Davno je opjevani rocker iz Sesvetskog Kraljevca ustvrdio da su boje u nama,dok je ponajbolji band našeg govornog područja vlastito ime programski kolorizirao.
Iako zima nudi uglavnom akromatske boje, povremeno je i takva dojmljiva,no ostatak godine pleše danima šarenih predznaka.
I dok Splitom i Dalmacijom prevladava bila boja,zagrebačkim kvartovima i općenito našim sjeverom modra,daleku Kinu određuje crvena,a primjerice Irsku ili čarobni Novi Zeland zelena. Boje su sve,od zore naših života do blago zagasitog obzora pri pozdravu sa suncem koje ide na počinak,utkane su u važne i znamenite stihove i naslove.
Stoga čast autorima pjesama koje određuju boje,odabir opituranih naziva izgleda ovako.
PURPLE HAZE - Jimi Hendrix (1967)
Pitanje je bi li znamenita gitarska tema zvučala tako dobro da Hendrix nije pretjerivao u konzumiranju "ljubičaste izmaglice".
Ovo je naravno šala jer riječ je o vjerojatno najvećem gitaristu ikada,a kako je vrijeme hipija bilo vrijeme razigranog kolorita i čestog unosa malko pomaknutih supstanci,niti Jimi protiv navedenoga nije gajio odbojnost. Klasa za sebe,ikona i čarobnjak sa šeširom trikova punim,trebao je tek dobru ritam sekciju koju je i imao u pouzdanom bubnjaru Mitchu Mitchellu i jednako kvalitetnom basistu Noelu Reddingu,koji bješe stabilni nosivi zidovi Hendrixova tornja.
Njegovi su tonovi bili izravni poeni za pobjedu,pogoci u metu,kuštravi i bujni grmovi skrivenih tajni,kao i očaravajuće emotivni klikovi,jedinstveni i nedodirljivi. Sve navedeno stalo je u niti tri minute gitarske fantazije Purple Haze pjesme,psihodelične krivudave ceste jasnog znakovlja i začuđujućih krikova.
A kada lumen zausti " 'Scuse me while I kiss the sky", kreće u prebiranje žica zubima.
Zaključna ocjena? Netko?
BLUE MONDAY - New Order (1983)
A nakon jednog čarobnjaka,eto nas do skupine čarobnjaka,mančesterskih industrijalaca čija je tvornica bila soba puna sekvencera,moogova,ritam mašina i sličnih pomagala,koji stvoriše zavjesu sempliranog zbora, nadaleko poznati Hookov način prebiranja po basu, ukratko najbolji dance-pop koji možete naći.
No vratimo koju stranicu unatrag.
Ispočetka marginalni,a vremenom vrlo utjecajni i nažalost band kratkog roka trajanja,Joy Division,uz pjevača Iana Curtisa(koji si je zbog dijagnoze i neuspjele borbe sa vlastitim demonima oduzeo život) bio je baza muškim članovima novonastalog New Ordera. Dečki su potom u band uveli Gillian Gilbert na klavijaturama(ali i gitari) i na valu već specifično utemeljenog zvuka,isti dodatno ispeglali poglavito zahvaljujući njujorškoj klupskoj sceni,ali i pečatu Ennia Morriconea te Giorgia Morodera, ponajviše zbog disco beata postignutog sa Donnom Summer.
Osnovne smjernice su tu,no stvar poput Blue Mondaya do tada se nije mogla čuti. Sjajna mrdalica pokorila je sve strane svijeta,proširila se poput epidemije i trasirala put nadolazećoj mančesterskoj sceni ponikloj na plesnom podiju Factoryja.
BROWN SUGAR - Rolling Stones (1971)
Mick Jagger je ne tako davno priznao da ovakav tekst sigurno ne bi više nikada ponovio.
Jasna aluzija na razuzdani seks,uživanje u drogama,kao i potmuli robovlasnički tretman žena,grozničavi je dokument nastao ipak,poput Hendrixove Purple Haze,pod neupitnim utjecajem (ovoga puta) nešto težih preparata.
Ali glazbena moć pjesme koja otvara eponimni Sticky Fingers je ogromna. Keithova ritam gitara je velika poput Himalaje (premda se sa solo dionicama izmjenjuje sa Mickom Taylorom), Jagger pjeva kao da mu za vratom dahće četvrti jahač apokalipse,a pulsirajući Wymanov bas savršeno stopljen sa ritmom Wattsovih palica nezaustavljivo grabi ka cilju. Dodajmo još sjajne dionice Stewarta na klaviru i Keysa na saksofonu i tu je single koji je otpuhao sve takmace sa vrhova top ljestvica.
