The Best Of Letu Štuke (Menart, 2017)

Dugo sam razmišljao na koji način želim napisati recenziju koncerta Dine Šarana i njegovih Štuka u Vintage Industrial Baru 14.12. sada već prošle godine. Da, s obzirom na poveći vremenski razmak od trenutka završetka koncerta i vremena pisanja ovog teksta, bilo bi očito da lažem kada bih tvrdio da je sve otišlo na razmišljanje o konceptu ovoga što sad čitate. Priznajem da su se u sve uplele obaveze i lijenost, ali i neka obveza prema samome sebi da za svoju prvu pravu recenziju koncerta ne napišem nešto u potpunosti uobičajeno.

Zato sam odlučio navedeni koncert sagledati kroz, odnosno, usporediti s "Best of" albumom koji su Štuke objavile ove godine. Naime, može se reći da sam upravo zbog setliste koju su sačinjavale gotovo sve pjesme s Best of kompilacije, koncertni prostor napustio pozitivnog, ali ipak podvojenog mišljenja. Štuke su pozornicu zauzele vidno raspoložene i pune energije, no isto se raspoloženje i energija u prvom dijelu koncerta nisu prenijeli na publiku. Tako se Sami nije "uhvatila" kao što su se, primjerice, tjedan dana kasnije uhvatili Johnny Junk Polizei, Tek da nas podsjeti ili Čuvar močvara i trava. Štoviše, za mene su stvari najnižu točku dosegnule pjesmom Paranoja, još debelo u prvoj trećini koncerta. Nakon vrlo ugodnih melodija koje su u početku ispunile popunjeni koncertni prostor Vintagea, odjednom sam se osjećao kao da sam došao na koncert Dubioze. Ili, još gore - Brkova. Po svakom bi mjerilu "industrije", pjesma koja otvara album (Proteini i Ugljikohidrati, 2008.) te se nalazi na best of kompilaciji, trebala biti, ako ne već jedan od najvećih hitova, barem pjesma koja slušatelju na prvu prezentira prepoznatljivi glazbeni profil benda. Paranoja pak, ne samo da nije za Štuke stilski "klasična", već i predstavlja bend u svom najseljačkijem i priprostijem izdanju, bila ona ironična ili ne.

Istini za volju, bend je oduvijek balansirao na tankim linijama i ostvarivao se u glazbenim kontradikcijama. S jedne su strane tanke linije postavljene u vidu Šaranovih balada koje "plešu" između malih ljubavnih i političkih (ili - ubaci temu) remek djela te pomalo otrcanih i pretjerano sladunjavih uradaka sličnih velikom broju regionalnih bendova osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Čak i kad u studiju bend uspije oformiti pjesmu na prvi način, uživo se dogodi da na pjesmi poput odlične Šutiš, Šaran izvede "Bodaleca" pa produži pjesmu za 3-4 minute i naizmjence urla "ajmo sad dečki", "ajmo sad cure"; Sretan ti rođendan koju su ubacili u produženu Kao na zapad simpatična je, ali i pomalo neprikladna gesta. Tako se u studiju i uživo zapravo najbolje snalaze u klasičnijim rock stvarima koje čine kompromis između dvaju "suprotstavljenih" strana. Minimalizam i Tesla, za mene vrhunci njihovog studijskog stvaralaštva, bili su ujedno i vrhunac nastupa pa se uz njih i pokoju uspješniju upbeat numeru poput Pere Papacodera na kraju uspio većinski uživati u koncertu.

Imajući na umu današnje težnje i zahtjeve slušateljstva i kritike koji, pod krinkom zahtjeva za relevantnošću, od bendova uglavnom traže apsolutnu konstantnost ili im u protivnosti pokušavaju izbrisati svaku mrvu kredibiliteta (khm khm, Arcade Fire) - jasno mi je zašto Štuke nikad nisu bile i vjerojatno neće biti "velik" bend. Ali možda je i bolje tako. Neke je stvari bolje otkriti u klubu, a ne na Cvjetnom za vrijeme Cest is d'besta, čak i kad to otkrivanje iziskuje nekoliko kratkotrajnih perioda u kojima si s oba kažiprsta čepite uši.

Ocjena za kompilaciju: 8/10

ivan blažinović // 17/01/2018