", "Ghost rider", "Lounge route" i "She rains") nalaze još i dvije specijalne obrade - "Everything in its right place" Radiohead i "If six was nine" Jimi Hendrixa.