Važne role na ovom genijalnom albumu, jednom od osobno mi najdražih i najboljih uopće,odigrali su i Ry Cooder,Billy Preston i Nicky Hopkins. Ry se pristojno zahvalio na upit da postane punopravnim članom banda,a svi koji ste iz nekoga razloga "prespavali" 70e,primite na znanje kako su Stonesi već ovim albumom (premda su na nekolicini prethodnih dali to nagovijestiti) na otvaranju glazbeno prebogatog desetljeća zasjeli na tron sa kojeg ih nitko uspio svrgnuti.
Sve što je uslijedilo,bila je nadogradnja. I to kakva!
RED RIGHT HAND - Nick Cave & The Bad Seeds (1994)
Kada zvono udari na početku pjesme,znamo da počinje gotički blues Nicka i sinova razmetnih.
Sablasna atmosfera pjesme stvorena jedinstvenim minimalizmom,hladni je, zapravo studeni bič koji cijepa zrak na crno i sivo,izvađen iz trpke Miltonove poeme Izgubljeni Raj - predloška omeđenog teškim bojama, bazičnim izvorom grijeha i kaotičnim swingom dobra i zla.
To je formulirao baršunasto zagasiti glas Australca sa londonskom adresom,a sviračko moćni Bad Seedsi (uključujući naravno Cavea sa sjajno intoniranim aranžmanom na orguljama),Blixa i Mick na gitarama,tromi Wydler sa gotovo ušuškanim metlicama na timpanima i Casey koji je basom popunio sve rupe (ako ih je uopće i bilo) - jednako su zaslužni kao i autor ove prašnjavo-dimne kulise.
Tražite li možda bolju verziju pjesme među obradama poznatih i još poznatijih,nećete je naći.
Ovaj tip kojemu odijela savršeno pristaju odnosi pobjedu nošenu u desnici.
MODRO I ZELENO - Ekatarina Velika (1985)
EKV ne stavljam na sami pijedestal glazbenih skupina našeg govornog područja,no ovu visoko koloriziranu pjesmu bespogovorno da.
Bogata i zaogrnuta daškom post-punka i novog vala,sa blagim mirisom romantike i artistički dotjerana,otvarajućim crescendom daje do znanja koliko je svirački grandiozna i moćna.
Margitine klavijature zvuče kao da rijeku požuruju najljepšem slapu,Firčijev bubanj istu drži bajkovito u koritu,a Bojanov bas je ravan dionicama najboljih suvremenika Engleske i Amerike. Album je sniman u Zagrebu, rodnom gradu Milana Mladenovića,sjajnog tekstopisca i gitarističkog heroja prebogatog životopisa,ali nažalost umjetnika čiji je život prerano okončan.
I upravo koliko je bojama ukrašena naslovljena pjesma,toliko je crnilom prošarana tragična sudbina članova EKV-a; uz Bojana i Magi, također je prerano otišao Vd,genijalni bubnjar Šarlo Akrobate i Katarine II.
Svi nažalost ostadoše "u hodniku vremena".
BLUE LINES - Massive Attack (1991)
Ovi prvotimci elektronskog poleta 90ih zaslužuju medalje zlatnog sjaja.
Topla voda iz njihovih slavina imala je jednostavno poseban tok, ljekovito djelovanje i karmički važan val.
Kakva momčad - Daddy G,Del Naja,Mushroom i Tricky,genijalci do tada uglavnom DJ-i,MC-i,VJ-i i tvorci rap redaka bristolskih ulica,kao i grafiteri,prema vlastitim riječima bješe "potjerani" od Neneh Cherry u studio gdje su stvorili nešto novo,potpuno različito,a opet hip-hopu sklono,plesno i dub-groovy vilenjaštvo.
Tome u prilog ide Blue Lines,stvarčina sa istoimenog albuma Attacka koji je masivan (hvala Saša!).
Pjevali su tu zapaženo i Horace Andy,Shara Nelson,grupu je nakon drugog, također fantastičnog Protectiona,napustio Tricky i otisnuo se u nešto maglovitije solo vode. Rado su im u studijima i koncertnim prostorima društvo činili Elisabeth Fraser,Hope Sandoval,Sinead O'Connor,Damon Albarn(koji je i politički agitirao sa Del Najom,kasnije i Thom Yorke)... Ukratko,grupa je ovo britkih umova i malo je dvaput podcrtati njihov značaj, doprinos i golemo postignuće.
Užitak ih je doživjeti na sobnoj temperaturi uz čašu vina,no još su mi draži uživo na velikom stageu.
Vjerujem da ću to ponoviti koncem lipnja na Jarunu.
ORANGE CRUSH - R.E.M. (1988)
Puno su nam lijepih stvari prezentirali R.E.M.,ova je svakako jedna od njih.
