Nasuprot materijalnoj važnosti koja se veže uz plemenite metale,stoje metaforičke kovanice koje smatram puno vrjednijima.
Pa tako znamo za zlatnu sredinu,prostor lišen kojekakvih krajnosti i opasnosti,entitet koji nudi sigurnost,stabilnost,uglavnom pouzdano stanište.
A sumnjam da postoji netko kome su nepoznate bajkovite moći ribice iz porodice šarana - poučnu životnu lekciju ispričali su Puškin i braća Grimm,svatko na svoj način,pravocrtno i lijepo.
I još malo o metaforama: kada bismo mogli prenesena značenja obiteljskih srebrnina,npr. u moralnom ili filantropskom smislu,locirati pod ukupnost nacionalnog blaga,bilo bi vrlo zanimljivo održati tribinu o (ne)utvrđenim vrijednostima konačnog produkta.
Slijedi deset točaka sa više ili manje blještavim vrednotama pop i rock zaposlenika.

MY SILVER LINING - First Aid Kit (2014)

Lijepe i raspjevane švedske sestrice Klara i Johanna na trećem studijskom izdanju Stay Gold (2014), iznijele su značajnu srebrninu na uvid javnosti,ukrašenu uobičajeno odličnim dvoglasjem za pozicije vrijedne zlatnog sjaja.
Izuzmemo li skandinavsku heavy metal scenu koja je odavno vjerojatno vodeća u svjetskim okvirima,a opet da ne idem predaleko u prošlost,eto u zadnjih 20-30 godina,sjevernjaci su kroz različite žanrove potvrdili vrline i kolosalne dosege - osobni best of mi čine Madrugada (Nor), Sigur Ros (Isl), Cardigans (Šve), a djelomično i Giant Sand,budući stari lisac Howe Gelb,kada svira po Europi,čini to u društvu danskih prijatelja.
Posebno mjesto rezervirao sam za First Aid Kit,duo beskrajno talentiran i uhu,duši,srcu i oku ugodan - djevojke skladaju,sviraju i pjevaju apsolutno fantastično i očigledno vrijedi taj balans koji iz hladnog okruženja oblikuje toplu glazbenu priču.
Cure sjaje na ponos i čast Dylanu i Joan Baez,Emmylou Harris,kao i Simonu & Garfunkelu.

"Show me my silver lining
I try to keep on keeping on"

ZLATO - Vještice (1989)

Doista je naziv debitantskog albuma Vještica,Totalno Drukčiji Od Drugih (1989), savršeno oslikavao stil,navade i zvuk banda.
Maxu Juričiću nije bio stran format tria,budući da je sa Barracudom i Pikom nekoliko godina žario i palio u Le Cinemi,Boris Leiner je tu svoj na svome jer dobro znamo da je duže od desetljeća uz Štulića i Hrnjaka svirao u Azri,a tek treći član,ako smijem - prvi među jednakima - Srđan Sacher,po prvi će se put okušati u tako malobrojnom sastavu i pokazati da vrijedi za čitav ansambl.
Vrlo zanimljiva i kronično dobra fizionomija melodija ponuđenih na prva dva albuma i danas zvuči odlično - dva studijska izleta u dvije godine (1989. i 1991.) i dvoznamenkasti broj odličnih pjesama u kojima kipi troglasje i svirka maskirana top kreacijama (tada svedena pod nazivnik etno) folk/world music/art-rock podneblja,grijala je i topila srca ljubitelja glazbenih iznenađenja i,posebno za naše krajeve,inteligentnih neobičnosti,te sa punim pravom podcrtavam: i Hrvatska je imala supergrupu!
I što nam otkriva Zlato? Trezor i škrinja puni su žutih i bogatih glazbenih ideja koje i nakon gotovo četiri desetljeća prkose borama.

"Od smijeha pravim saksofon
Od Sunca pravim put"



TWO SILVER TREES - Calexico (2008)

Joey Burns pod žutim Suncem Americane pronalazi srebrna stabla čije grane strše ka praksi nešto prije utabanih staza sparnog i ljepljivog zvuka tex-mex pejzaža.
Početne aktivnosti banda vode Howe Gelbu i Giant Sandu odakle su Burns i Convertino, još u 90ima transferirali u novoosnovani Calexico,gdje su i sound konvertirali u spoj južnoameričkih napjeva i prašnjavi, češće molski i mračni cestovni ugođaj američkoga alter jugozapada.
Ali i ne samo to - neokrznuti su miješali kruške i jabuke i skakali iz jazz trica u indie sofe devedesetih i dvije tisućitih,te na odličnom Carried To Dust (2008) nastavili putovanje uobličeno motivima prerijske akustične gitare (Two Silver Trees) i filmskim kadrovima mariachi magle koju ne želite rastjerati.
Odličan sastav kojem se rado vraćam,možda samo korak iza Tweedyjevog nedodirljivog Wilca.

