home > mjuzik > Hot Fuss

kontakt | search |

THE KILLERS: Hot Fuss (Island, 2004)

Rijetko se kada događalo da američki rock sastavi zvuče poput evropskih profiliranih art imena kakvima Britanija i ostatak Evrope obiluju. Tek rijetke iznimke koje su svoj rock art-pop naboj crpile iz evropske tradicije, američka povijest je uglavnom zabilježila u New Yorku u doba faze suradnje Andy Warhola i Velvet Underground, te kroz sedamdesete uspjela je iznjedriti nekolicinu imena kojima je sam umjetnički izraz u rocku bio daleko važniji od njegove suptilne potrošnje - primjerice Steely Dan, Suicide, Talking Heads, Television, Pere Ubu, Devo, te kasnije Sonic Youh, Laurie Anderson ili R.E.M.

Svi oni su uglavnom veliki dio materije za sastavljanje svojih neobičnih glazbenih mozaika nalazili u mnogobrojnim artističkim strujanjima koja su dolazila iz Evrope (izuzev Steely Dan koji su svojem artizmu prišli spajajući američki blues i jazz sa evropskim rock strujanjima) da bi tek u svojem samom zvučnom "mirisu" na momente podsjetili da imaju ponešto zajedničko i s američkom tradicijom koja se povremeno uplitala u dio njihovih sadržaja. No, ipak je najveći dio njihovog naboja bio zasnovan na utjecajima koji su dolazili iz Evrope, što se tek u slučajevima ponekih singlova R.E.M. i Talking Heads realiziralo i kao američki tržišni pogodak.

Pa ipak ostala je potpuno jasna činjenica da američka publika nikada nije objeručke prihvatila bilo kakav oblik rock-arta u rasponu od ranih Genesis, Roxy Music, Soft Machine, Van Der Graf Generator, Kraftwerk, Can, Peter Gabriela, Gang Of Four, E. Neubautena, JAMC, My Bloody Valentine i sl. koji su bez presedana svojevremeno bili stjegonošama novih glazbenih horizonta u rocku. Na rijetke momente se desilo da tko zna kakvim slučajem poneki izvođač dosegne visoku poziciju na američkoj ljestvici najprodavanijih a da nema iskonski američki duh, već dio ili potpuni horizont evropskog artizma. Podsjetimo da se u nekoliko posljednjih godina to desilo samo s albumima "Lateralus" Toola i "Kid A" Radioheada koji su sasvim neočekivano zauzeli no.1., te s nekim manje bitnim imenima.
Kada je objavljen ovaj album "Hot Fuss", u prvo vrijeme se bez ikakvih sumnji smatralo da Killers dolaze iz Britanije, štoviše, sve je mirisalo na duh Manchestera i dio plesnog popa s početka devedesetih, no iznenađenju nije bilo kraja kada se ispostavilo da band nije niti manchesterski, niti engleski, niti škotski, niti britanski, a ni evropski, već američki.

Sam album u cijelini zaista odiše suvremenim spojem svega što su britanci unazad tridesetak godina ljubomorno smatrali svojim "najšminkerskijim" rockom, tako da se ovdje nalazi konglomerat sastavljen od finih klavijaturističkih melodija koja umnogo čemu podsjećaju na Roxy Music i dio new romantics atmosfere Ultravox, gitarskih pasaža U2, The Smiths, raspojasanih vokala koji zvuče kao skinuti od Thom Yorka, Morrisseya, do umjerenog Johnny Rottena u vrijeme pop faze P.I.L., a valja napomenuti i da je sama suština glazbenog sadržaja bazirana upravo na plesnom rocku osamdesetih kakav su lansirali mnogi izvođači od Joy Division, The Cure i Simple Minds, preko Then Jericho, do imena s početka 21. stoljeća poput Interpol ili Beta Band.

U niti jednom trenutku ovog albuma Killers po ničemu ne ostavljaju dojam da se radi o amerikancima; sve skladbe od prve "Jenny was a friend of mine" do posljednje "Everything will be alright" uvjeriti će i najzagriženijeg pokonika britanskog zvuka da se radi o strogo profiliranim Otočanima sve dok se ne pogleda njihova "osobna karta". Kao singl objavljen je "Somebody told me", a vrlo dobar dojam ostavljaju i kompozicije "Mr. Brightside" i "Smile like you mean it", te "Believe me Natalie", dok je drugi singl "Indie rock and roll" mjestimično pokvario pretjerani tekst o tome što je u stvari alternativni rock.

Sve u svemu, "Hot Fuss" je jedan sasvim simpatičan plesni rock album od amerikanaca onakvih kakvima ih u Evropi ne poznajemo, barem ne već neko dulje vrijeme, a zaista je tek sada nakon ovog evropskog koraka itekako interesantno što Killers mogu ponuditi na svojem narednom radu.

horvi // 19/10/2004

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*