Do trenutka izlaska Green albuma,koji sadrži niz odličnih pjesama,pa tako i Orange Crush,zagazili su alternativci iz banda duboko na teren prvoligaških favorita sa namjerom osvajanja naslova. Već na prvome Murmuru, uskoro zatim na Documentu te spomenutom Greenu,pokazali su dečki zavidan raspon znanja,ideja,harmonične kakvoće i puno više od potencijala potrebnog za ubiranje lovorika. Ono što Michael Stipe učini stihom,a potom i način kojim sa Millsom istoga i izrazi,nimalo ne zaostaje za Buckovim rezantnim gitarskim frazama,dubokim i kreposnim.
Pojednostavljeno,grupa širokih obzora miljama udaljenim od trivijalnosti,od samih početaka znala je svoj put i imala snage zaobići sve prepreke. Nisu se libili,poglavito u pjesmama poput ove,uputiti kritiku suludoj američkoj politici,najčešće otrovnoj i nesuvisloj.
Vijetnamski rafali Buckove gitare kojima započinje pjesma,jasniji su i glasniji slogani od mnogih "America first" deluzija.
YELLOW MOON - Neville Brothers (1989)
Jedini band sa liste,koji mi,priznajem,nije u užem krugu favorita.
Pa ipak,Yellow Moon stvarčinu nikako ne želim zaobići, zahvaljujući godinama odrastanja uz MTV,kada se moglo nabasati na sve i svašta,a nerijetko je bilo zgoditaka poput ovoga.
Kasnijim grebanjem ispod površine otkrio sam da su band činila četvorica braće iz New Orleansa,vrhunskih svirača čiji bi se stil okarakterizirao soul/R&B/funk modusom,što niti najmanje ne čudi,znamo li odakle dolaze.
Toplim bojama obojena Yellow Moon sa istoimenog albuma, rezultat je skladnog ritmičnog poigravanja,Charlesovog briljiranja na saksofonu,kao i doista upečatljivog Artovog fraziranja na klavijaturama (nije tek tako pozvan dati obol na studijskim materijalima McCartneya i Dr.Johna).
Nota bene,produkcijski sklad proizašao je iz pronicljive korekture Daniela Lanoisa,veliki Brian Eno također se našao na popisu svirača,a band je za pjesmu Healing Chant priskrbio Grammyja za najbolji pop instrumental.
Zbilja lijepo izgleda kada nebo obasjava okrugli žuti mjesec.
BROWN EYED GIRL - Van Morrison (1967)
Eh,baš je nestašan tad mlađahni Van koji se prisjeća valjanja u travi iza igrališta.
Pjesma jasnih,prirodnih i poželjnih aktivnosti,toliko je pozitivno i krepko složena,da autorovom profesoru/ici seksualnog odgoja nije preostalo ništa drugo,nego upisati peticu u indeks.
Osim toga,rijetke su vesele pjesme poput ove u kojima baš sve ima mladenačku snagu,zanesenost i sretan kraj - poslušajte fenomenalnu cupkajuću gitaru Ala Gorgonija i klavijature Garyja Shermana. Savršena su podloga Vanovim stihovima u pjesmi koja ipak kvalitetom previše odskače od ostatka prvog solo mu albuma Blowin' Your Mind.
Ali zato dva remek djela koja su uslijedila,Astral Weeks i Moondance,definirala su Vana kao moćnika u stvaranju fluidnih,opijajućih i mističnih melodija,kao što su ga potvrdila kao velikog poetu.
No kako bilo da bilo,smeđooku djevojku teško da će zaboraviti.
WHITE RABBIT - Jefferson Airplane (1967)
Zanimljivo i naravno neplanirano,ali na listi ovog obojenog soundtracka nalaze se čak tri skladbe iz 1967. godine.
Ovaj hladni psihodelični dokument potpisuje Grace Slick,sjajna pjevačica čiji glas ovdje zvuči kao da je iz neke druge dimenzije,izronio iz duplje nakon susreta sa bijelim zecom koji joj je sve podrobno objasnio pričajući šatrom,a ova ga mozgom nahranjenim halucinogenim gljivama kristalno jasno razumjela.
Ima li zapravo potrebe tražiti smisao gdje ga možda ima tek u tragovima?
Jefferson Airplane je band ponikao u vrijeme hipi psihodelije na ulicama San Francisca,kada se propitivanje svijesti vršilo uz pomoć kojekakvih čudnjikavih narkotika,stoga ne iznenađuje tekst inspiriran događanjima u Alisi U Zemlji Čudesa,ali sjajno je izvedena melodijska asocijacija na Ravelov Bolero,no band navodi i fascinaciju M.Davisovim Scatches Of Spain albumom.
U konačnici,drugi album grupe,a prvi sa Grace Slick,dao je niz odličnih stvari,a White Rabbit prednjači osim lebdećim tekstom,sjajnom svirkom i studeno stravičnim ugođajem.