GOLD DUST WOMAN - Fleetwood Mac (1977)

Ploču Rumours mogao bih nazvati greatest hits trenucima za sva vremena i sve generacije,koja korespondira,što možemo čuti u sjajnoj Gold Dust Woman,sa elementima bluesa,folka,psihodelije i klasičnog 70's rocka.
Snaga koja vuče i manifestira se u ovoj pjesmi,poetika je i nišan glasa Stevie Nicks usmjerenog ka više adresa,no primarno ipak ljubavnom krahu sa Buckinghamom.

"And is it over now,do you know how?
Pick up the pieces and go home"

Lindsey pak progovara sjajnom akustičnom gitarom (Dobro),smjernim česticama Fendera Stratocastera (netipično,rijetko je rabio Fender gitare), a ugođaj prigušenog svjetla pojačavaju fantastično posloženi prateći vokali i ponajviše dinamika pozicioniranog bubnja Micka Fleetwooda.
Atmosferično prilično bliska Stonesovoj Sister Morphine,a za sadržajni produkt odgovornost je ipak najveća na liniji odnosa Stevie - Lindsey.
Bol i ranjivost rezultirali su velikim umjetničkim djelom.

SREBRNE SVINJE - Psihomodo Pop (1993)

Gobac u pjesmi navodi da je Snjeguljica mrtva i da patuljci traže krivce. Ne dirajući se u pjesničke slobode,niti dovodeći u pitanje Davorovu simpatičnost,ovakav stihovni odabir pripisujem autorovom konzumiranju nešto jačih halucinogena: daleko od toga da osuđujem ili kritiziram,tek iznosim mišljenje koje je,opet lako moguće,pogrešno.
A sigurno nije pogrešno Psihomodo nazvati kultnim bandom koji je od svojih početaka otvoreno isticao divljenje prema sviračkoj i kulturnoj baštini Ramonesa,Velveta ili Stonesa; na trećem albumu (Srebrne Svinje,1993) zaronili su nešto dublje u psihodelične vode koketirajuću sa eksperimentalnijim zvučnim oblikom gdje osim dokazanih gitarskih asova Vlatka Čavara Brade i Saše Novaka Radulovića,pristižu mračne klavijature,gotovo nalik utvarama,te koliko god to i neobično za sastav bilo,doprinijelo je uvriježenom mišljenju o izuzetno zrelom ostvarenju,najboljim diskografskim adutom banda.
I dok su zamagljene klavijature poput straže Gopčevim stihovima,gitare nadiru atomski slijeva i zdesna i to će nažalost biti posljednji riffovi u studijskom izdanju koje će isporučiti Sale; ostati će dakle Brada,pri vrhu omiljenih mi naših gitarista,sam u gitarskoj ulozi,u sastavu će prostor i zvukovlje klavijaturama,saksofonom i udaraljkama oličiti Kuzma Novoselić,a za mikrofonom će se rođeni Karlovčanin još prilično dugo osjećati haj.

"Javite se ako loše krene"

FOOL'S GOLD - The Stone Roses (1989)

Mračnije tonove,boje i obrise čujemo dok slušamo sjajnu stvar sa prvog albuma Stone Rosesa.
Mančesterski fakini uzeli su komad funka kao ideju vodilju i uobličili je u potiho plesni broj čije otkucaje diktiraju bubanj i bas Remija i Manija,Brown cupka u Adidas tenisicama sa gardom "nitko kao ja",elegantnim šapatom pjevajući,a igru vodi Squire fantastičnom wah-wah gitarom noseći upravo zlato odabranim akordima.
Nailazili smo katkada na odgovore The Kinks ili The Who,kod pitanja o biranju strana Beatles - Stones, također nije ogromno iznenađenje ako se kao konačan odgovor pojave Inspiral Carpets ili The Charlatans,traži li se pobjednik Madchester duela Happy Mondays - Stone Roses. I premda volim sve navedene Engleze,pri srazu zadnje istaknutih,unatoč simpatijama prema manijakalnom Ryderu i njegovoj moneti "nema granica",zaokružujem stran(k)u Johna Squirea zahvaljujući ležernoj lakoći ostvarenih kolosalnih gitarskih momenata.

YOU GOT THE SILVER - The Rolling Stones (1969)

Svakom pravom Stones obožavatelju je užasno težak i nezahvalan zadatak izrijekom se očitovati o najdražem albumu grupe. No fantastičan Let It Bleed prolazi kroz teške kvalifikacije i ulazi među najboljih osam,gdje slijedi velika borba za samu završnicu i prolazak u final four.
Ploča koja polaže puno pravo na isticanje Keithove gitarske patine sjaji zlatom dok se reproducira You Got The Silver,blues inspiracija Richardsove istinske snage i ljepote sa odlično iznesenim vodećim vokalom glavnog zloćka rock svijeta i svesrdnim klasičnim bravurama Nickyja Hopkinsa dok prebire po tipkama klavira i klavijatura.
Iako valja naglasiti zasluge Wymana i Wattsa za profinjeni ritmički izgled kompozicije,prvu i posljednju riječ govori akustična slide gitara junaka čijim se karakteristikama,posebnostima i obligatnim lekcijama luckastog rock predavača i predvodnika jedne generacije imaju nakloniti svi žanrovi kojih se maestro dodirnuo.
Keith je krv,mišić i mozak rock'n'rolla,lice sa tisuću izraza i priča kojoj je titan nadahnjujući početak,zaplet i kraj.

THE GOLDEN AGE - Beck (2002)

Osvrnem li se Beckovom stvaralaštvu,imaginaciji i bogatoj pjesmarici,mogu se i načuditi,i nasmijati,i emocionalno nahraniti,sve pod nazivnikom izuzetne umjetničke veličine i karizme sjajnoga autora.
The Golden Age je epizoda iz serije depresivne zbilje (Sea Change,2002) sa crninom i osobnim potonućem uslijed raskida sa partnericom,nakon čega je nastupila samoća,epoha suočavanja sa teškim emotivnim stanjem,svrdlom koje bolno ulazi u dušu,a što kumuje artistički snažnoj ediciji ponajboljih Hansenovih trenutaka.
Sve je u detaljima,a ovdje su poput libra za Pulitzera,akustični,osobni i otključani,iako bolni,kristalni i lijepi; došavši iz srca, savršeno ih je zvučno približio genijalni Nigel Godrich,rođen da fascinira,a što ni Becku nije strana radnja.

"And the sun don't shine
Even when its day"



SILVER - Pixies (1989)

Pjesma koja se western melosom otima habitusu glasnih,zapaljivih ili topografski gledano,stilskih odredbi koje ciljaju urbana područja nauštrb prerijskih prostranstava,no svejedno nailaskom,a kakvih drugih nego distorziranih,Santiagovih gitara,nestaje jednadžba jer osim tipičnosti gitarskih kanonada,osobito lijepih pri kraju pjesme,naglasak i pažnju primarno traži vodeći vokal Kim Deal kojega slijede povremene role Blacka Francisa i tu su obje (ne)poznanice,jasne formule Pixiesovih ideologija i zakonitosti.
Doolittle (1989) je ploča bez greške,velika poput života i lišena osrednjosti,te premda Silver zvukom možda više pristaje Frankovom kasnijem radu sa Catholicsima,uklapa se u kružok famoznih gitarskih praskova,neobičnih pop melodija i neukroćenih crescenda bostonskih alternativaca.

GOLDEN YEARS - David Bowie (1975)

Fantastična ploča Station To Station (1976) označiti će početak novog Bowiejevog alter-ega nazvanog Thin White Duke i čudnjikavi soul/funky korijen predstavljen na prethodnom Young Americans albumu,razraditi će David uz pomoć odličnog Carlosa Alomara i njegovih začahurenih gitarskih finesa (Earl Slick je također podosta dobroga nadodao), te sam sklon mišljenju da je upravo ova ploča zaslužna za sva kasnija alt-rock definiranja.
Album najavljuje i krasi ga mitska energija singla Golden Years,svjetlosni dijamant u rukama i vokalu velikog,možda i najvećeg pjevača popularne glazbe ikada; prema vlastitom priznanju,snimanja i post produkcije se jako slabo sjeća,zbog u to vrijeme pretjeranog uživanja kokaina. No ono što jest važno,sačuvani je sjajni zvučni zapis koji otkriva prvoklasnu glasovnu izvedbu,gdje je svirački naboj blještav od zlata banda koji u providnim eksperimentima utječe na avangardnu formu pjevača i unatoč ledenoj emociji zbog viška opijata u krvi,nalazi specifičnu kvalitetu koja u njegovom slučaju nikada nije gubila snagu ili izmicala kontroli.
Zlato je tih godina kod Bowieja bilo na visokoj cijeni.

dario b. // 31/08/2025